Piše: Lejla Panjeta

Sjećate li se hitnih brojeva ispisanih na starim telefonima iz 80-ih: 92, 93, 94 i 95. Policija, hitna, vatrogasci i tačno vijeme?! Broj 95 pozivalo se da se sazna koliko je sati. Teta sa 95 i AI su istog roda – ženskog. Zadivljujuće smiren i melodičan glas brilijantno obučene spikerke je divlji predak metamodernizma i dataizma u kojem algoritmi određuju šta smijemo raditi, gdje se smijemo kretati, koliko smijemo zaraditi i trošiti, koliko smijemo udisati, a koliko CO2 izdisati, i koliko je sati… mada ovo posljednje više i nije bitno. Ogromna količina informacija koje protiču i razmjenjuju se brzinom svjetlosti trebala je da napravi napredak kako bi ljudi imali više vremena i lakše obavljali poslove. Ali, ljudi su majstori u komplikovanju i kreiranju sopstvene patnje…

Tehnologija je izumom automobila skratila vrijeme putovanjima na konjima. Izumi veš mašine, frižidera ili usisvača, pomažu da se lakše i brže obavljaju kućni poslovi čišćenja, a tastaura je zamijenila pisaću mašinu veoma efikasno. Međutim, u prosjeku neko zaposlen na ekranu iznad te tastature prima po pedeset do stotinu mailova i poruka dnevno! Zamislite čovjeka koji poziva 95 kako pred sobom ima pedeset koverti koje treba pročitati i odgovoriti na njih. Je li baš svaka poruka vrijedna čitanja? Je li baš svaka infomacija koju primamo nepohodna ili uopšte potrebna? Naravno, da nije.

U dataizmu se dešava fenomen opterećenja informacijama i vizulenog zagađenja kojima su naši neuroni izloženi svakodnevno. Yuval Noah Harari tvrdi da je pretjerana količina infomacija jednaka cenzuri. Cenzura je u tome što nema filtera i što svako može da radi šta hoće, bilo to istina, teorija zavjere, lažno okarakterisana teorija zavjere da bi se istina diskreditovala, spin ili čista laž. Infocid, info-zagađenje i fake news (lažne vijesti – ovo je samo po sebi oksimoron, jer je prvo pravilo novinarstva: vijest mora biti istinita!) prave redundantno zagušenje u informacionim sistemima, a overloadom informacija stvara se entropijski besmisao. Pretjerana količina podataka, informacija i uputstava koje protiču silikonskim neuronima svakodnevno u vidu naših poruka i odgovora, fotografija i videa je baza za opstanak velikih informatičkih medija, kao i priručnik za vježbanje AI. Vještačku inteligenciju pravimo mi. Njen sadržaj je rezultat ljudske mudrosti koliko i naše urođene gluposti.

Više nije ni važno šta 95 kaže koliko je sati. Uvijek je neko vrijeme negdje u svijetu pogodno za razmjenu informacija. Silikonski algoritam ne raspoznaje bioritam okretanja Zemlje oko Sunca. U svijetu algoritama sve je jednoliko i istovjetno, besmisleno; a ljudi postaju nalik robotima prateći svoje protokole u rješavanju poslovnih i privatnih zadaća, tako da nema velike razlike kada na info-centru neke kompanije konačno dobijete ljudski glas…. On/ona vas ne sluša, niti čuje ništa više nego glas sa 95 poziva. On/ona ima svoj protokol, uputstvo, instrukciju i kodove po kojima rješava problem. Omiljena rečenica milenijalaca (većine radne generacije danas) jeste: „Molim te, pošalji mi to na mail“, netom nakon što ste to što se traži da se pošalje na mail izgovorili, objasnili, pojasnili, iskomunicirali, naravno misleći da druga strana u komunikaciji prima informaciju i razumije kod / jezik kojim govorite. Zašto se uopšte tako smireno sa nekim bizarnim, neutralim, zaleđenim smiješkom pretvaraju da čuju to što govorite? Čuju, a ne slušaju. Čekaju mail. Srećom, papir sve trpi, tj. mail je besplatan. Nažalost, ljudi postaju roboti koji su, prema riječima Hararija svoju privatnost žrtvovali „besplatnoj usluzi e-maila i smiješnim videima o mačkama“ u dobu dataizma kojim upravljaju algoritmi.

U svojoj knjizi „Homo Deus“, nastavku popularnog „Sapiensa“, Harari još uvijek polaže nadu u liberalni humanizam tj. transhumanizam i oprezno ukazuje na mogućnosti koje od čovjeka prave boga kombinacijom info i bio tehnologija. Kao i u svakom sistemu jaz između bogatih i siromašnih postajaće sve veći, a AI uzimaće poslove onim siromašnim, dok će kombinacijom neurolinkova, virtualne realnosti i metaverzuma oni bogatiji ostvarivati ciljeve kontrole nad individuom, ovisnosti o algoritmima kao i samog postojanja (ako nisi na mreži, ne postojiš). „Kako vlade i korporacije budu uspješno prodirale u ljudski opreativni sistem, bićemo zasuti precizno vođenim manipulacijama, reklamama i propagandom“ – kaže Harari.

Netflixov algoritam funkcioniše tako što nudi iste filmove, sadržaja i žanrova koje je on klasificirao kao takve, nemajući uvid u to da se istoj osobi može sviđati horor jednako kao i romantična komedija, ili da ako voli jednu seriju, ne znači da glumca iz te serije takođe želi gledati u drugim. Ljudskom biću svojstvena je promjena i veoma brzo nam stvari dosade. Život u dataizmu biće beskrajno dosadan, a funkconisaće na principu farmaceutske industrije. Kupce treba nagovoriti da kupuju lijekove, u kojima su neke male količine otrova, ali ne tolike da bi kupca ubile. Kupca treba održati u životu kako bi i dalje bio bolestan i kupovao proizvode koji mu se nude. Na nivou infomacija isti sistem je primjenjiv.  Žurnalizam odavno poznaje detektivsko (istraživačko) novinarstvo, što znači da je svaka druga vijest neka fake news koju treba očistiti prije upotrebe. Trenutno ovakvim zagađenim sistemom informisanja dominira praktično par svjetskih novinskih agencija (Reuters, AP, FOX, AFP, BBC, CNN) plasirajući jednolike informacije precizno dozirane. Međutim, kako će se u dataizmu riješiti vlasništvo nad podacima? Nikako, jer se cijela filozofija dataizma temelji na slobodi i besplatnim podacima. Ali, treba imati u vidu da pristup platformama ili programima plaćamo, pristup WiFi usluzi plaćamo, mašinu za pristup podacima (smartphone, PC, laptop) plaćamo, servere plaćamo, platforme plaćamo, servise plaćamo, software plaćamo… A naša individualnost i sam život je besplatan i otvoren za manipulaciju. Podatke o nama smo prodali besplatno, kako bismo plaćali usluge sofisticiranijih AI-ova. Na primjer, algoritamskom plagijatoru (algoritmu koji se koristi našim znanjem i iskustvom besplatno) mi plaćamo za određene usluge. Jedna od apsurdnijih situacija je plaćanje programu da provjeri da li u studentskom ili akademskom tekstu ima plagijata koji je on sam generisao.

„Vještačka inteligencija omogućuje centralizovanu obradu ogromnih količina podataka… Kako nas algoritmi budu upoznavali i predobro, autoritarne vlade bi mogle steći apsolutnu kontrolu nad svojim građanima, kakvu nije imala ni nacistička Njemačka…. ne samo da će režim znati kako se osjećate, već će i da vas navede da se osjećate kako on hoće…. demokratija u svom sadašnjem obliku ne može da preživi stapanje bio i infotehnologije.“ – navodi Harari u svojoj trećoj knjizi „21 lekcija za 21. vijek.“ Organizmi nisu ništa drugo nego algoritmi u dataizmu. Naša DNK nije ništa drugo nego kod, kojim se algoritam može služiti kako bi ga uništio ili popravio. Našim osjećanjima, onim što podrazumijevamo pod terminom duša i duhovnost, veoma lako se preko DNK kodova i hormonanih manipulacija može vršiti kontrola sa željenim ishodima. Algoritmi će određivati koji posao da radimo, sa kim ćemo biti sretni u braku i kako će naše zdravstveno stanje da izgleda u odnosu na količinu novca koji zarađujemo da bi ga mogli popraviti.

Bio i info tehnologiju Harari anlaizira navodeći uspješnije primjere AI doktora od ljekara – čovjeka, kao i AI koji stvara umjetnost koja nije ni po čemu različlita od one koju je stvorio od umjetnik – čovjek. Ovdje se radi o Bodrillarovom simulakrumu, koji je možda dosegao peti nivo – želju da izgleda kao prvi. Stvarnost je suvišna u Bodrillarovom simulakrumu. Kroz četiri faze razvoja odnosa slika – znak, realnost i ono što ona predstavlja se poništava, a reprezentacija postaje svoj vlastiti simulakr. Sve postaje hiper-realnost. Devijantnost Homo deusa odlično je prikazana u naučno-fantastičnim serijama 3 Body Problem i Black Mirror, koje govore o mračnim stranama ljudske psihe i upotrebi tehnologije u bliskoj budućnosti. AI generisani ljudi iz grupe ABBA na Euroviziji 2024. godine totalno je novi nivo simulakruma, koji je nekada pripadao samo domenu jezive naučne-fantastike i horor fantazije. U postmodernističkoj želji da slika lule postane lula, kreator lule postaje bog.

Ceci n'est pas une pipe (Ovo nije lula) je slika Rene Margittea s kraja dvadesetih prošlog vijeka koja nadrealističnim postupcima, ali hiperealističnim tehnikama, istražuje veze između semantike riječi i slike. Margitte ironično pokazuje da naslikana lula iako je lula, nije lula, jer se ne može uzeti i popušiti, iako prestavlja lulu. Ova vizuelna šala postala je ikona semiotike.

Homo Deus otišao je predaleko i stvorio je Golema, jezivo biće od gline kojem je udahnut život. Je li lula u metamodernizmu zapravo odraz monstruoznosti čovjekove želje za kontrolom? Metamodernizam kontrolu nad posmatračem, kupcem i glasačem (tri osnova postulata demokratskog liberalnog humanizma: kupac je uvijek u pravu, ljepota je u oku posmatrača i glasač bira vlast) diže na viši nivo proizvodnje pristanka Noama Chomskog. Nema više prodaje ideja i roba. Nema više propagande. Fukujamin kraj istorije je tu; nema više režimskih borbi (kapitalizma i komunizma) jer je kapital pobijedio. Algoritmi nam ništa ne prodaju. Oni nas čine ovisnim o svojim uslugama, a za uzvrat postajemo dio sistema slobodnog protoka infomacija, koji on kontroliše.

Osnovno pravilo ovog društvenog uređenja (liberalnog dataizma) je sloboda i protok informacija koje alogitimi koriste za razvoj bio i info tehnologija. Zapravo niko nema pojma šta je taj algoritam u cjelini. Zapravo nema nikakvih ljudi u crnom. Trenutno algoritmima vlada tržišni zakon kapitalizma. Reklamne industrije plaćaju vlasnicima operativnih sistema i algorimima da slijede naše želje i osjećanja. Svima se desilo da pogleda neku web stranicu pa da mu počnu dolaziti gomile poruka istog sadržaja. Neki čak tvrde da su samo pomislili  na nešto ili razgovarali o nečemu, a njihov smartphone je to prepoznao i poslao im poruke vezane za njihov problem ili želju. Dobro… To je već područje parapsihologije, ali nije isključeno da će neurolinkovima naše želje i osjećanja moći da se pretvaraju u algoritamske kodove. Bolje je reći – mogu, jer istraživanja pokazuju da mogu, a Sapiensima će biti dostupno za masovnu upotrebu za par godina. Reklamama i proizvodima, idejama i robama će upravljati AI, tako da to što vas Google sada špijunira da bi vam podvalio neku reklamu za proizvod koji vam ne treba i koji ćete svejedno kupiti iako ga ne možete priuštiti, neće biti ništa u poređenju sa kontrolom koju će nad svim informacijama imati budući algoritmi u dataizmu. Ali ta kontrola nije više u cilju proizvodnje pristanka. Mi smo taj pristanak dali besplatno jer nam se sviđa simulakrum mački i mailova, koji nam služe kao distrakcija od realnog života i nas samih. Kada realnost zamijenimo metaverzumima i neurolinkovima postaćemo debeli ljudi iz Pixarovog filma Wall-E. S obzirom na već evidentne efekte koji proizvode staklenički plinovi, Zemlja bi uskoro mogla izgledati baš kao crteži iz ovog animiranog filma. U cijeloj ovoj poplavi informacija, mi pored vještačke inteligencije postajemo prirodno glupi i lijeni.

Država i tržište traže od ljudi individualnost, koju će oni oblikovati po svojoj želji. Ova sloboda znači nestanak primarnih zajednica, kakva je porodica, a „pojedinac je sićušni čip u gigantskom sistemu koji zaista niko ne shvata… vrijednost nije u samom doživljavanju, već u pretvaranju doživljaja u slobodni protok podataka“ – tvrdi Harari. U ovome metamodernizmu (nije važno šta si doručkovao, već jesi li to podijelio na internetu) milenijalci i GenZ postaju osnovni izvor podataka, koji će nas nažalost lišiti poslova. Dešavaće se ogromne promjene. Pronalaskom automobila, transport konjima je potpuno nestao, ali to ne znači da su oni koji vole jahanje lišeni ovog sporta. Međutim, sve ove promjene koje će se dešavati sve većim uplivom AI u ljudsko znanje i iskustvo, da li će biti promjene za dobrobit individue i čovječanstva? Da li ćemo imati više vremena za sebe i za odmor, dok nam sve obavljaju roboti? Sistemu će i dalje biti potrebni ljudi, ali ne i njihova individualnost. Nju će da oblikuju algoritmi. Vrlo smo blizu ovome. Robot predstavlja mehanizaciju i automatizaciju, a mnogi ljudski poslovi danas se svode na protokole, bez duše i onog šestog čula ili instinkta svojstvenog čovjeku. Ali, instinkt se takođe može kodirati i pretvoriti u algoritam.

Neil de Grasse Tyson je govoreći o AI programu za sinhronizaciju glasa, koji je uspio u potpunosti generisati njegov govor, izjavio da je taj program sjajan, „zvuči isto kao ja, ali AI ne može imati moje obrazovanje, moju pismenost i moje iskustvo“. On predviđa da će AI uništiti internet, jer će internet sa ogromnom količinom fake podataka i generisanih informacija postati irelevantan za referenciranje. Na pitanje, šta ako se to desi, gdje ćemo naći izvore informacija i relevantne podatke, Tyson odgovara sa smješkom: „U knjigama“. Ovaj dijalog kao da je dio razgovora generacije X i milenijalaca iz nekog komičnog filma, koji je smiješan samo generaciji X, ali koga u potpunosti ne može razumjeti milenijalac ili GenZ ovisnik o uputstvu, ekranu i struji.  Vezano za pojavu plagijarizma ili generisanih akademskih radova od strane AI, Neil de Grasse Tyson, takođe ima sjajno objašnjenje. Ovaj problem predstavlja najveći izazov za društvene i humanističke nauke (liberal arts). Dakle, prvo izmislimo tehnologiju koja nam olakšava učenje i referenciranje. Zatim zabranimo korištenje tehnologije i izmišljamo novu tehnologiju koja će poput suđenja vješticama u srednjem vijeku da izračunava postotke plagijata, citata, referenciranja i AI generisanog teksta. Pošto ni ona nije sasvim pouzdana, vjerovatno ćemo izmisliti algoritme koji će nadgledati ove inkvizitore. U suštini pravimo sami sebi problem kojeg nije ni bilo. Na ovu globalnu akademsku situaciju, Neil de Grasse Tyson ima savršen odgovor (sa svojim šarmantnim smješkom): „uvedite usmene ispite!“ Smiješak je ironičan, jer usmeni ispiti (kakve smo imali kao ustaljenu praksu u našem sistemu školovanja, dok ga nismo reformisali prije petnaestak godina) koštaju mnogo novaca. Oni znače više kadra, više radnih sati za profesore. Svakom studentu treba posvetiti visok nivo ljudskog prisustva u razgovoru i procjeni, a to je u svijetu tržišne ekonomije i kapitalizma ravno bankrotu. Zašto ulagati u ljude, kad su ljudi neopuzdani? Mnogo je lakše i isplativije ulagati u kodove koji koštaju koliko i elektroni koji putuju silikonskim neuronima artificijelne inteligencije. Struja je jeftinija od ljudi. Pouzdanija je i nije podložna promjeni raspoloženja. Kod struje postoje dva odgovora: 0 ili 1. Binarnost je isplativija od humanizma.

Društvene mreže, koje su jedno od ogledala naše ljudskosti u silikonskom svijetu, Neil de Grasse Tyson karakteriše kao diktatorski binarne. Poenta umrežavanja je da se stvori spektar različitosti i upozna drugačije. Međutim, i ovu tehnološku privilegiju okrenuli smo protiv sebe. Društvene mreže funkcionišu po principu binarnosti: ili se slažeš sa mnom ili se ne slažeš. Mi i Oni. Nema između. Ovo je zapravo plemenska binarna misao koja je gorivo za sukobe, ratove i genocide. Ukoliko se neko slaže sa vama, to je uredu. Ali neslaganje izaziva eksploziju pažnje i mržnje, koji su poželjni na društvenim mrežama. One žive i hrane se (neki i novcem kupuju putem trolova i botova) preko onih koji raspiruju konflikt i podržavaju ovu binarnost. Tyson kaže da prirodi nije svojstvena binarnost već spektar. U prirodi nema fake news. Onome što nam se ne sviđa dajemo etiketu teorije zavjere ili ga isključujemo (cancel culture). Ova kultura nije ništa strano čovjeku i bez društvenih mreža. Ljudi su gorjeli na lomači, trunuli u zatvorima i bili mučeni zato što su tvrdili da bijelci i crnci treba da imaju ista prava ili da se Zemlja okreće oko Sunca. Mi smo se u liberalnom humanizmu i dobu vladavine nauke od kraja Hladnog rata nadali da je ovo stvar prošlosti i da se Sapiens već udaljio od ovih obrazaca ponašanja i mišljenja. Ipak, na pragu smo Trećeg svjetskog rata u religijsko-fanatičnoj i nacionalističkoj postavi Istoka i Zapada, ali ovaj put sa jednakim vrijednostima tržišne ekonomije. Rastući nacionalizmi, radikalizmi, jačanje desnice, konzervativizam i diktature ovaj put imaju u ruci isto oružje – AI. Harari kaže da će vrlo sofisticirana vještačka inteligencija kompjutera služiti da dolije ulje na vatru urođenoj ljudskoj gluposti.

U dokumentarnom filmu Unknown: Killer Robots dvojica hemičara oduševljeni napretkom AI-a dobili su mnoštvo formula koje bi služile da poboljšaju lijekove. Godine istraživanja ne bi bile dovoljne da se naprave ovakve molekule i izliječe mnoge bolesti. Međutim, kada su taj isti program upitali na napiše listu otrova, dobili su nezamislivu količinu supstanci koje bi mogle izbrisati cijelo čovječanstvo. U rukama nekog depresivnog fanatika razočaranog u život, a nadojenog ljutnjom, ove formule su smrtonosna kombinacija za pravi kraj istorije. Kako koristiti AI, a da ona nas ne koristi i da ne ugrozi opstanak ljudske pameti i gluposti podjednako?

Cijela priča oko AI postaje popularna prošle godine, nakon što su u novembru 2022. godine OpenAI i Microsoft pustili u promet besplatnu upotrebu ChatGPT, virtualnog asistenta. Istorija AI seže u daleke 60-te poršlog vijeka. Ono što je danas besplatno, mnogo je simplificiranije od onoga što AI može uraditi, ali i onoga što AI koji se plaća već radi. Ono što je od ove vještačke pameti trenutno dostupno besplatno i nije baš specijalno pametno, već samo krati vrijeme u prikupljanju podataka i generisanju mogućih rješenja. Inače, naše pretpostavke o tome šta AI jeste većinom su bazirane na svjetovima naučne fantastike. Ogromne datoteke naučno-fantastičnih filmova predviđaju apokalipsu, ali veliki broj filmova govori i o boljem i jednostavnijem životu uz pomoć kompjutera. Svjedoci smo tih promjena. Je li nam život bolji ili lošiji? Da li pravilima koja uvodimo kao posljedično reguliranje situacije, a ne strateško planiranje zapravo pokazujemo koliko smo glupi?

Jedan od primjera je obavezna on-lina nastava dva puta semestralno, ali zabrana korištenja telefona u školi. Zbog pretjerane upotrebe mobilnih telefona mnoge škole kod nas su donijele pravilo po kome su telefoni zabranjeni učenicima za upotrebu tokom nastave. Ovdje se podrazumijeva da je mobilni telefon smartphone, tj. mali pokretni kompjuter.  Mobilni telefon izumljen je 70-tih godina prošlog vijeka, a sa digitalnom revolucijom 90-tih godina i nanotehnologijom omogućeno je da u jednoj spravi veličine dlana postoji kamera, radio, televizija, telefon i internet. Jedanaestogodišnji Young Sheldon u trećoj sezoni ovu ideju daje svom starijem bratu Georgieu, na šta se ovaj nasmije i kaže: „Telefonska kamera-muzička mašina. Bježi odavde!“ Očito da bi početkom devedesetih ovakva mašina spadala u rekvizitu Star Treka. Međutim, primarna funkcija mobitela – razgovor putem GSM-a (General System Mobile Communications) danas je postala minimalna. Sve ove ostale dodatne funkcije su preuzele vodeću riječ u našoj ovisnosti od malog ekrana veličine dlana. Nažalost, Smartphone se danas koristi za TikTok challenge i igrice.  Reklamna industrija nam ispira mozak bespotrebnim proizvodima i idejama, a sa razvojem AI algoritama moći će da kontroliše svaki naš postupak i da manipuliše svakom našom odlukom. Dakle, opasnosti digitalnog svijeta u kojem živimo još nismo ni svjesni. Zapravo ukoliko nismo umreženi, nećemo ni postojati. A postojaćemo onako kako algoritam kaže.

Ipak, digitalna tehnologija uveliko olakšava život u modernom svijetu. Cilj svake tehnologije je da nam omogući više slobodnog vremena i olakša obavljanje zadataka. Nije realno da ćemo se vratiti pranju veša mlatilom ili da ćemo za transport opet korisiti konje, zato što ima puno saobraćajnih nesreća ili zato što želimo uštediti struju. Ako je ideja škole da nas pripremi za život, zašto se u njoj uči o jahanju, a ne o saobraćajnim pravilima. Zašto se u školi ne planira i anticipira rješenje probelma, već se a posteriori zataškava i suzbija problem. Zašto je škola mjesto gdje se ne ispituje znanje, već se traži koliko ne znaš? Zašto se u školu ide da ti zadaju šta ćeš učiti kod kuće? Zašto škole ne idu naprijed, već ostaju nepromjenjive generacijama? Već pedeset godina mobilni telefoni su sa nama i olakšavaju nam život. Zar nije licemjerno zabranjivati telefone studentima, dok ih u isto vrijeme koriste profesori, a sve to dok se slijepo ispunjava naredba on-line nastave, bez korištenja svih pogodnosti koje digitalne tehologije pružaju?!

Školski sistem svugdje u svijetu potiče iz Pruske i star je 200 godina. Već 200 godina se koriste fenomeni: kreda i tabla, klupe u redu, zadaće, brojčano ocjenjivanje i ispunjavanje naredbi kakva je obaveza on-line nastave (bez pandemije), ali čije mogućnosti za učenje i komunikaciju uopšte ne koristimo. Čini se da u tome nema nikakve logike. Zabraniti tehnologiju koja je u upotrebi već pedeset godina, slično je paljenju Aleksandrijske biblioteke ili Hitlerovom spaljivanju knjiga. Ako nam se ne sviđa jedna stvar, u ljudskoj prirodi je da uništava sve što je vezano za nju. Možemo li ovaj „challenge“ prevazići? Možemo li uvesti usmene ispite i vratiti se knjigama, dok u isto vrijeme koristimo AI, a ne obratno? Potrebno je kreativnije pristupiti procesu mišljenja u cjelini da bismo bili ljudi, a ne digitalne životinje ili analogni dinosauri. To podrazumijeva prilagođenje i promjenu; nešto u čemu je ljudsko biće veoma iskusno.

Potrebno je da se osvijesti način korištenja smartphonea i AI-a, kao i mogućnosti koje nam nudi za dalji napredak, ali u skladu sa našim potrebama, fizičkim i mentalnim zdravljem. U tom procesu potrebno je sačuvati ljudskost, individualnost i dati sebi prostora da ponekad provjerimo tačno vrijeme. Birati 95 čisto iz zabave i donijeti odluke koje nisu u skladu sa algoritamskim kodom ne bi trebalo da postane luksuz, već obaveza zato što na planeti još ima mjesta i vremena i ljudi koji su posvećeni da u budućnosti ovdje ne živi samo Wall-E. Uz upotrebu ljudske ineligencije bolji život sa AI-em možda bi bio moguć.

(Autorica se zahvaljuje MMS na idejama o apsurdnosti pojedinih praksi u školskim sistemima.)