Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici nije samo godišnje okupljanje teatarskih entuzijasta, već i refleksija stanja teatarske zajednice u našoj zemlji. Nakon odigranih sedam predstava u okviru Takmičarskog programa XXIII izdanja festivala, dodijeljene su nagrade u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica. Glavnu nagradu za najbolju predstavu u cjelini dobila je predstava „Kiselina“ Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića. Veliko je zadovoljstvo razgovarati s Asjom Krsmanović o teatru, filmu, kulturi. Ova nagrada, kao i život predstave “Kiselina” koja je praizvedbu doživjela u aprilu u Teatru Oberhausen, dokaz je da naše dramsko pismo itekako postoji i može biti cijenjeno i na međunarodnoj sceni, kaže Asja Krsmanović. Čestitam(o)!
Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Edvin Kalić
Festival kao mjesto susreta i refleksije
Djelujete na različitim frontovima. Teatar. Filmska industrija. Aktivizam. Ipak, čini mi se da je najadekvatnija titula Asje Krsmanović vezana za pozorište: dramaturginja. Potvrđuju to i nagrade koje pristižu u posljednje vrijeme. Spomenuću najnoviju, nagradu „Miodrag Žalica“ za najbolji dramski tekst na festivalu bh. drame Zenica. Da možda krenemo rezimiranjem festivala. Koliko je ovaj festival važan u našoj društvenoj stvarnosti?
Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici veoma je važan za našu teatarsku zajednicu jer rezimira sezonu i najbolje nam pokazuje kakva je bila produkcija bosanskohercegovačkog dramskog teksta. Uz ovaj festival vezan je i Konkurs za najbolju bh. dramu koji je jedan od rijetkih koji u kontinuitetu opstaje već godinama. Sve skupa, za bh. dramatičare ovo pruža jedinstvenu priliku da pokažu šta su radili u prethodnoj sezoni i gdje su sve, unutar i van granica BiH, njihove drame postavljene. Nije uvijek ovaj presjek sezone sjajan, pa su nam neka od prethodnih izdanja festivala pokazala da bh. dramskog pisma gotovo i nema na našim teatarskim scenama, već je program jedva sastavljan od predstava nastalih prema dramatizacijama romana, ili autorskim projektima. Ove godine, na našu veliku sreću, to nije bio slučaj. Od sedam predstava, čak šest je rađeno na osnovu dramskog teksta savremenih bh. dramatičara/dramatičarki. Velika je čast bila biti u konkurenciji s imenima poput Almira Imširevića, Tanje Šljivar, Željka Hubača, Vide Davidovič, koji su već etablirana imena na regionalnoj sceni, te Aleša Kurta koji je ovaj put pisao tekst za predstavu koju je režirao. Nadam se da ova godina nije incident i da će naši dramski autori i autorice u godinama koje dolaze imati još više prostora na repertoarima domaćih i regionalnih, a za nadati se, i evropskih pozorišnih kuća.
Festival bosanskohercegovačke drame čuva jednu skromnu teatarsku tradiciju, u ispravnoj nadi da će ona postati sve relevantnija i veća. Lično mi je bila velika čast dobiti nagradu koja nosi ime po jednom od naših najmaštovitijih dramskih pisaca, Miodragu Žalici. Nažalost, mnogi danas ne znaju za to ime, a iznimno je važno za kontekst razvoja bh. dramskog pisma. Zato sam zahvalna Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, što ne dopušta da naše kolege koje su utirale put onome što mi danas radimo, budu zaboravljene.
Ono što je također veoma značajno spomenuti je da Festival svake godine isproducira jednu predstavu nastalu prema tekstu savremenog bh. dramskog pisca ili spisateljice. Tako je nastala i “Kiselina”. Budući da pozorište nije imalo potrebnu podjelu za ovaj komad, u koprodukciju je ušao i MESS festival, koji godinama neovisno producira predstave po vlastitom izboru, surađujući pritom sa svim pozorišnim kućama u Sarajevu. Ovo je prva saradnja Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i MESS scene na produkciji jedne pozorišne predstave i da se to nije desilo, ove predstave vjerovatno ne bi ni bilo.
Šta je za Vas pozorište i kako je izgledalo Vaše profesionalno usavršavanje u svijetu teatra?
Prva riječ koja mi pada na pamet je – prostor. Ljudi ga obično opisuju kao prostor slobode, kreativnosti, komunikacije, razmjene ideja… Brook je napisao i knjigu “Prazan prostor” i nekako je prazan prostor upravo i prva asocijacija koja se meni veže uz tu riječ. Teatar je prazan prostor u koji mi upisujemo baš sve. Teatar je ono što mi učinimo od njega. Može biti mjesto briljantne kreativne snage, a može biti i prostor velike frustracije u radu, a u rezultatu populizma, kiča i neukusa. Sve ovisi o skupini ljudi koja se spoji da nešto napravi zajedno. Kao, uostalom, i u bilo kojoj drugoj umjetnosti.
Moje profesionalno usavršavanje u teatru išlo je poprilično neplanski i bez kontinuiteta. Ovisilo je o prilikama i okolnostima, a i činjenici da su me istovremeno zanimale i mnoge druge stvari… ne znam šta bih o tome, zapravo, rekla. Mnogo više o teatru naučila sam baveći se drugim stvarima. Kao što sam o nekim drugim stvarima više naučila baveći se teatrom. Činjenica je da sam u proteklih petnaest godina u prosjeku radila jednu dramaturgiju godišnje, pa bih se prije mogla nazvati pozorišnim hobistom, nego profesionalcem. Što ne znači da ga išta manje volim i cijenim. Tako su se, naprosto, namjestile okolnosti.
Naše dramsko pismo postoji!
O čemu govori predstava „Kiselina“? Kako je izgledao proces oživljavanja dramskog teksta?
“Kiselina” je moj prvi postavljeni dramski tekst, a nastao je u sklopu projekta Goethe instituta New Stages Southeast Europe. Ovaj sjajni, a nažalost, jednokratni projekat, koncipiran je tako da se na tekstu radilo od njegovog razvoja do plasmana. Svi instituti na području jugoistočne Europe napravili su poziv za mlade dramske autore i autorice, koji su, zatim, prošli kroz niz radionica s lokalnim i njemačkim mentorima i mentoricama tokom dvije godine, razvijajući svoj dramski tekst. Svi smo došli s inicijalnom idejom, a od svih tih ideja, njih četrdeset se pretočilo u dramske tekstove koje su na internom konkursu ocjenjivali odabrani direktori i umjetnički direktori njemačkih teatara. Od tih četrdesetak tekstova, jedanaest je ušlo u uži izbor, a pet je predloženo za teatarsku inscenaciju. Od tih pet, dva su bila iz BiH: “Kiselina” i “Tama na rubu grada” Darija Bevande. U uži izbor ušao je i tekst “Some girls (and boys) are bigger than others” Bojane Vidosavljević. Ovo spominjem iz dva meni važna razloga. Prvi je taj što dokazuje da naše dramsko pismo itekako postoji i može biti cijenjeno i na međunarodnoj sceni, samo ako za to imamo priliku. Drugi, meni intimno još draži, je taj što su sva tri teksta došla s iste klase dramaturgije Akademije scenskih umjetnosti. To također pokazuje koliko je za domaće dramsko pismo ključan razvoj studija dramaturgije kao mjesta gdje se obrazuju budući dramski autori i autorice.
“Kiselina” je svoju praizvedbu doživjela u aprilu u Teatru Oberhausen, a mjesec dana nakon toga i premijeru u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica. Za dramske autore s našeg prostora ovo nije pravilo, već presedan. Izuzetna je čast imati priliku vidjeti dvije postavke svog teksta u mjesec dana na dvije različite scene i vidjeti kako jednako reaguju i njemačka i domaća publika. To je za autore najveća satisfakcija jer pokazuje da smo postigli univerzalnost kojoj svi uvijek težimo.
“Kiselina” je tekst o smrti. O životu suočenom sa smrću. O jednoj porodici koja plače i smije se skupa. I, naravno, o turšiji.
Koji je najveći izazov rada i djelovanja na polju kulture u našoj zemlji? Da imate politčku moć, šta biste prvo promijenili?
Da imam političku moć, promijenila bih politiku. Ne volim o ovome više govoriti jer je postalo besmisleno. Da, odnos politike prema kulturi je maćehinski. Da, osuđeni smo na marginu. Teško nam je. Ne možemo živjeti od svog rada. Sve je to tako. I neće se promijeniti time što ću ja to kritikovati. Prošla su vremena kada je kritika išta značila. Sada se osjećamo svi kao da lajemo na zvijezde. Svakome je njegov problem najveći. Da citiram kolegu Nermina Hamzagića: “U zemlji u kojoj pacijenti umiru na onkologiji jer nema osnovnog lijeka, mene je stid pričati kako je nama teško.” Mi u umjetnosti bar imamo neku šansu da nešto uradimo i van okvira politike i van granica naše zemlje. Pa se, eto, i to računa u kulturu naše zemlje. Od pet gore nabrojanih dramskih autora i autorica, čiji su se tekstovi našli u selekciji Festivala bh drame, čak tri autora i autorice ne žive i ne djeluju na području BiH, a opet njihovo djelo ostaje dijelom ovog kulturnog prostora. Ne tvrdim da je to dobro ili loše, jednostavno, tako je.
U susret Sarajevo Film Festivalu
Na čemu trenutno radite? Da li postoje neke teme koje želite obraditi u vremenu koje je pred nama?
Trenutno radim na selekciji 30. Sarajevo Film Festivala i izuzetno sam uzbuđena što nam se približava ovaj jubilej. Sarajevo Film Festival je za mene svijetla tačka, ne samo naše kulture, već života u ovoj zemlji i nevjerovatno sam sretna i ponosna što već godinama radim baš za ovu kulturnu organizaciju. Sa ljudima koji imaju viziju, na projektu koji ima tradiciju i čiji ugled na međunarodnoj sceni iz godine u godinu raste, a koji za lokalnu zajednicu čini nevjerovatno mnogo.
Neki projekti koje sam planirala ove godine propali su, nažalost, upravo zahvaljujući politici, ali su u međuvremenu došli neki novi, pa tako upravo pripremam dramatizaciju romana “Ljubavnice” Elfride Jelinek, sa jednom od najtalentovanijih redateljica mlađe generacije u regionu, Jovanom Tomić. Očekujemo premijeru u Kamernom teatru 55, na jesen ove godine.
Možete li čitateljima Urban magazina preporučiti neku dobru knjigu ili predstavu?
U posljednje vrijeme, nažalost, ne čitam onoliko koliko želim i koliko sam navikla. Malo je teže čitati sa bebom u naručju, prosto to nije ta koncentracija. Ono što sam uspjela pročitati u posljednje vrijeme, a da nisu filmski scenariji, a rado bih preporučila svima je cijeli opus nobelovke Annie Ernaux, naročito njen roman “Godine” u kojem na genijalan način isprepliće historiju Francuske, ali i historiju cijelog svijeta sa svojom ličnom historijom. Jedna od knjiga koju sam tek nedavno otkrila, a koja me oduševila je “Stoner” Johna Edwarda Williamsa.
Ipak, našla sam neko prelazno rješenje za ovaj period, pa umjesto čitanja pratim Dramski program Hrvatskog radija. Njihov dramski program je nešto što me potpuno oduševilo kvalitetom produkcije, odličnim dramatizacijama i sjajnom režijom. Nedavno sam završila slušanje dramatizacije romana Kristijana Novaka “Slučaj vlastite pogibelji” i svima ga najtoplije preporučujem.