Piše: Lejla Tahirović, Veritas Vulgaris
Foto: Majda Turkić
Teško se razdvajam od stvari koje su moje. Paradoksalno, imam i odbojnost prema gomilanju: jednostavno odbijam da kupim novu stvar dok nisam spremna da staru bacim. A taj dan će doći, samo dok se steknu neki misteriozni uslovi koje čovjek ne poznaje i ne kontroliše. Iako tako izgleda, ovo nažalost nije forma štednje – mislim da trošim dvadesetak posto više nego što zarađujem (na taj način, ako budete ustrajni kao ja, za deset godina možete nemati jednu značajnu svotu novca na računu). Dakle, novac je jedino od čega se oduvijek uspješno razdvajam, trošeći ga valjda na neka iskustva, a ovamo jednostavno odbijam da zamijenim dobru stvar. Makar pet godina nakon što prestane biti dobra.
Foto: Majda Turkić
Taj sam princip primijenila na mnoge sitnice (nosim tašne i haljine iz srednje škole), ali i na automobil, koji me još nije ubio, mada je bilo pokušaja. Istina je da su mu neki dijelovi otpadali, ali ja sam skoro sve njih uredno vratila. Djeluje mi da ovaj automobil ima patinu, šarm, historiju kakvu neki salonski šminker može samo sanjati. Koliko je puta oštećen pri parkiranju, koliko je puta pobijedio u bici s makadamom pa prenoćio u zaleđenom selu Lokve dok ja po šumi tražim planinarski dom, koliko je puta zgazio crkotinu na cesti ili apsorbovao ostatke onog jednog otkotrljalog pobunjenog paradajza. Pere se ovaj automobil, ali poremećaji u pigmentu materijala ostaju. Djeca me ponekad mole da izađu sto metara dalje od škole, pa dok pješače i kisnu ja vičem iz auta za njima da su snobovi. Samo jednom se spontano samozapalio, na najprometnijem raskršću u gradu, i jedan tanki crni dim ga je zauvijek napustio kroz procjep haube. Imam ovaj automobil od svoje 18. godine, a sada kada je i on postao punoljetan, možda je vrijeme da ide u ropotarnicu povijesti, koju ja zamišljam kao sobu gdje naše prve simpatije već godinama sjede i igraju šah.
Foto: Majda Turkić
Znam da je jedna od najvažnijih vještina odraslog životnog doba vještina razdvajanja od stvari. Razumijem da me nerazvijenost ove vještine čini bogaljem, sve više i više nekompetentnom za vječno transformirajuću sadašnjost koja je preko noći postala fanatično posvećena redukciji svijeta kojeg volim i poznajem, a svoju stvaralačku crtu izgleda čuva za nečiju praznu ploču. Mislila sam da će ovo biti dominantno konstruktivna životna faza, ali po mom dosadašnjem iskustvu odrasli život znači samo ići naokolo i puštati nešto za šta se sa sto ruku nesvjesno držiš. Ja se kao dobar građanin u historiji i organizam u evoluciji sada moram adaptirati, naučiti razdvajati od postojećih, i naučiti pustiti novu stvar prije nego što je pošteno dohvatim.
Foto: Majda Turkić
Radim na tome i radujem se napretku. Evo, prošle sedmice sam promijenila novčanik, nakon dvadeset godina. Voljela sam ga, bio je Diesel-ov, onako konobarski izdužen, pokoj mu kožnoj duši sa nitnama. Bacila sam njegovo ofucano ovozemaljsko tijelo u kantu (o, kako se samo dobro razdvajam), ali prije toga sam sat vremena premiještala papirić po papirić iz starog novčanika u novi, jer još uvijek se nisu stekli uslovi da se papirića riješimo. Ovo je inventar mog novčanika, nepotpuna i nesuvisla lista opisa papirića i razloga zašto ih je nemoguće baciti:
- Polovina jedne ulaznice za 5. Sarajevo Jazz Fest. Na njoj piše „2001“ i jedna truba/svemirski brod pluta vakuumom. Svirali su Stefanovski i Tadić. Ako uprava festivala ikad ponudi besplatne karte ili neki drugi vid časti posjetiocu koji može (ovdje i sada) prikazati ulaznicu iz tog vremena, bit ću spremna.
- Pet kartonskih geometrijskih puzli koje je teško, ali moguće, sastaviti u oblik strelice. Tata je to nosio 20 godina u svom novčaniku, zabavljao društvo i dobijao oklade. Jednom sam u Italiji gledala kako je na tu strelicu osvojio bocu viskija. Drugi omiljeni način mu je bio da izazove nekoga da pokuša da u sto koraka oko stola pojede krišku hljeba. Nemoguće je.
- Etiketa majice iz Hard Rock Cafea, na poleđini ispisani akordi Hotela California. Progresija je prepoznatljiva a nikako da je zapamtim, i uvijek sam razmišljala možda mi neko, nekad, negdje, iznenada tutne gitaru u ruke, uperi pištolj u glavu i kaže: „Sviraj sad Hotel California kao da ti život ovisi o tome.“
- Račun iz ribljeg restorana, slavili smo tatin 50. rođendan, datum i naši potpisi su na poleđini. Tata je umro ovog aprila, nekad pokušavam doprijeti do dijela svoje svijesti koji je on, pa ovaj račun namjeravam pravdati kod Posejdona ako ga sretnem na tom šamanskom putovanju.
- Mini mapa muzeja Reina Sofia u Madridu. Ako se iznenada nađem tamo.
- Rukom ispisana adresa mog najboljeg prijatelja – godinama mu redovno šaljem nesuvisle razglednice na porodičnu adresu u Tuzlu, dok on mijenja države i poslove po svijetu. Svrha ovog rituala je svima nepoznata.
- Pet kartica iz društvene igre „Usrani načini za umiranje“ koje sam tajno konfiskovala iz seta da ne bih morala sinu objašnjavati šta je erotska asfiksija ili zašto je čiko zavezan lisicama za krevet. Mogla sam ih baciti, reći ćete, ali nikad ne znate kad će ovaj mali set zablistati i razveseliti potonulo sijelo.
- Iskaznica za bibliotečki centar fakulteta – šta ako ta zgrada još postoji, i odatle me pozovu na istinu i pitaju koji sam broj.
- Nešto što malo liči na uskršnje jaje a malo na meduzu, što je nacrtalo moje dijete taj dan – o, dobro došao, papiriću, znaj da je pred tobom dvadesetak divnih godina u ovom novčaniku.
Foto: Majda Turkić
Poštedjet ću vas daljeg nabrajanja, lista je podugačka. Ipak, nadam se da će vam moj hrabri, epohalni i revolucionarni čin preseljenja u novi novčanik biti inspiracija da bacite kruti kaput koji godinama niste obukli, napustite strasno ljubljeni koncept koji je stvarnost sedam puta izazvala na dvoboj i sedam puta pobijedila (svi koji strasno ljube koncepte znaju o čemu govorim), ostavite posao koji vam oduzima toliko vremena da nemate kad potrošiti svoju platicu na iskustva, prihvatite gubitak na koji ne možete utjecati, ili makar promijenite automobil koji je postao hazard za sve učesnike u saobraćaju.
Budisti savjetuju da se od svih stvari hirurški razdvojimo bez ikakve nadoknade, pa sam se radije priklonila E. Frommu koji savjetuje da „imati“ zamijenimo sa „biti“. Ukratko, fokus treba da pređe sa, recimo, „imati autoritet“ na „biti autoritet“, sa „imati prijatelja“ na „biti prijatelj“ i onda se u toj samoizgradnji lakše naokolo razdvajati. Razdvajanje od ega preporučujem samo apsolutnim avanturistima, ali možda nas život i na to potakne.
Neću da mislim loše o sebi zbog ove pobune malog čovjeka pred sveopštom prolaznošću koju vidim u selidbi starih stvari u novi novčanik, evo, neke stvari ipak jesam bacila. Jučer sam pokušala napustiti parking na poslu i ustanovila da sam bacila karticu za automatsku rampu. Znojava i nervozna kolona iza mene je trubila, a ja sam užurbano premetala Stefanovskog i kartice mrtvih biblioteka iz pretinca u pretinac dok nije prišao čovjek iz kućice da provjeri šta je uzrokovalo zastoj. O tome barem u životu ne trebate brinuti – zastoj neće biti tolerisan.
