Razgovarala: Elma Hodžić

Scenaristica Elma Tataragić godinama djeluje, između ostalog, i kao selektorica Takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala. U ovom razgovoru, Elma će podijeliti svoje dugogodišnje iskustvo u sferi jednog od najznačajnijih evropskih filmskih festivala: od prvih koraka s Obala Art Centrom do vođenja festivala kroz izazovna vremena. Saznajte kako je Sarajevo Film Festival postao međunarodno prepoznatljiv i šta nas očekuje u jubilarnom 30. izdanju.

Kako je započela Vaša veza sa Sarajevo Film Festivalom?

Vjerovali ili ne, prvo je krenula povezanost sa Obala Art Centrom. Ja od 1994. godine sarađujem sa Obalom u raznim formama. Tokom opsade je Obala imala svoje prostorije u sklopu Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo – tu su se dešavali koncerti, izložbe i prvo ratno kino Apolo koje je organizirala Obala. Ja sam kao tinejdžerica bježala, kad god sam mogla, na Obalu jer sam taj prostor osjećala svojim. Sjećam se kada sam prvi put ušla u prostor Obale, iako taj prostor znam i od prije rata, pomislila sam: “Ja ovdje želim biti!” To je prostor u kojem želim da postojim. Moja mama je čula na radiju oglas, Obala je tražila nekoga da radi na eventima. Mama je rekla: “Tvoja Obala traži nekog”. Ja sam odmah sjela na bicikl, došla do Obale i prijavila se za posao, kojeg sam na sreću dobila. Brzo nakon toga smo oformili Filmski odjel Obale. Bilo je to u junu 1994. godine. Tu smo organizirali manje evente, poput sedmice francuskog i švicarskog filma ili reprize Locarno film festivala. Iz tih nekih projekata, iz podruma Obale, nastala je ideja za razvoj Sarajevo Film Festivala. Trebalo je biti u ljeto 1995. godine, ali trenutak nije bio povoljan. Tek u oktobru smo otvorili festival. Dakle, za mene je prvo bila Obala, pa onda Sarajevo Film Festival.

Šta je Vama bila Obala u ratu?

Za mene je Obala bila jedini prostor slobode i mira. Paradoksalno je reći mira, jer mira nije bilo. Obala je bila putovanje na koje nisam mogla da odem. Pogled u svijet kojeg nisam mogla da vidim. To za mene nije bio prostor koji se nalazio u Sarajevu, već negdje drugo – a istovremeno se nalazio u Sarajevu. U vremenu smrti, gladi, straha i svega negativnog, Obala je bila prostor gdje su se dešavale divne stvari i gdje smo mogli biti sretni.

Festival se nastavio razvijati u različitim društvenim okvirima. Pandemija je pokazala da Sarajevo Film Festival uvijek pronađe način da se realizira, pa čak i da se nadmaši. Kako uspijevate održati kontinuitet?

To je jedan veliki projekat koji se teško može zaustaviti, projekat koji je zaokružen u smislu profiliranja. Tačno znamo čime se festival bavi i šta je naša osnovna misija. Trebalo je nekoliko godina da odredimo šta je misija SFF-a i koji je to prostor u kojem možemo da rastemo. Brzo smo shvatili da festival nije sam sebi dovoljan, nego da moramo osluškivati i susjedne prostore – i djelovati regionalno. Također, osvijestili smo da nije samo nama teško – pri tome ne mislim samo na rat, već na teret poslijeratne svakodnevice, djelovanja u svijetu filma… U sličnoj situaciji su bile i druge zemlje jugoistočne Evrope. I Rumuni, i Mađari, i Bugari. Shvatili smo da bi Sarajevo moglo postati centar iz kojeg će se razvijati regionalna kinematografija – svi su mogli doći u Sarajevo, koje je bilo atraktivan prostor za istraživanje. Sarajevo je preživjelo brutalno, otvoreno fizičko nasilje koje nije samo (post)tranzicijske prirode. Upravo zbog toga je Sarajevo jako zanimljivo za filmske djelatnike. Okretanje prema regiji i profiliranje u tom smjeru je odredilo naš put. To je put kojim i danas koračamo.

Da li je teško u svijetu koji se suočava sa brojnim krizama pronaći volju i sredstva da festival ostane mjesto susreta, razmjene ideja i učenja?

Naravno da je teško. Mi svaki festival započinjemo ispočetka, oslanjajući se na reputaciju koju imamo i koja pomaže. Svaki festival se radi ispočetka. Ne postoje nikakva zagarantovana sredstava. Obala sa festivalom svake godine prolazi jedan dug put kako bi se aktivnosti realizirale. To zahtjeva punu koncentraciju i posvećenost nekoliko odjela festivala tokom čitave godine – ali nije nemoguće. Pogotovo kada je rezultat dobar. Kada zatvorimo festival, odmah krećemo sa pripremama novog izdanja.

Jedno statističko pitanje. Koliko ljudi pravi Sarajevo Film Festival? Sa strane posmatrano, festival izgleda kao ozbiljna mašinerija…

Tokom festivala to jeste ozbiljna mašinerija. Obično bude oko 700 do 800 ljudi, koji u osam dana trajanja festivala rade. Prava fabrika. Međutim, srž festivala je desetak ljudi, gotovo istih ljudi su bili od samih početaka 1995. godine.

Kako izgleda proces pripreme Sarajevo Film Festivala? Šta se dešava sada?

Dinamika rada zavisi od odjela – svaki odjel ima svoje specifičnosti. Moj posao je selekcija filmova Takmičarskog programa SFF-a. Međutim, kao i svaki posao, uvijek je to više od onoga što možemo definirati. Cijelu godinu gledamo filmove, biramo filmove… pogledamo oko 200 igranih, oko 500 kratkih i 300 dokumentarnih filmova. Samo kada izračunamo sate provedene uz filmove, to zvuči kao veliki posao. Selekcija nije samo lična impresija, iako se od ličnog ne može u umjetnosti pobjeći. Razgovaramo o filmovima. Kada odaberemo filmove, moramo organizirati dolazak velikog broja gostiju na festival i napraviti atmosferu u kojoj će se svako dobro osjećati. Pišemo tekstove za kataloge, radimo promociju filmova. Važno je da svaki film dođe do svojih gledatelja. Mnogo je organizacijskih, da tako kažem građevinskih radova. Sarajevo nema infrastrukturu za ovako veliki projekat pa je sve potrebno izgraditi: od velikog otvorenog kina, preko manjih kina, do festivalskog trga i crvenog tepiha. Zamislite kako je kompleksno ugostiti oko 2000 ljudi, a onda gostima omogućiti da prikažu svoje filmove, da se umreže i održe sastanke i dođu do ljudi do kojih ne bi inače mogli doći. Želimo ostati festival u kojem mali producent iz Bugarske može doći i upoznati svog velikog partnera iz Njemačke. Sve to zahtjeva ozbiljne pripreme i poslove.

Kako Sarajevo Film Festival uspijeva pratiti tokove savremenog svijeta? Da li sarađujete sa srodnim festivalima?

Mi od početka sarađujemo sa drugim festivalima. Kada smo napravili prvi festival, bilo je to u saradnji sa kolegama iz Locarna. Od tada pa do danas njegujemo sve vidove saradnje. Često smo se inspirisali velikim festivalima, učili od drugih, putovali i posmatrali kako se zapravo radi. Danas u Sarajevo dolaze naše kolege iz drugih gradova, koji nam pomažu da vidimo kako se može unaprijediti festival.

Šta je savremni svijet i šta su njegovi izazovi – to je teško pitanje. Mi smo i žiža događanja i rub svijeta. To je, opet, jedna paradoksalna pozicija. Kada gledamo kartu Evrope, mi i pripadamo i ne pripadamo Evropi. U žiži smo političkih previranja, ko zna koji put u historiji. U drugu ruku, stvari se mnogo mijenjaju, a naše društvo i nije prema tim promjenama senzibilizirano. Kao primjer ću navesti green inicijative. Mi pokušavamo da djelujemo i na tom polju, da se više ekološki osvijestimo i da pomognemo da društvo određene teme bolje razumije. S jedne strane su politička previranja i evropski put naše zemlje, a s druge globalni problemi i izazovi s kojima se trebamo suočiti.

Šta ste nam pripremili ove godine?

Program je tek objavljen. Naši programski obrasci su često slični, ali ove godine ipak slavimo 30 godina postojanja festivala i ovo izdanje će biti malo drugačije.

SFF oduvijek pronalazi načine da otvori pitanje sjećanja i prošlosti – ujedno filmski jezik vješto secira i savremenost. Koliko nam film može pomoći da bolje razumijemo trenutak u kojem živimo i da razumijemo sam život?

Film je najpodobnija umjetnost da govori vrlo direktno i da nam pomaže da vidimo probleme – i da se u njima prepoznamo. Film se, vjerovatno, najdirektnije bavi stvarnošću. Oslanja se na realnost, što filmu druge umjetnosti mogu i zamjerati. Ujedno, to film čini umjetnošću koja je najpristupačnija publici. Zbog specifičnosti Sarajeva razvijen je program Dealing with the Past. Ovaj program se danas ne odnosi samo na lokalni kontekst, već mnogo šire. Film je prostor gdje se može mnogo učiniti na polju suočavanja sa prošlošću, ali je to i mnogo više od prošlosti. To je, zapravo, vježba gdje se suočavamo sa budućnošću.

Na koji način Sarajevo Film Festival pomaže razvoj domaćeg filma?

Još tokom osnivanja festivala je jedan od ciljeva bio promocija bosanskohercegovačke kinematografije. Festival u toku jednog izdanja prikazuje sve filmove koji su snimljeni u prethodnoj godini, kroz saradnju s Udruženjem filmskih radnika BiH. Trudimo se da svake godine otvorimo festival domaćim filmom. Nažalost, to nije uvijek moguće, a to ne bi bi trebao biti slučaj. Mi smo ipak značajna kinematografija i mogli bismo imati svake godine minimalno film otvaranja festivala. Tokom trećeg Sarajevo Film Festivala je pokrenuta inicijativa Made in BiH. U ratu su se snimali filmovi, a onda je postojao prostor krize u kojoj se nije snimalo. Festival je tada pokrenuo inicijativu i pronašao sredstava za finansiranje pet kratkometražnih filmova. Onda su ti filmovi prikazani na festivalu 1998. godine. Važno je spomenuti i projekat Sarajevo City of Film, kroz koji su deset godina finansirani kratki i neki dugometražni filmovi. Trudimo se da pomognemo domaću produkciju na različite načine: kroz kontakte, projekte… Sarajevo Film Festival ne može opstati bez jake domaće kinematografije. Zapravo, može opstati – ali hoće li biti smislen? Da li je samo dovoljna želja SFF-a – nisam sigurna. Ovo nije dobra godina za domaću kinematografiju. Već godinu i po nemamo konkurs na nivou Federacije za filmsku produkciju. Jedini prostor gdje se vrši finansiranje filma je na nivou Kantona Sarajevo, ali to bi trebali biti zadnji, a ne prvi novci. Ovo je krizna situacija za bosanskohercegovačku kinematografiju, koja nije vidljiva sada. Međutim, ako se stvari ne promijene, naredne dvije-tri godine bi mogle biti sušne. Nije to samo kriza za filmske autore, već za niz drugih profila i zanimanja koja učestvuju u filmskoj industriji. Evo jedan važan podatak vezan za produkciju serija kao primjer. Samo tokom dvije godine je na produkcijama serija radilo hiljadu ljudi, od čega je puno mladih koji su tek izašli iz obrazovnog procesa.

Potvrđuje se, nažalost, da je kriza u kulturnom sektoru očito ušla u sve sfere djelovanja. Kako, unatoč situaciji, možemo ostati optimistični?

Moramo ostati optimistični. Nemamo drugi izbor. Ovo što radimo nije posao, to je poziv. Ne mogu da zamislim da bih mogla bilo šta drugo da radim osim ovoga čime se trenutno bavim – tako i svi ljudi koji djeluju na polju kulture. Osjetimo potrebu da kažemo, a onda nađemo način da to kažemo. Ono što sam shvatila tokom gotovo trideset godina iskustva u struci, jeste da nama uvijek nedostaju dva koraka da bi sve bilo fantastično. Ta dva koraka nisu nemoguća. Samo se moramo boriti za ta dva koraka. Nije ovo grozna zemlja, ni ljudi. Živimo na mjestu s izuzetnim potencijalom i ljudima. Sve je moguće. Ovo što se dešava nama nije usamljen slučaj jer su svi u nekim krizama, regionalno i u evropskom kontekstu. Umjetnicima je čak i kriza poticajna za rad i ne preostaje nam ništa drugo nego da se izborimo za svoje priče.