Piše: Šejla Džindo za Buybook

Nezirovićevi likovi su ogledalo balkanskog čovjeka, tek sinegdoha kolektivnog iskustva tragedije; a njihove prekinute ili pauzirane sudbine temeljita analiza udjela porodice i prostora u definisanju identiteta.

Pisac u Elvedinu Neziroviću sklon je intimnom i subjektivnom, a novinar faktografskom i objektivnom – u praksi ispisivanja, autor neskromno nudi privatne fragmente, a potom i javne dokumente kao garant da je ono čemu je svjedočio utemeljeno u istini. Tako bi se Sandro mogao nazvati romanom o voajerstvu ciklusa života jedne generacije i teritorije kojoj je pripadala i/ili koja je politički-interesno prisvajala, pa i uprkos slučajevima manjka volje za kategorizacijom. Karakternost i živopisnost ljudskih objekata posmatranja našli su svoje dramske pozicije u naraciji o teškim devedesetima; ali ne smijemo se dati prevariti da su ta brojna imena i njihova moralna opredjeljenja različitih intenziteta ekstrema ograničena sama na sebe – svi smo mi pomalo oni, svi su oni pomalo mi. Nezirovićevi likovi su ogledalo balkanskog čovjeka, tek sinegdoha kolektivnog iskustva tragedije; a njihove prekinute ili pauzirane sudbine temeljita analiza udjela porodice i prostora u definisanju identiteta. Pokušaj je to odgovora na proganjajuće pitanje slobodne volje: možemo li biti ono što želimo ili samo ono što, ionako, moramo?

Rat je svakako skulptor: nužna izmjena i manifestnog i unutarnjeg osjećaja pripadnosti nekom ili nečem, prateći liniju trougla teritorije, nacije i tijela. U toj jednačini, Balkan je primijenio kategoričan pristup u poklanjanju pažnje porijeklu bez mogućnosti odbijanja. Nakon raspada zajedničke kolijevke, posljedično individualno samodefinisanje postalo je isuviše grubo, a jedan od najistaknutijih primjera je etnička segregacija po pravilima vjeroispovijesti. Mostar, grad koji je i infrastrukturom strogo odgovorio na potrebe tih političkih ideologija, kako sam Nezirović piše, utabao je budućnost dihotomije Mi i Oni za narednih 300 godina. Za njega, deklarisati se etnosom, u tom obvezujućem odnosu davljenika i njegovog tereta, značio je prelazak iz nadnacionalnog u nacionalno, iz svjetovnog u vjersko, iz opšteg u intimno; a istovremeno, negiranje onog humanističkog, onog gdje nema naših i vaših, samo onih što čine dobro i loše.

Da bi pretvorio težinu takvog nametnutog jastva u čitalački medij, umjesto čiste autofikcije, autor mjesto ustupa drugome – jer sa prijateljem iz djetinjstva, ulice i školskih klupa, sa Sandrom, lako je pronaći unutarnju logiku. Odveć su gusto tkane stvari koje čine njihove živote i takva naglašena doza istokobnosti omogućava da mu partner u revidiranju ove psihološke historije pucanja po šavovima bude upravo on. Ali šta je sa životom? Nezirović, napisat će – ništa. Ako je sasvim svejedno da li će četnički metak završiti u snijegu, bukvi ili u mom mesu – od koga se milosti nadamo? Besmisao slučajnosti dodjeljivanja smrti oslikava se u fenomenu krivice preživljavanja.

Onaj ko je jednom iskusio rat zna da, čak i ako uspijete preživjeti bez ijedne ogrebotine, život nastavljate sa sviješću o tome da on ostaje u vama, zauvijek, poput rane koja nikada neće zacijeliti.

Vi koji čitate, ostat ćete gladni utjehe. Sandro nije napisan da služi hronologiji, povlači zaključke iz prošlosti i njima ulijeva nadu. On je tu da svjedoči zlu i njegovoj banalnosti – njegovoj teško shvatljivoj, bezrazložnoj srži.