Piše: Lejla Panjeta
Od koljevke pa do groba, najljepše je đačko doba.
Jedan od najljepših perioda u životu pretvara se danas u noćnu moru za roditelje i traumu za učenike. Naš obrazovni sistem globalno potiče od Pruskog modela obrazovanja koji je zamišljen sa ciljem proizvodnje poslušnih vojnika i radnika još prije 200 godina. Ovaj frankenštajnski „reformisani“ sistem koji imamo danas samo je dobrim marketinškim trikovima zamaskirao pravu prirodu indoktrinacije mladih ljudi i ubijanja dječje radoznalosti. Nažalost, „đačko doba“ nije više ni blizu onoga što je pisac poznate izreke htio reći.
Filmovi čija se radnja zbiva unutar nekog obrazovnog sistema, a pokazuju traume sistemskog obrazovanja ili karakterno slične profesore, u posljednjih pedeset godina su aktuelni i danas. Profesori koji pokušavaju učiti studente da misle svojom glavom, budu kreativni, drugačiji, propituju sisteme i istražuju, bivaju otpušteni. Dead Poets Society produciran 1989. godine, a smješten u 1959. godinu i Mona Lisa Smile iz 2003, čija se radnja zbiva 1954. godine daju opise obrazovnog sistema baby boomersa, ali njihova poruka svježa je i danas, u sistemima kojima se hvalimo da su unaprijeđeni i reformisani. Šta su sve pokušali profesori Keating i Watson iz ovih filmova kako bi potaknuli studente da misle svojom glavom, ali ih dinosaurovski obrazovni sistem nije prihvatio. Zapravo, od industrijske revolucije skoro se svaki segment ljudskog života reformisao i unaprijedio, osim obrazovanja, koje i dalje svugdje u svijetu slijedi Pruski model, ustanovljen početkom 19. vijeka, sa ciljem proizvodnje poslušnih radnika i vojnika.
Proći kroz sistemsko obrazovanje i završiti ga, nije velika mudrost, već velika izdržljivost. Noam Chomsky kritikuje sistem obrazovanja koji radi na indoktrinaciji mladih, pravljenju poslušnika i konfomista za koje je poželjno da mnogo ne razmišljaju. „Ostani pasivan i ne pravi krizu demokratije“ – to je osnovna vodilja današnjeg sistema obrazovanja, koji prema Chomskom daje „glupe zadatke“, a oni koji ne žele da ih rade dobiju „problem ponašanja“ – sniženo vladanje. U ovome se ogleda tehnika selekcije poslušnih, od kojih samo oni uporni dođu na elitne fakultete, pa tamo dobijaju još gluplje zadatke, ali ih rade jer su potrebni za prelazak u novi nivo edukacije. Cijeli sistem je kao dobro razrađena igrica u kojoj pobjeđuju uporni i voljni da odrade glupe zadatke, pređu u sljedeći nivo i odvoje žito od kukolja nepotrebnih podataka koje su skupili tokom školovanja. Kao što je svojevremeno definisao „proizvodnju pristanka“ u demokratskom društvu, Chomsky ima brilijantne uvide u cjelokupni sistem koji pravi ljude koji izlaze iz škole kao poslušnici i dobri radnici koji ne propituju nastavnika, profesora ili šefa, ali su im potpuno uništene individualnost, volja i kreativnost.
Sistem obrazovanja sačinjava nekoliko kontradiktornih i apsurdnih temeljnih karakeristika: sjedi, slušaj, radi sam (ne prepisuj), ne pravi greške i samo je jedan odgovor ispravan. U realnosti i životu na neko pitanje koje treba riješiti ima više odgovora, a greškama se stiče iskustvo, dok onaj koji radi sam bez smisla za timski duh i koordinaciju sa drugima neće daleko dospjeti. Djeca polaze u školu da bi učila, a izlaze radosni na kraju školske godine. Kraj učenja ne bi trebao biti razlog za slavlje. Čovjek bi trebao učiti dok je živ i razvijati svoju urođenu radoznaloost i kreativnost, jer je to ono što nas razdvaja od životinja i vodi napretku i razvoju. Umjesto da su djeca oduševljena učenjem, u školi se sistematski ubija volja za sticanjem znanja i urođena radoznalost. Nerijetko to rade i roditelji. Neil deGrasse Tyson govoreći o jajetu sa kojim se dijete igra, kaže da bi razbijanjem jajeta dijete naučilo najmanje sedam različitih stvari kroz eksperimente. Umjesto toga, djetetu se odmah kaže da ne dira jaje da se ne bi razbilo. Carl Sagan ima sličnu analogiju sa dječijim pitanjem: „Zašto je trava zelena?“ Većinom će roditelj ili učitelj odgovoriti da je to nebitno pitanje, ali iz ovog nebitnog pitanja mnogo toga se može naučiti iz fizike, biologije i hemije. Nije ni čudo što mnogi kažu da su iz serije The Big Bang Theory naučili više o fizici nego u školi na časovima fizike.
Djeca generalno izlaze preplašena iz škole, spremna za učenje napamet i slušanje, izdriblana da se ocjenama mjeri fokus i nivo koncentracije, a kvanifikuje kapacitet memorije. Skalama ocjenjivanja favorizuje se učenje napamet, a ne učenje promišljanjem. Međutim, kako kaže historičar Yuval Noah Harari, autor bestselera Sapiens: „Vještine potrebne da se dobije visoka ocjena na testu nisu isto što i stvarno razumijevanje književnosti, biologije ili matematike.. ali većina će između znanja i ocjena izabrati ocjene.“ Sistem masovnog obrazovanja u industrijskoj eri počeo je da se bavi tačno utvrđenim ocjenama. „Čim su birokrate prihvatile mjerilo vrijednosti prosječne ocjene učenika, stvarnost je preobražena.“ Skupljači lovci ili poljoprivrednici nisu ocjenjivani. „Šegrt nekog srednjovjekovnog obućara ne bi na kraju godine dobio parče papira na kome piše da je zaslužio peticu iz pravljenja pertli, ali trojku iz kopči za cipele.“ Oni koji se pobune i kažu da ocjene nisu važne, vjerovatno neće daleko dogurati u životu. U principu, trebalo bi ih samo podsjetiti na sopstvene riječi nastavnika.
Tokom devetogodišnjeg obrazovanja u BiH nastavnički kadar ponavlja kao papagaj: „Ocjene nisu važne“, da bi pred sami kraj školovanja bodovi i brojevi postali jedina problematika oko upisa u srednje škole. Harari tvrdi da „veliki dio moći imperija i velikih civilizacija u historji počiva na sposobnosti da svoja fiktivna vjerovanja nametnu stvarnosti spremnoj da se potčini.“
Što se tiče obrazovnog sistema, u školu se ide da bi ti zadali šta da radiš kod kuće, nerijetko se zadaju zadaci u kojima se ocjenjuju roditelji (pri samom upisu na jednom od prvih roditeljskih sastanaka kaže se da roditelji zapravo idu ponovo u školu). Sve ovo ima za cilj pripremu nove generacije poslušnika koji će u budućnosti raditi za dobrobite korporacija, biti dostupni 24/7 u svjesnoj podjeli digitalizovanog transhumanizma i metamodernizma na ekstremno bogatu i moćnu klasu vladara i kmetove digitalne globalizacije.
Za ovaj ishod (učenja i proizvodnje poslušnika) nije potrebno trenirati djecu i studente da budu radoznali i kreativni. Treba ih obasipati infomacijama i nebitnim podacima, tako da im to postane druga priroda. U bujici informacija, dezinformacija, copy/paste fake news-a i vizuelnom zagađenju danas čovjekova sposobnost razmišljanja slabi; ljudi postaju glupi i lijeni. „Cenzura u 21. vijeku funkcioniše tako što zasipa ljude irelevantnim informacijama… Danas imati moć znači na šta da ne obraćate pažnju“ – kaže Harari. U ovom sistemu ne može se puno očekivati ni od profesora. Razgovore sa studentima i usmene ispite (koje smo reformama tako neprimjetno sklonili u stranu iz našeg starog sistema) zamijenili su testovi čije ocjene ne pokazuju pravo znanje, smjernice pedagoško-psihološke struke, dijagrami ponašanja, grafikoni uputstava, ali bez stvarne ljudske kreativnosti i interakcije. Doda li se ovome „prijetnja“ koju humanističke nauke očekuju od AI i pisanja generisanih radova, sistem obrazovanja postaje apsurdni policajac, inkvizirajući plagijate putem istih tih AI programa za istragu plagijata. Prvo ti AI napiše rad, a onda ti AI traži koliko ima posto AI uticaja u tvom radu???
Ovo i nije iznanađujuće, jer se proces ocjenjivanja i propitivanja bazira na traženju onoga što student ne zna, a ne onoga što zna. Ovaj apsurd, zajedno sa zabranom korištenja smartphonea, ali obaveznom on-line nastavom, još je jedan od pokazatelja da u sistemu u kome se bacanjem knjiga i sveski slavi godišnji kraj učenja nešto nije uredu. Neil deGrasse Tyson ima savršeno rješenje za problem AI-a u školskom sistemu: „Uvedite usmene ispite!“. Na taj način moći ćete razgovarati sa studentom, ostvariti interakciju, imati dvosmjernu komunikaciju i razmjenu mišljenja, ali to traži zapošljavanje kadra, više radnih sati i mnogo više novca. Zašto ulagati u obrazovanje, kad ovaj sistem već odrađuje svoju svrhu i proizvodi gomile poslušnih građana u iluziji individualizma u liberalnom humanizmu koji je u srećnom braku sa tržišnom ekonomijom, a čija je etika konzumerizam.
Ova tehnika selekcije poslušnosti, kako je naziva Chomsky, počinje u ranom dječijem dobu. Na ulazu u jednu od sarajevskih škola na podu nalaze se otisci stopa pored kojih velikim slovima piše: „Odavde idemo sami.“ Drugim riječima, ovo znači da porodica više nije primarna ćelija društva, već da država preuzima na sebe oblikovanje djece i njihove individualnosti, nudeći im izbore da o izmaštanim vrijednostima (kako ih Harari naziva, a takve su između ostalog nacija, potrošačko pleme, novac i diplome) donose odluke kako bi mogli da manipulišu ostvarenjem njihovih želja putem kreditnih zaduženja. Sve ovo je moguće ukoliko se u sistemu stvori dovoljna masa poslušnika. Za sada ovim procesom još upravljaju države, ali u bliskoj budućnosti AI preuzimaće kontrolu nad bio i info podacima i tehnologijama, tako da će porodica imati još manji uticaj na svoje potomke. „Roditeljska vlast danas je u potpunom povlačenju. Podmlatku se sve više prašta neposlušnost prema starijima, dok se na roditelje svaljuje krivica za sve što u životu njihove djece ne pođe kako treba. Mama i tata imaju u frojdovskoj sudnici otprilike podjenake izglede da budu oslobođeni kao i optuženici u namještenim staljinističkim suđenjima.“ – navodi Harari. Dakle, djeca idu sama u svijet od svoje šeste godine, ali roditelji idu u školu i oni su zaduženi za krivicu, a država za uspjeh, dok sve to pomno prati i digitalizuje AI (kome smo svoju privatnost prodali besplatno), kako bi ušli u novu eru dataizma, kome ljudska individualnost, kreativnost i radoznalost neće biti uopšte potrebna. Zašto ćemo u budućnosti izgubiti poslove zbog AI? Gdje su korijeni uništavanja naše prirodne radoznalosti? Šta je Pruski model obrazovanja?
(Nastaviće se…)
