Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Raisa Šehu

Sarajevski flautista Adi Šehu je, još za vrijeme školovanja na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, imao brojne koncerte i nastupe širom zemlje, ali i u inostranstvu. Njegov talenat i marljivost su prepoznati i nagrađeni u disciplinama solističke i kamerne muzike. Sarađivao je s brojnim institucijama i učestvovao na festivalima. Od 2005. je zaposlen u Sarajevskoj filharmoniji – a nedavno je odsvirao svoj hiljaditi koncert. Taj magični, simbolički koncert bio je povod da s Adijem porazgovaramo o muzici, koncertima, inspiraciji, ulozi muzike u savremenom svijetu. Kada sam ga pitala šta je to posebno u flauti, odgovorio je da su to emocije koje flauta prenosi kroz svoju melodičnost. Tajnu flaute nam otkriva maestro Adi Šehu.

 

Možemo li napraviti jedan rezime Vašeg putovanja u svijetu muzike i umjetnosti: koji su bili najvažniji momenti u Vašoj karijeri, kako ste napravili prve korake?

Kao najmlađi član peteročlane porodice, rastao sam uz najstariju sestru koja je išla u baletsku školu i brata koji je u muzičkoj školi učio svirati gitaru. Umjetnost je bila vrlo cijenjena u našoj porodici i taj svijet je meni bio predstavljen i pristupačan od ranog djetinjstva. Znao sam da ću, kada dođe vrijeme za to, i ja početi istraživati muzičko izvođaštvo, no uvijek sam zamišljao da ću svirati saksofon. Sudbina me ipak uputila ka flauti i na tome sam danas vrlo zahvalan.

Svi su instrumenti prekrasni, ali ono što flauti daje posebnost je vrlo osjetilno strujanje zraka ispod vršaka prstiju koje, uz činjenicu da smo joj taj zrak udahnuli mi sami, stvara iznimnu povezanost između instrumenta i izvođača. Emocijama koje prenosi kroz svoju melodičnost, i istovremeno vrsnu virtuoznost, za koju je tehnički predodređena, zauvijek me je kupila.

Kroz šesnaestogodišnje muzičko školovanje (OMŠ “Mladen Pozajić”, SMŠ Sarajevo, Muzička akademija Univerziteta u Sarajevu – dodiplomski i magistarski studij) imao sam mnogobrojne prilike da rastem kao muzičar. Potvrde toga bile su pobjede na raznim takmičenjima, mada se ono što je odredilo moj put u meni oblikovalo kroz koncerte. Svaki put kada bih kročio na scenu, ostavljao sam sve svoje brige i ono što je činilo moju svakodnevnicu i naposljetku mene. Kroz zvuke sam prizivao neki drugi svijet i nekog drugog sebe, a upravo to je ono što sam zamišljao da se dešava i publici dok me sluša. To me činilo sretnim.

Publika i zahvalnost

Šta Vas najviše pokreće i inspiriše u radu?

Jedan od najpamtljivijih nastupa koje sam imao bio je u staračkom domu u Nedžarićima  prije mnogo godina. Publika je bila oduševljena i prije početka koncerta, već samom činjenicom da ćemo  svirati za njih. Takvu ozarenost na licima, ushićenost i sreću kod publike nisam nikada prije doživio. Tada sam shvatio pravu svrhu mog poziva.

Ovo je moj najveći pokretač za svaki budući koncert – zahvalna publika koja ukazuje poštovanje. Profesionalno bavljenje muzikom je vrlo slično sportu. Sportisti uvijek teže dostizanju boljih rezultata i pomjeranju granica svojih mogućnosti. Dokazujući se sebi, stvaramo samopouzdanje, ako uzmemo u obzir da je samopouzdanje reputacija koju imamo kod samih sebe.

No, iako je uvijek lijepo svirati za aplauz koji kaže Bravo!, neuporedivo je emotivnije i bitnije svirati za aplauz koji kaže Hvala ti!

Ko su Vaši profesionalni uzori? Od koga učite? Kakve su mogućnosti obrazovanja i usavršavanja na muzičkoj sceni naše zemlje?

Profesionalni uzori na koje sam se ugledao, i još uvijek se ugledam, su ljudi koji su me impresionirali svojim postignućima, predanošću radu ili humanošću. U životu svakog umjetnika bilo koje vrste, nedovoljno je biti dobar samo u konkretnom dijelu tog posla, u mom slučaju, sviranju. U nekom momentu morate biti dobar menadžer, tonac, producent, aranžer, a najviše od svega – znati sa ljudima. U svim ovim oblastima, učio sam mnogo već i promatrajući ljude na našoj sceni koji izvrsno obavljaju ove poslove. Nažalost, obrazovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu nas ne priprema za sve ove oblasti koje će nam jednog dana u ovom poslu biti potrebne. Uče nas kako svirati sve muzičke stilove, ali ne i kako ugovoriti neki koncert ili snimanje.  Neki ljudi se rađaju sa prirodnim talentom za biznis, no umjetnicima na našim prostorima najčešće fali znanja o tome kako se brendirati i plasirati na tržište. U Sarajevu se često odvijaju razni kursevi i predavanja na kojima se mnogo toga može naučiti i dopuniti znanje, ali nisam siguran da istu priliku imaju i ljudi u manjim gradovima Bosne i Hercegovine.

Hiljaditi koncert

Dugogodišnji ste član Sarajevske filharmonije – vjerujem da je to velika čast i odgovornost. Nedavno ste odsvirali svoj hiljaditi koncert! Jeste li imali tremu?

Biti član Sarajevske filharmonije zaista je velika čast i privilegija. Vrlo je simbolična činjenica da moj hiljaditi koncert sa Sarajevskom filharmonijom pada u stotoj sezoni našeg jedinog profesionalnog simfonijskog orkestra u Bosni i Hercegovini. Odgovornost, kvalitetna priprema, profesionalan pristup i adrenalin uvijek su prisutni kod pripremanja svakog koncerta. Jedina razlika je u riječima podrške i čestitkama koje su pristizale sa svih strana, prije i nakon ovog koncerta. Zapravo su ljudi učinili da ovaj koncert bude posebniji od ostalih.

Svoj hiljaditi koncert i izvedbu Carmine burane Carla Orffa u Narodnom pozorištu Sarajevo, pamtit ću po jedinstvenom skupu emocija koje nije bilo lako ukrotiti i dozirano otkrivati publici.

Koji su bili najvažniji muzički projekti koje ste do sada realizirali – ili oni koji su Vam donijeli najviše znanja i iskustva? Na šta ste posebno ponosni?

Na bratovu inicijativu, sa mnogo truda, hrabrosti i entuzijazma, pokrenuli smo projekat “Sarajevo International Guitar Festival” koji živi, evo, već 13 godina. Kroz taj Festival sam zaista mnogo toga naučio o produkciji, marketingu, networkingu i svemu onome što organizacija jednog velikog međunarodnog festivala zahtijeva.

S druge strane, najviše znanja u orkestarskom sviranju i velikim opernim produkcijama stekao sam u Austriji. Ponosan sam na sveukupno iskustvo sviranja, kako simfonija, tako i opernog i baletnog repertoara. Kada se osvrnem i sagledam sav odsvirani repertoar, kao i dirigente i muzičare sa kojima sam svirao, ispuni me osjećaj zahvalnosti i sreće.

Hrabro i odlučno

Koji su najveći izazovi djelovanja na muzičkoj sceni u Bosni i Hercegovini?

Smatram da je nedostatak institucionalne strategije razvoja kulture i umjetnosti u posljednjih 30 godina mnogo uticao na današnje stanje. Prije rata smo u Sarajevu imali tri profesionalna simfonijska orkestra, a danas je samo jedan aktivan. Generalno, mislim da muzičari nisu dovoljno cijenjeni u društvu, da su marginalizirani i da je danas ova profesija prilično degradirana i podcijenjena. Teško je objasniti ljudima koliko je vremena, truda, novca i drugih resursa potrebno u stvaranju jednog muzičkog umjetnika.

U isto vrijeme, historija nas uči drugačije. Umjetnici su oduvijek imali povlašten položaj i uživali pokroviteljstvo kraljeva i careva koji su znali cijeniti umjetnost. Možda baš u toj podcjenjenosti leži razlog zbog kojeg smo jedini glavni grad u Evropi koji nema namjensku koncertnu dvoranu. E, to je izazov! Napraviti veliki muzički projekat, a nemate infrastrukturu koja to može pratiti.

Imate li neki savjet za mlade muzičare? Šta biste poručili sebi da uskoro trebate stati na scenu i izvesti svoj prvi koncert, a ne hiljaditi?

Samo hrabro i odlučno. Publika koja dolazi slušati koncerte dolazi da uživa u muzici, da doživi putovanje kroz različita emotivna stanja i vremenske epohe. Muzika je predivna umjetnost koja slušaocima budi doživljaje uzbuđenja, sreće, tuge, ponosa, snage… Zato muzika i jeste tako moćna i najrasprostranjenija umjetnost.