Prvi je bosanskohercegovački doktor nauka za skulpturu. Tu diplomu stekao je u Australiji na Koledžu za umjetnost u Kvinslendu (Queensland College of Art, Griffith University). Iako već trinaest godina živi i radi u Australiji, u srcu, duši i djelima je Bosanac. Čak je i doktorska disertacija bila posvećena stećcima, srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. Jedan stećak, njegovih ruku djelo, danas krasi park ispred australskog parlamenta u Kanberi (Canberra), zajedno sa skulpturama koje su poklonile vlade Kine i Izraela. Za Urban magazin Adis Fejzić govori otvoreno o Bosni, njenim kapacitetima, skulpturi, imidžu i svemu onome što ga tišti, ali ujedno i motiviše da radi bolje i više, pa iako to ponekad podrazumijeva i volontiranje.

Razgovarala: Leila Kurbegović
Foto: Edvin Kalić

Akademski skulptor Adis Fejzić izdvaja se svojim radom, ali i stilom koji njeguje još od srednjoškolskih dana. Crna marama koja mu, kaže, služi umjesto kose, koju je rano izgubio, vremenom je postala njegov zaštitni znak, kao i brojne narukvice na rukama. Nosi uvijek crnu odjeću, jer se u tome osjeća kao u svojoj koži. Svjestan je da je drugačiji, što, razumljivo, jednom umjetniku uopšte ne smeta, nego naprotiv, izdvaja ga iz svijeta univerzalnosti i bezličnosti. Zanimljivo je da je vanjski imidž dominantno crn, a da stvara u bijelom kamenu. Ti kontrasti su i njemu oduvijek bili interesantni. Poput onih životnih, da ne potiče iz umjetničke porodice, a i on i brat Danis baš odabrali taj put. U početku njegova želja je bila da pravi omote za gramofonske ploče, zbog čega se iz rodnih Zavidovića preselio u Sarajevo, gdje je upisao Školu primijenjenih umjetnosti. Već tada njegov talenat za skulpturu primijetili su profesori Luka Ilić i Stjepo Gavrić, te su uspjeli tada zanesenog dječaka „vrbovati“ za vajarstvo i skulpturu, ne sluteći da će u tome i prevazići svoje učitelje.

„Kako iz administrativnih razloga nisam mogao ići na dva smjera – grafički dizajn i vajarstvo, ja sam takoreći ”prelomio’ i otišao u skulptore“, pojašnjava Fejzić. „Profesor Luka Ilić na kraju trećeg razreda smatrao je da trebam ići na Akademiju u Zagreb, jer imam talenta za vajarstvo, a i on je bio zagrebački đak. Poslušao sam ga i otišao, ali sam bio prvi ispod crte, primali su šest, ja sam bio sedmi, i tako se vratim u Sarajevo, gdje sam diplomirao i magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Bio sam u klasi profesora Alije Kučukalića, kojem su asistenti bili Kenan Solaković i Mustafa Skopljak. Onda je počeo rat, Alija je poginuo, a katedru je preuzeo Skopljak. Rat je počeo kada sam bio apsolvent, tako da sam položio ispite i Skopljak mi je potpisao četvrtu godinu i diplomu, a onda me je vodio i na magisteriju koji sam završio. Kako doktorat za skulpturu nemamo na našoj Akademiji, ostalo je sve poznata priča.“

Odlazak u Australiju Adisu je donio neko novo znanje i sazrijevanje, te mu je to omogućilo da sagleda jednu širu sliku ovog područja i kulture koja ga je svakako obilježila za sva vremena.

„Ja sam imao želju da mnoge stvari radim mnogo prije, a koje se tek sada realiziraju, međutim kao da nije bilo vrijeme. Ja znam da mi živimo u problemima, ali ja maltene desetljeće pokušavam doći do relevantnih ljudi ili političara za svoje radove, ali nisam nailazio čak ni sagovornike, pa ni onda kada sam bio spreman i pokloniti neke skulpture. U ime BiH sam poklonio svoj rad Australiji, s tim da su neki od troškova bili pokriveni od nekoliko ljudi koji su platili alat, dnevne troškove u toku same izrade, kamen i transport, jer ja sam radio stećak u Brizbenu, a postavljen je u Kanberi ispred Parlamenta i Vlade Australije. Jedan triptih i skulpturu poklonio sam ULUBiH-u u Počiteljskoj koloniji, a onda su mi neki umjetnici počeli spočitavati da im na taj način ‘obaram cijenu’, u smislu ‘ti poklanjaš skulpturu, a mi je ne možemo prodati’. Zanimljivo je da u zemlji u kojoj niko niti poklanja niti prodaje odjednom te neko krivi što poklanjaš!“

Konkursi za idejno rješenje nekog spomenika posebna su priča, ističe naš sagovornik, koji je učestvovao u mnogobrojnim, poput onoga za „Spomenik djeci Sarajeva“ do „Pape Ivana Pavla II“ ispred Katedrale.

„Ni za jedan konkurs za skulpturu nije organizovana izložba da se vidi ko je sve radio i kako je uradio. Ja sam na konkursu za spomenik djeci Sarajeva dobio drugu nagradu, bez ikakvog obrazloženja i izložbe, to se nikada nije desilo. I to je konkurs ovdje. Za papu sam dobio utješnu nagradu, a mislim da sam imao najbolji portret i ideju. Na kraju uzeli su iz mog obrazloženja ideju da se skulptura postavi pred lijevi zvonik, a ne na centar trga kako je to pobjednički rad predviđao.“

Adisov rad je specifičan i po tehnici rada, a to je tzv. direktno klesanje kamena, kojem ga nisu učili uvaženi profesori, nego je samostalno izučavao tu tehniku, koju je počeo primjenjivati u svakodnevnom radu. Bitno je da kada se krene u rad već postoji ideja o onome što će se iz tog kamena izroditi, ali nije baš onako kako to Mikelanđelo veli skulptura je tamo, ja je samo oslobodim.

„To je specifična tehnika s kojom se kamen može lako zagristi, ali koja te može za sav život odbiti od kamena. Sve zavisi od toga koliko si ti sposoban i od koga učiš. Ja sam imao nesreću, a možda i sreću, da u taj proces klesanja kamena ulazim sam sa iskustvom od jednog drugog načina rada u kamenu koji sam učio od Ilića i Gavrića. To direktno klesanje ja sam učio od ljudi koji su mrtvi Adolfa von Hildebranda i Adolfa Wolffa, koji su o tome pisali. Ima vrlo malo zapisa o skulptorskim radovima koje su pisali skulptori. Prvi značajniji je bio traktat Benvenuta Cellinija o skulpturi. Direktno klesanje u 19. i 20. vijeku su definitivno  Hildebrand i Wolff. Tek sa svojim magisterijem počeo sam saznavati više o tome i ulaziti u filozofiju materijala. Jer mi nismo imali priliku da nam tokom školovanja to znanje neko direktno prenese. Nismo imali tekstova, vrlo malo je toga prevođeno ovdje, vrlo malo je meni toga bilo nadohvat ruke i neprevedeno je to što nismo znali ni da postoji. Tek s upisom na magisterij i s doticajem stranih biblioteka u Australiji pogotovo, tek tada počinjem slagati kockice i vidjeti u kom pravcu trebam da idem i onda faktički počinješ da učiš.“

Zahvaljujući učenju i primjenjivanju tehnike direktnog klesanja kamena te otkrivanju načina na koji se s kamenom komunicira, Adis je shvatio da stećak, kao nadgrobni srednjovjekovni kamen, ima mnogo da nam kaže o sebi ali kao skulptura.

„Moj doktorski rad analizira stećak kao skulpturu, u kontekstu globalne kamene skulpture, i to ne samo kao bosanskog kulturnog nasljeđa. Ja sam htio tu tradiciju oživjeti, ali ne praveći replike kao što to neki drugi rade. Imam zlonamjernih kritičara koji kažu kako sam ja „ukrao“ ideju stećka od nekih ljudi koji su radili replike stećaka. To je zaista smiješno. Ja sam čovjek koji počinje stećak da tretira kao živu tradiciju ili kao tradiciju koju treba oživjeti i raditi nove stećke. Znate, u tradicionalnom srednjovjekovnom stećku ne postoje dva ista, čak ni dva ista ornamenta. Ako je, recimo, isti ornament: trolist, zvijezda šestokraka ili osmokraka, uvijek je ona drugačije nacrtana, i ja to nazivam džezerskim principom da nikada jednu frazu ne odsviraš dva puta isto. Mislim da je stećak autentičnija umjetnička forma čak i od same sevdalinke, ali možda se ne bi neko složio sa mnom i ja sam spreman na dijalog. Nekako se vidi kroz sva ova politička dešavanja kojima smo bili svjedoci koliko je ljudima koji ovdje žive bitno, a s druge strane nebitno sve što je bosansko. I shvatio sam da je meni lično bitan moj bh. identitet. Ja sam stećak vidio kao korijen gdje mogu objasniti svoj bosanski identitet, i kao političko biće, i kao skulptor, jer mi je stećak otvorio mogućnost da gledam skulpturu na drugačiji način. Stećak jeste naoko primitivan, mnogi bi rekli neugledan, međutim stećak je izuzetno kompleksna skulptura, jer se u njemu sreće svašta. On nije samo skulptura, on je i arhitektura na jednoj ravni, on je i amulet – ono što ljudi nose oko vrata da ih štiti. On nije samo znak groba, on je i zaštitnik groba. Ljudi koji žive nakon 15. i 16. vijeka su gledali u stećku nešto sveto, pa su mnogi stećci bili predmetom liječenja stoke, pa i ljudi. Strugao se kamen sa stećka i spremao napitak kojim se liječilo, jer su ljudi vjerovali u to. S druge strane, kada pogledaš stećak, on sadržava mnogo toga: oblike, motive, a onda stilski on nekako stoji u prostoru. On možda ne liči na Mikelanđelove nezavršene kipove robova, ali stećak ko stećak je upravo ono što je Mikelanđelo ostavio sa nezavršenim robovima. To je i blok kamena, i nešto što je na njemu napravljeno. A pošto je na njemu već nešto urađeno, on ima i jednu tu, po nekim mitologijama, svetost, jer je kamen svet samo onda kada ga ljudska ruka nije takla, a u nekim kulturama kamen postaje oplemenjen tek nakon što ga ljudska ruka uredi. Tako da kada uzmeš te dvije stvari i ako uspiješ napraviti fuziju te neke energije netaknutog kamena i onoga koji je ljudskom rukom dotaknut, i ako uspiješ to dvoje zadržati na jednom mjestu, čini mi se da onda taj kamen ima atribute mnogo bitnog kamena, a to su ti Mikelanđelovi nedovršeni robovi kao i sami stećci. S druge strane, on povezuje svojim izražajnim sredstvima ono što je estetika prahistorijske skulpture sa estetikom moderne ili postmoderne skulpture, a stoji u srednjem vijeku. Dakle, on povezuje estetike anahrono, povezuje estetiku nekog vremena koje je bilo davno prije njega i vremena koje će tek nakon njega doći. Skulptor ne robuje doslovnoj repeticiji, gdje nije mašina koja mora sve isto praviti, nego svaki drugačije, tako da svaki ima drugu simboliku, drugu priču i izvedbu. To je ono što su džezeri napravili u ovom vijeku. Ne kažem da su džezeri ukrali ideju stećka, ali nisam ni ja, pogotovo ne od ljudi koji su radili replike stećaka. Ja oživljavam tradiciju tako što pravim stećke koji će pripadati ovom vremenu i biti moj izraz. Pravim svoju priču, koju će neko sutra možda nadograditi ili graditi svoju s istih temelja. Na kraju, imamo i stećke koji su potpisani, dakle i ti autori su ih držali za autorska djela, a ne samo za nadgrobni spomenik. Znači, i oni su znali da prave nešto posebno. Na stećku ne piše samo ko leži pod njim, nego i ko ga je isklesao. Dakle, ja ne kradem ideju kako mi je spočitano, ja i ako kradem ideju stećka, ja je kradem od srednjovjekovnih bosanskih skulptora. Ja sam na kraju svoj doktorat posvetio zvanično u potpisu upravo tim ljudima, jer i ja želim biti nastavak toga. Mi nismo Italija, Egipat, Grčka, mi smo Bosna. Ja sam Bosanac. Naša autentičnost u smislu tog mog profesionalnog oblikovanja je stećak kao srednjovjekovna skulptura, kao najprominentniji oblik naše srednjovjekovne skulpture, i ja želim biti prepoznat kao nastavak te tradicije. Na kraju krajeva, moje porijeklo je Rogatica, koja je bila jedno od sjedišta bosanskih klesarskih škola u srednjem vijeku, što možda u nekoj genezi u mojoj ličnoj mitologiji može imati i nekog smisla. Ako od nekog kradem, onda kradem od srednjeg vijeka i od tih ljudi. Ali na kraju, da budem iskren, ja sam od ljudi od kojih sam učio dobijao znanje ili su ga na mene prenosili, a ja sam ga prihvatao i prenosim ga dalje, razvijajući ga na neki svoj način. Od mnogih sam nešto i „ukrao“, nekih stvari nisi ni svjestan kada ih „ukradeš“, jer kada se očešeš o neki behar ostane na tebi neki trag, neki miris, a da ga nisi ni svjestan, a opet negdje svjesno odeš i ubereš ga. Dakle, nemoguće je zamisliti Mikelanđela bez Donatela i po motivu i po tehnici, nemoguće je zamisliti Berninija bez Mikelanđela, nemoguće je zamisliti Rodena i bez Berninija, i bez Mikelanđela i bez Donatela, a nemoguće je zamisliti Meštrovića bez svih njih zajedno. Tako je i mene nemoguće zamisliti bez profesora Gavrića i Ilića, što će reći da u svojoj genealogiji imam i za svog pradedu jednog Meštrovića, a s Kučukalićeve strane, koji je bio slovenački učenik, imam vjerovatno i ponešto od slovenačkih kipara. To je jedno bogatstvo.“

S obzirom na to da su Sarajevo i BiH male sredine koje imaju sjajne umjetnike, Adisova buduća misija će biti uvezivanje tog kvalitetnog kadra kako bi se postigla sinergija ljudi koji bi u momentu kada idu za radni sto ostavili za sobom sve svoje razlike kako bi pokušali educirati buduće generacije, kako bi napokon i Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu dobila doktorski studij za skulpturu, kao i neke druge naučne oblasti. Tu ideju će pokušati realizovati i uz pomoć Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka BHAAAS čiji je član već tri godine.

„Ja garantujem da ova zemlja, čak i u ovakvim političkim okolnostima, a pogotovo kada bi se te okolnosti pretvorile u nešto funkcionalnije, može napraviti svašta. Pola moga mozga radi kao suludi optimista, a pola je pesimista. Tako da sam u prosjeku realista. Ali rijetko funkcionišem kao realista, uglavnom me povuče neki od ove dvojice. Mislim da imamo i kapacitete, i broj ljudi kvalitetnih koji trenutno iz različitih razloga nisu u komunikaciji jedni s drugima, pa samim tim nisu ni organizovani, u smislu da su usmjereni ka istom cilju. Mislim da je naš jedini spas u profiliranju ove zemlje u jednu kulturniju sredinu. Bilo bi lijepo da smo malo više agrarno osviješteni, jer bismo mogli proizvoditi hranu, vodu, hvala Bogu, imamo, i uložiti još u edukaciju i mi bismo bili ne na konju, već u fijakeru koji vuče šest dobrih konja. Dakle, posvetiti se hrani i obrazovanju i kulturi življenja u najširem spektru. Ja garantujem da za kratko vrijeme sa angažmanom svih naših kapaciteta da bi se za jednu generaciju vidio rezultat, a za deset godina bismo postali ozbiljna destinacija za slanje djece da se ovdje školuju, i to u onom broju kojim bi moglo da to obrazovanje učini samoodrživim.“

I Adis primjećuje da mnogi napuštaju našu zemlju i da se mora nešto učiniti i po tom pitanju.

„Mislim da će ovih nekoliko godina biti ključne ili za bespovratno gubljenje ljudi u dijaspori ili njihovo dobijanje naknadno, a u isto vrijeme mi maltene izvozimo ljude,i to više sada nego u ratu, jer ljudi sada mogu otići lakše. Mnogi ljudi sada odlaze ne zbog materijalnih uslova, nego zbog beznađa, jer ne zna gdje će mu dijete rasti i hoće li mu sutra dijete neko nazivati ovako ili onako. Mi bismo trebali biti otvoreni za sve. Znate, mi imamo grupu autora koji između sebe često ne surađuju i ne poznaju se lično. Ja sam i sebi zadao zadatak da ljudi koji su mi interesantni i čiji mi je rad bitan, želim ih lično upoznati. Živimo u istom gradu, a nikada se nismo sreli, ni upoznali zvanično. Nije Sarajevo prevelik grad. Trebalo bi da imamo bolju situaciju, da smo uvezaniji i da radimo. Gradske vlasti bi na tom planu mogle učiniti mnogo toga. Svjestan sam da kada hoćeš da ne riješiš ništa, onda napraviš lomisiju. Ali neki oblik okupljanja na nekoj osnovi mogle bi gradske vlasti učiniti i izdvojiti nešto novaca. Ja vjerujem da ima dosta ljudi koji su spremni i volontirati, evo ja sam jedan od takvih i ne mislim da sam jedini.