Na Drugom internacionalnom festivalu književnosti Bookstan premijerno je predstavljena prva prozna zbirka Adise Bašić pod nazivom “A ti zaključaj”, čime je i započeo festivalski program.
Piše: Kristina Ljevak
Faruk se razgaljuje mišlju kako joj golim rukama otkida glavu, stavlja je na podmaštenu tepsiju i gura u rernu. Razgovaranje sa ženom za njega je najslikovitiji prikaz pakla – vječno traje, nikada ne slabi, i na to se ne možeš naviknuti. Čini mu se, kad bi je raskomadao na parčiće sitne i tanke kao poštanska marka, da bi svaki od tih parčića nastavio do vječnosti da melje o nekim beznačajnim i predvidivim stvarima, napisala je Adisa Bašić u priči “Bračni razgovori” i olakšala svima koji očekuju da ih iz ralja vlastite bračne učmalosti izbavi čudo. Iako je ova knjiga uglavnom o ženama, priču o njoj počinjemo s hudim Farukom, koji neodoljivo podsjeća na sve one koji na jedvite jade podnose vlastite bračne drugove i drugarice.
U Farukovom slučaju na kraju priče vidimo da još uvijek postoji trag od strasti koja je nekada postojala i pitamo se da li ljudi ostaju zajedno i kad im ne ide jer se dobro slažu u okolnostima u kojima samo tijela govore.
“Priča Bračni razgovori je izraz moje vjere u to da je smislen i iskren razgovor u braku okosnica dobrog odnosa. Nažalost, često svjedočimo tome da bračni partneri razmjenjuju ispraznosti, podrazumijevaju jedni druge, žive i govore napamet. Društveno je prihvatljivo da supružnici budu jedno drugom dosadni i moje cijelo biće se buni protiv toga. Zato i Faruk, junak ove priče, iznutra vrišti, priželjkuje eksces koji bi i njega i suprugu spasio od otupjelosti. Umjesto nasilja, oni oboje na kraju biraju seksualni odnos kao jednu vrstu neverbalne komunikacije, kao posljednje uporište zajedništva. Jedino tako još umiju, mada rijetko, da ostvare bliskost. Ova priča ne nudi jednostavni recept za osvježavanje braka, ona više postavlja pitanje iskrenosti u međusobnim odnosima i mogućnost bliskosti. Oslobađajuće je da ljudi jedni drugima kažu istinu, da budu autentični, a ne zarobljeni u društvene uloge i razmjenu klišeja.”
Djeca na oltaru malograđanštine
U našem ukupnom deklarativnom zagovaranju prava na različitost mi smo pomalo zaboravili na one bazične zamke i činjenicu da ipak nismo društvo u kojem “mješoviti brakovi” stvaraju obilje sreće svojoj porodici. Zato na njih nije zaboravila Adisa Bašić ispisujući sjajnu priču Kurban.
“Građanski liberalni milje, koji je sve tiši i usamljeniji u našem društvu, takve brakove smatra uobičajenim, meni su oni nešto lijepo i pozitivno od čega porodica profitira. Međutim, oko nas također žive ljudi koji se odriču svoje djece jer se vjenčaju s osobom druge vjere ili etnije, a o toj temi se javno ne govori, što je čini zanimljivom za književnost. Lično poznajem i u široj porodici imam ljude koji se stide jer im djeca žive s inovjercem. Ti ljudi su meni pravi tragični gubitnici, oni žrtvuju svoju djecu na oltaru malograđanštine, to je kurban koji mene prestravljuje i koji nema veze s vjerom nego s nesigurnošću i zatucanošću. Želja mi je bila da te ljude pokažem u njihovoj tragičnosti, a ne da ih osuđujem.”
Takođe u svojim “uglancanim” stvarnostima zaboravljamo sukobe oko međe i zemlje, bračna nevjerstva koja su rezultirala “skrivenim potomstvom” ili prerana začeća koja su se rješavala tako što se dijete proslijedi, pa se nekoliko decenija kasnije ukaže na majčinoj dženazi… Ponašamo se kao da nije fensi baviti se temama koje su dio našeg transgeneracijskog puta. Suprotno dominantnim obrascima, upravo se ovim temama, između ostalih, Adisa Bašić posvetila.
“Do mene je stigla izreka jedne stare žene koja je imala običaj reći: I prije se kopilad rađala, samo smo ih dušili. Tragove čedomorstva imamo i u južnoslavenskoj usmenoj lirici. Patrijarhalno licemjerje može biti monstruozno, a mi često olako prelazimo preko njega. Mislim da je za književnost važno da se zagleda u mjesta kojih se stidimo i plašimo. Patrijarhat je danas samo malo uglađeniji, ali nije ništa manje zastrašujući i opasan. U protekle tri generacije jeste napravljen ogroman iskorak, moj život je bitno bolji od života moje nane ili pranane, ali je daleko od toga da su zauvijek izvojevane sloboda i ravnopravnost. Jednom sam čula da mlad obrazovan muškarac koji predstavlja porodici svoju djevojku, fizioterapeutkinju po zanimanju, objašnjava kako ona nikad ne masira muškarce. Obrazovan uglađen mladić je mentalno u dubokom devetnaestom vijeku, on ne priznaje profesionalni integritet svoje partnerice nego se povinuje nekom izopačenom patrijarhalnom moralu koji pretpostavlja da je masiranje grešno. Današnji primjer i današnje licemjerje se čine neuporedivo bezazlenijim, ali nisu. Mnoštvo mladih žena svoje živote prilagođava tim retrogradnim stavovima i to je bolno mjesto našeg društva o kojem želim pisati. Čulnost uspijeva zaobići svaki pokušaj da je se ukroti i sankcioniše, a upravo je u tome jedna od ljepota života. Priče iz prošlosti su ilustracija da je oduvijek bilo tako, zato mi one trebaju.”
Ja ljude volim, skupa s njihovim slabostima
Niz priča, uključujući i naslovnu, podrazumijeva bavljenje pozicijom druge žene, one koja na svu sreću, kao na naslovnom primjeru, odlazi ili one koja čeka čudo.
Zanimalo nas je ima li Adisa Bašić odgovor na pitanje zašto ljudi osim zbog kredita ostaju u lošim partnerstvima.
“Ljudi su često uplašeni i slabi, pristaju na osrednje životiće i disfunkcionalne brakove jer se ne usuđuju da nešto promijene. Međutim, moja želja nije da takve ljude ismijavam nego da ih razumijem. Ja ljude volim, skupa s njihovim slabostima. Jednostavno je osuditi nekoga zato što se razveo ili zato što je ostao u lošem braku, ali moja je želja bila da pokažem kako su međuljudski odnosi kompleksni i kako bezbroj faktora odlučuje o tome ko ostaje zajedno a ko ne. Kukavičluk jeste pomalo otužan, ali je i on tako duboko ljudski.“
Knjiga “A ti zaključaj”, iako secira i naše strahove i poze i pokušaje iskoraka iz okolnosti omeđenih patrijarhatom, jeste i knjiga koja slavi život, smijeh i ljubav i u koju je Adisa Bašić utkala humor kao vlastiti zaštitni znak.
Uostalom, i šta nam ostaje nakon svega osim da se smijemo i volimo.
“Mi baštinimo jednu zapadnjačku viziju ljubavi koja podrazumijeva fatalnost, nemogućnost, nužnu patnju. Takvo uzdizanje ljubavi u neki metafizički nedostižni ideal ljudima strašno zagorčava život i čini ih frustriranima. Humor i tjelesnost omogućavaju da ljubav spustimo među smrtnike a da je ne unizimo. Svakodnevni partnerski odnosi su puni nesporazuma i nespretnosti, ali uprkos tome mogu biti divni. Ljubav je, kao i život, nesavršena, ali meni to nije razlog za rezignaciju nego za smijeh. Smijeh oslobađa od straha i dragocjena je tekovina ljudskog duha.”
Autorica nas upoznaje i s onim muškarcima koji su spremni zarad ljubavi prema vlastitoj ženi zanemariti njenu ljubav prema još jednom muškarcu, pa joj vidaju rane onda kada ta druga ljubav prestane, te s parovima koji, iako imaju ljubav, nju pokazuju tek kada smrt ulazi u kuću.
“Nisu svi ljudi jednako talentovani za ljubav. Neko je darežljiviji, nego škrtiji, neko ima razumijevanja za partnerove slabosti, neko bi opet htio samo da drugi njega razumiju. Lutvo je primjer osobe od koje bismo naizgled očekivali da bude radikalni patrijarhalac, ali koji pokazuje nesvakidašnju širinu i velikodušnost. Takvih ljudi zaista ima. S druge strane, Ramo, koji proživi pola stoljeća podnoseći se sa svojom ženom, počinje da pokazuje ljubav tek kada se ta žena razboli nasmrt. Ramo je tragičan jer nije naučen ljubavi, društvo i sopstvena nesigurnost su ga deformisali, pretvorili u grubog čovjeka, ali čak ni za takve nije svaka nada izgubljena.”
Kapitalizam zabada kandžice u svaki aspekt života
Važno u ovoj knjizi je autoričino “pokrivanje” svih generacija, od vremena kad se štof nabavljao u inostranstvu a ljubavna prevara otkrivala kod krojačice do aktuelnog, kada se ljubav, ali i savjeti o začeću traže na internetu. Zapravo, još važniji je primjer pokušaja začeća jer se ponašamo kao da ne vidimo da u našoj generaciji nema neplaniranih trudnoća, a da se ove planirane ono baš moraju isplanirati… Hoće li nam išta ostati od “običnosti” nekadašnjeg života pitali smo Adisu Bašić.
“Meni je bilo jako važno da govorim i o životu žena u socijalizmu, o životima radnica i intelektualki, o tome kako su se društvene okolnosti uplitale i još uvijek upliću u najdublju ljudsku intimu. Svijet se mijenja, bračni odnosi, navike i reproduktivno zdravlje također. Danas se suočavamo s drugačijim izazovima nego parovi prije pedeset godina. Kapitalizam zabada svoje kandžice u svaki aspekt života, ljubav, roditeljstvo, porodicu. Izvjesne nevinosti je nestalo, sve se čini komplikovanijim, ali su partnerski odnosi generalno ipak postali kvalitetniji, ravnopravniji i više počivaju na uzajamnosti.”
Jedno u nizu pitanja koje se nameće nakon čitanja knjige Adise Bašić je gdje ljubav ode kada nestane iz odnosa dvoje ljudi koji su se nekada voljeli.
“Nekad sam u nekoj pjesmi napisala da je najgore kad umre prirodnom smrću, bez otrova i bodeža. Nestane u rutini, bezvoljnosti, apatiji i potone u ravnodušnost. Zato je uvijek valja držati na oku, misliti o njoj i njegovati je.”
U svojim poetskim knjigama Adisa Bašić bavila se temama traume, odrastanja u ratu, progovarala u ime logoraša i drugih u ratu ponižavanih. Odabravši temu ljubavi dala je oduška sebi, ali i radost budućim čitateljima i čitateljicama.
“Ova knjiga je nastala kao refleks za samoodržanjem, bila sam prinuđena da se nakon dvadeset godina promišljanja zla, rata, zločina i smrti vratim životu. Možda je to privremeni predah, ali meni je trebalo da se okrenem smijehu, da vidim kako život nastavlja da pulsira uprkos katastrofama. Rat za mene nije potrošena tema, ali trenutno mi je život malo veća fascinacija nego smrt. Smislen, ispunjen i dostojanstven život, ljepota na neočekivanim mjestima i ljubav koja je moguća, to su trenutno moje preokupacije.“
