Razgovarala: Elma Hodžić
Početkom 2025. godine nova knjiga Adise Bašić, čiji je izdavač Buybook, počela se redovno pojavljivati u mom životnom prostoru: u razgovorima, preporukama na društvenim mrežama, čak se i fizički pojavljivala i izmicala mi iz ruku. Zaintrigirana temom, znala sam da ću brzo krenuti s čitanjem. Nisam znala da će me baš ovoliko dotaći.
Adisa Bašić je moja profesorica, uvijek smo se ”družile” kroz poeziju. ”Knjiga o Almiru” je njen prvi roman, kroz koji se, iz različitih perspektiva, pripovijeda priča o Almiru Smajiću, mladiću koji je kao potporučnik Jugoslavenske narodne armije stradao u Vukovaru 1991. godine, a koji je zapravo brat Adisinog muža. Priča započinje putovanjem u Bijeljinu, a tamo se u nekoliko dana naratorica susreće s Almirovom porodicom, prijateljima, poznanicima. Na početku knjige čitatelj je suočen s pitanjem smisla čuvanja predmeta onih kojih više nema: mogu li možda naći mjesto u nekom muzeju? Čini mi se da je ova knjiga zapravo jedan pokretni, vješto ispripovijedani muzej posvećen Almiru. Jugoslaviji. Svima nama. Kao i svaki muzej, ”Knjiga o Almiru” počiva na temeljitom istraživanju (potvrđuje mi to autorica, dok mi pokazuje sređen i detaljan istraživački folder na svom računaru, a osjeća se u svakom sloju knjige). Zavarava nas opušteni naratorski ton svakodnevice, to ćaskanje s čitateljem koje ima za cilj da pomogne u montaži, u procesu slaganja priče. (Ne)obični ton tako u priču uvede i Almirovog bratića i Adisinog sina, Rejhana, čije bebeće ponašanje budi toplinu, ponekad mami osmijeh – i tako balansira, da ne puknem u plač bez povratka. Hvala Rejhanu! Dalje, muzeološko je prikazivanje predmeta, deskriptivna interpretacija, pokušaji objektivizacije narativa uz integrisanje glasova koji se u muzeologiji tretiraju kao svjedoci vremena. Prepliću se u ovoj knjizi tako moćno historiografija i glas običnog čovjeka. Mogla bih o ovoj knjizi stranice ispisivati. A mogla bih, zbog ove knjige, stranice ispisati.
Obično Urban sagovornike, među kojima su nerijetko i moji profesori, persiram. Odraz je to poštovanja i zahvalnosti, u pisanoj formi se ovog formata pogotovo ne mogu riješiti. Ovo je jedan od rijetkih intervjua gdje sam sa sagovornikom na ti. Ne zato što se moje poštovanje prema profesorici Adisi smanjilo, nego zato što sam se s književnicom Adisom Bašić potpuno povezala. Ona me razumije. I potiče da progovorimo, svako o svom Almiru.

Almirova majka i prijatelji na promociji knjige u Figurama; Foto: Vanja Čerimagić
Da krenemo od početka. Kako i kada se rodila ideja za Knjigu o Almiru? Kako je izgledao proces pripreme, istraživanja?
Još kad sam prije skoro šesnaest godina upoznala svog današnjeg muža i njegovu porodicu, saznala sam za priču o Almiru i pomislila da bi to bio dobar dokumentarni film ili knjiga. Kada sam otkrila da njegova majka čuva fotografije i lične predmete, među kojima je i dnevnik čitanja sa detaljnim i dugačkim spiskovima svega što je pročitao od djetinjstva i što je planirao pročitati do kraja 1999. godine (a poginuo je 1991), shvatila sam literarni potencijal njegovog lika. Zatim sam nekoliko puta i sama učestvovala u porodičnom obilježavanju godišnjice njegove smrti u Bijeljini. Posudila sam njegove stvari, čitala, razgledala tu malu kolekciju predmeta. Ali puno toga se trebalo poklopiti dok nisam konačno shvatila da sam ja ta osoba koja treba i ima pravo da napiše knjigo o njemu i dok nisam osjetila unutrašnji ljudski i umjetnički poriv da to konačno i učinim. Presudnu ulogu odigrao je kasniji urednik romana Semezdin Mehmedinović koji se vrlo entuzijastično zainteresovao da čuje priču o Almiru, ali i o njegovoj porodici i prijateljima koji se Almira tako uporno i tiho sjećaju sve ove godine. Kada su se prije dvije godine i njegovi najbolji drugovi pojavili na godišnjici, to je bio neposredni povod da razgovor o njemu konačno započne.
Almirova priča zaista ima ogroman naratološki potencijal. Mogla je biti ispričana na milion načina. Kako je priroda teme i istraživački proces odredio pripovjedačku formu? Zašto roman? Koliko je izazovno pisati književnost koja obrađuje osjetljive teme? Što je ono što si željela izbjeći prilikom rada na ovoj knjizi?
Putovanje u Bijeljinu 2023. je bilo neobično jer su tad došli Almirovi prijatelji koje majka nije vidjela preko trideset godina, a posebno je bilo i to što smo moj muž i ja prvi put poveli s nama i našeg jednogodišnjeg sina. Taj odlazak u njihov nekadašnji grad nametnuo se kao okvirna priča, postao je to svojevrsni road movie. Zapisi o Almirovim predmetima i slikama su se jednako kao i intervjui o njemu udjenuli u tekst o Bijeljini kao u neku raširenu harmoniku. Neke razgovore i istraživanja sam obavljala nakon što je pisanje već počelo pa je to dalo neku dinamiku knjizi, doslovno sam prozom dokumentovala sam proces pisanja i svoja svakodnevna mala otkrića. Bilo je uzbudljivo, nosilo je neku dozu misterije i iznenađenja… Roman mi je za razliku od publicistike dao šansu da pišem o tome kako se on mogao osjećati, da se bavim lirskim detaljima, koincidencijama, proturječjima. Roman mi je dao mogućnost da u tekst kao naratorku uvedem sebe i progovorim o svom doživljaju svega onoga što posmatram i čemu svjedočim.

Autori fotografija u knjizi su Imrana Kapetanović i Mitar Simikić