Adna Muslija je vizualna umjetnica i kustosica. Oštroumna, kreativna, zanimljiva. Već pri prvom razgovoru s Adnom možete uočiti kako se njeni kustoski i umjetnički senzibiliteti prožimaju i pomažu joj da istinski čuje i razumije sagovornika, što predstavlja vještinu koja se ne prepoznaje tako često u savremenom društvu.
Rođena je 1996. godine u Zenici. Poslije završene gimnazije upisuje Nastavnički odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Jedan semestar provodi na Faculdade de Belas Artes u Portu, u klasi prof. Sofie Torres Gonçalves, gdje sprovodi projekat Unbearable lightness of painting, istražujući savremene tendencije u mediju slikarstva i mogućnosti ‘novog’ u slikarstvu. Birajući slikarstvo kao matični predmet, diplomira u klasi prof. dr Ive Simčić, a završni diplomski rad na temu “Umjetnost kao ideološki aparat-ideologija kao umjetnički sadržaj” odbranila je 2019. godine. Interesovanje za teoriju umjetnosti i istraživanje uloge riječi i teksta u likovnim umjetnostima produbljuje kroz učestvovanje na Summer School as School programu Centra za Savremenu umjetnost Stacion u Prištini, gdje uspješno završava kurs “Inside the Language: Words and Art” pod mentorstvom Sezgina Boynika. Godine 2019. je proglašena najboljim studentom Nastavničkog odsjeka i nominovana za godišnju nagradu “Alija Kučukalić”. Drugi ciklus studija na Nastavničkom odsjeku, usmjerenje slikarstvo, završila je odbranom Master rada na temu “Komunikacijsko-semiotička dimenzija umjetnosti: Od znaka do ideologije”, 2020. godine. Dva puta joj je dodijeljeno priznanje Zlatna značka Univerziteta u Sarajevu. Pohađa drugi ciklus studija na Filozofskom fakultetu, na dvopredmetnom programu: Historija umjetnosti (moderna i savremena umjetnost) i komparativna književnost.
Izlagala je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Sarajevu, Banjoj Luci, Zenici, Tuzli, Beogradu, Münchenu, Portu i Milanu. Dio je organizacionog tima Kuma International Centra za savremenu umjetnost u postkonfliktnim društvima, te suosnivačica i kustosica Galerije savremenih umjetnosti Manifesto u Sarajevu.
Benjamin Čengić, Adna Muslija i Ajla Salkić
Umjetnost i društvo
Da možete opisati svoje stvaralaštvo u tri ključna termina, koje biste riječi upotrijebili?
Moje stvaralaštvo trenutno ima nekoliko smjerova, jer radim i kao vizualna umjetnica i kustosica, ali mislim da ono što veže obje prakse jesu interdisciplinarnost, multimedijalnost i aktivizam.
Kako definirate i doživljavate umjetnost?
Mišljenja sam da umjetnost nije moguće definirati, zbog toga nikada nisam ni pokušala da dam svoju definiciju. Smatram da se umjetnost može i treba isključivo doživljavati, što podrazumijeva promjenljivo stanje. Za mene je ona trenutno strast i fenomen koji ima potencijal da bude korektiv društva.
Koja umjetnost je bliska vašem senzibilitetu? Kako želite da stvarate?
Mnogo je umjetnica i umjetnika sa čijim praksama osjećam neku bliskost, a razlozi su različiti. S jedne strane veliki utjecaj na moju umjetničku praksu imao je Mladen Stilinović – autodidakta koji je uspio da pomiri crtež, slikarstvo, poeziju, filozofiju i politiku. S druge strane, djelovanje grupe Situacionistička Internacionala otkrilo mi je načine na koje umjetničke akcije i intervencije mogu biti direktno političke i uvelo me u istraživanje relacijske estetike i umjetničkog istraživanja socijalnih odnosa. Zato, nastojim stvarati umjetnost koja je participativna, zasnovana na teorijskim promišljanjima i vezana za društveno-političku stvarnost koju živimo.
Linija razgraničenja
Na koje projekte gledate s ponosom? Šta izdvajate iz svog CV-a kao poduhvate koji su unaprijedili zajednicu ili pomogli boljem razumijevanju, odnosno unaprijeđenju svijeta u kojem živimo?
Jedan od umjetničkih projekata koji bih izdvojila je procesualni rad i performans “Linija razgraničenja”, koji sam prošle godine realizirala u prostoru Galerije Zvono i Charlama Depot-a. Ovaj rad mi je važan, ne zato što mislim da je umjetnički najzreliji, već zato što je to prvi rad u kojem su posjetioci bili aktivni učesnici/ce u njegovoj realizaciji. Zid koji smo zajedno sazidali u prostoru koji dijele dvije galerije bio je simbolični prikaz podjela u našem društvu, dok je njegovo kolektivno rušenje bio katarzičan događaj za sve prisutne. Ne mislim da smo rušenjem zida unaprijedili svijet, ni život građana i građanki BiH, ali jesmo proživjeli jednu mikroutopiju. Za mene je ona bila izuzetan podstrek za daljnji aktivizam. Nadam se da je i onima koji su učestvovali u performasu, također bila motivacija za borbu protiv društvenih podjela.
Šta je Manifesto?
Manifesto je vizija male kulturne revolucije, vraćanja umjetnosti društvu i solidarnog razvoja savremene umjetničke scene. U fizičkom, materijalnom smislu, to je galerija koju smo osnovale/i kolegica Ajla Salkić, kolega Benjamin Čengić i moja malenkost. Manifesto je nastao iz naše lične potrebe da kreiramo prostor za vlastiti rad i profesionalni razvoj, ali je brzo prerastao u ideju kulturne revolucije, koja podrazumijeva obrazovanje zajednice o savremenoj umjetnosti, odgajanje (nove) publike i kreiranje uvjeta za aktivan rad umjetnica i umjetnika. Tako smo na početku djelovali kao nomadska galerija, a početkom ove godine dobili smo prostor u Despićevoj ulici u Sarajevu. Kako nismo bili u mogućnosti da sami renoviramo prostor, pokrenuli smo crowdfunding kampanju i pomoću nje osigurali sva potreba sredstva. Upravo ta činjenica, kao i nematerijalna podrška koju smo dobili za vrijeme kampanje, pokazali su nam da, koliko god ideja kulturne revolucije bila utopijska, naša zajednica prepoznaje njenu važnost i voljna je da u nju investira i u njoj učestvuje. Zato, Manifesto je galerija, vizija i zajednica.
Umjetnost kao sfera samospoznaje i humanog
Koji su izazovi savremene umjetničke prakse? Šta umjetnost može biti, a šta ne smije postati?
Mislim da je jedan od najvećih izazova savremene umjetnosti hiperprodukcija. Ona je bila izazov još u prošlom stoljeću, ali danas ne govorimo samo o hiperprodukciji umjetničkih radova, vizuala, slika, već i informacija, ideja, svjetonazora. Uz hiperprodukciju dolazi površnost, nezrelost ideja i promišljanja, lažirana stvarnost i spektakl. Ono što se danas imenuje i predstavlja kao umjetničko djelo, sve manje se razlikuje od sadržaja na društvenim mrežama, dok sam utjecaj društvenih mreža na umjetničku produkciju rezultira sve intenzivnijom tendencijom “instagramične umjetnosti”. Ne smijemo dopustiti da umjetnost postane puki spektakl i internet sadržaj. U današnjem svijetu koji sve više postaje cyber realnost, umjetnost kao ona forma ljudskog djelovanja koja nadražuje čula, osjećanja i intelekt, treba biti sfera samospoznaje i humanog.
Koji su tekući i budući projekti galerije Manifesto?
Galerija Manifesto trenutno realizira drugu fazu projekta kulturne razmjene između BiH i Kosova pod nazivom “Kako biti pionir_ka: umjetnost, feminizam i budućnost”. Nakon izložbe The Chit Chats, u okviru koje su po prvi put u Sarajevu predstavljeni radovi kosovskih umjetnica Alije Vokshi, Laurete Hajrullahu i Haveit kolektiva, tim Galerije Manifesto u saradnji sa organizacijom Mini Studio, u Prištini realizira izložbu bh. feminističkih umjetnica. Izložba “Ekonomija (ženskog) rada” bit će otvorena sredinom augusta, a postavku čine radovi umjetnica Alme Gačanin, Milene Ivić, Adele Jušić, te Jelene Fužinato i Bojane Fužinato-Stamenković. Trenutno započinjemo rekonstrukciju prostora Galerije Manifesto, a svečano otvorenje desit će se na jesen ove godine. Istovremeno, radimo na pripremi umjetničkog programa za zimu, te niz rezidencijalnih programa i projekata kulturne razmjene koji će se održati iduće godine.
Bilješke za budućnost
Da imate neograničene resurse, koju umjetničku utopiju biste odmah realizirali?
Uvijek me fascinirala ideja društvene skulpture, Josepha Beuysa. Utopija društvene skulpture podrazumijeva zajednicu u kojoj sve podliježe umjetničkoj (re)kreaciji, pri čemu svaki (proizvodni) subjekt postaje umjetnikom/com. Beuysov rad 7000 hrastova koji je predstavljao petogodišnji projekat sadnje drveća u Kasselu jedan je od pokušaja ostvarivanja te utopije. Međutim, ono što je istinski doprinos ovog umjetničkog projekta zajednici jeste razvoj drugačijeg kolektivnog pogleda na urbane strukture. Vizija Galerije Manifesto, da kroz umjetnost i kulturu generira društvene promjene, te kreira prostor kojem se život i umjetnost pretapaju, se na svojevrstan način naslanja na Beuysovu ideju društvene skulpture i zbog toga bih voljela vidjeti njenu apsolutnu realizaciju.
