Piše: Duška Amidžić
Foto: Almin Zrno
Adnan Hasković, glumac sa internacionalnom karijerom, rođen je u Sarajevu, gdje je završio Akademiju scenskih umjetnosti kao najbolji student generacije. Član je Ansambla Sarajevskog ratnog teatra u kojem je ostvario niz zapaženih uloga. Sa scene teatra zakoračio je u svijet filma i već ostvario zavidnu karijeru. Na našu radost, trenutno je u Sarajevu, gdje, kako kaže, „snima pravi bosanskohercegovački film“ s univerzalnom temom , ali s pečatom bosanskohercegovačke duše. Rad na ovom filmu mu pričinjava izuzetno zadovoljstvo, prvenstveno zbog atmosfere i prijateljskih odnosa u ekipi filma. Film radnog naslova „Umri prije smrti“, reditelja Ahmeda Imamovića, trebao bi doživjeti svoju premijeru sljedeće godine. Adnan vjeruje da će to biti izuzetan film i da će ostvariti potpun kontakt s publikom, ne samo u zemlji nego i u inostranstvu. Uspješna karijera ovog mladog glumca nije promijenila. I dalje je srcem vezan za svoju domovinu, porodicu i prijatelje. Adnan Hasković je šarmantan, pametan, otvoren i zaista je sreća što je trenutno u Sarajevu i što je, i pored mnogobrojnih obaveza, pristao razgovarati s nama.
Adnanova zapažena internacionalnu karijera započinje sjajnom ulogom Gojka u filmu „Twice Born“ Sergija Castellitta u kojem glumi jednu od glavnih uloga uz oskarovku Penelope Cruz i Emila Hirscha. Za ovu ulogu bio je nominovan za nagradu Goya kao najbolja sporedna muška uloga. Odmah nakon snimanja ovog filma dobija ulogu u holivudskom južnokorejsko-američkom, sada već kultnom SFi hitu, „Snowpiercer“ u režiji oskarovca Bong Joon Hoa, gdje platno dijeli s još nekoliko svjetskih glumačkih zvijezda i oskarovaca poput Chrisa Ewansa, Johna Hurta, Tilde Swinton, Eda Harrisa, Octavie Spencer…
Nedavno je imao premijeru još jednog filma u italijanskoj produkciji RAI „Non Chiedere Perche“ Oskarom nagrađenog reditelja Enza Monteleonea sa tv rejtingom od devet miliona pregleda, a u domaćem filmu bosanske produkcije „Reket“, osim što igra naslovnu ulogu, pojavljuje se i kao jedan od producenata. Karijera se nastavlja s američkom serijom “Legends”, sa Sean Beanom u glavnoj ulozi, a potom i u seriji “Below the Surface” Discovery Channel Scandinavije u koprodukciji sa BBC 4, u kojoj cijelu prvu sezonu igra u jednoj od naslovnih uloga.
Trenutno je angažovan u igranom filmu radnog naslova “Umri prije smrti” domaće produkcije u režiji Ahmeda Imamovića, o kojem s njim i razgovaramo.
Sada ste u Sarajevu i, dok vas nisu ponovo pozvali u neku drugu zemlju, drago nam je da imamo priliku razgovarati s vama i saznati nešto više o novom filmu na kojem ste počeli raditi krajem maja ove godine.
Ovo je bio početak jedne neobične saradnje s Ahmedom Imamovićem, rediteljem ovog projekta. Sreli smo se slučajno, na kafi, kada mi je postavio intrigantno pitanje: “Šta bi ti uradio ako bi danas dobio nalaz da umireš, da znaš da ti nema spasa. Kako bi na to u prvom trenutku reagovao”. Pitanje me je u prvi mah šokiralo, a nakon toga smo počeli otvarati tu temu. Objasnio mi je da je zapravo njegov koncept da zajednički napravimo kostur priče, mada je on otprilike znao šta želi. Imao je scenarij, koji mu se, nakon dvije godine od kada je nastao, nije više sviđao, s te vremenske distance činilo mu se kao da ga nije on pisao. Odlučio je da napravi potpuno netipičan film za Balkan, a netipičan je i za svjetsku kinematografiju, jer se ne drži standarda u smislu scenarija i dijaloga. Njegova ideja je bila da uključi sve saradnike u kreativni proces, da svi na svoj način damo doprinos u smislu kreiranja priče i poruke filma. To je bio veoma hrabar potez jer svi iz svijeta filma znaju da je film obično kontrolisan, da se rijetko improvizira i radi intuitivno. Pozorište je nešto drugo, tamo je tipičnija takva vrsta rada, dok na filmu to nije slučaj. I tako, krenulo je spontano, u jednom trenutku smo shvatili da ne trebamo previše ići u analizu, da treba ući u realizaciju projekta dok smo još u zanosu kreativne energije. Pretjerano razmišljanje i kalkuliranje nas ponekad ne odvede na željeni put i ne dovede do željenog rezultata.
I tako smo krenuli da kreiramo tu specifičnu priču. Na sreću, svi članovi našeg tima su veoma sličnog senzibiliteta, sa sličnim pogledima na umjetnost i život, kao i poimanje filmske industrije. Počeli smo sklapati ekipu, uživali u procesu, jer ljepota leži i u samom procesu radu, a ne samo u rezultatu. Kako smo snimali, stvari su nastajale, direktno na setu. Imali smo kostur scene, reditelj je znao šta hoće, ali nismo, na primjer, imali nijednu repliku. Bukvalno smo pred kamerom, nas pet glumaca, smišljali šta jedno drugom želimo reći. Naravno, imali smo tremu kako će to izgledati, ali svi članovi ekipe su bili otvoreni, entuzijastični, i svi smo vjerovali u to što radimo. Film je okupio izuzetno talentovane ljude, koji nisu bili dovoljno zastupljeni. Toliko ima izuzetnih glumica i glumaca koji nisu iskorišteni ni na filmu, ni u teatru. Film smo podijelili u nekoliko blokova, nastojali smo da sve bude što vjerodostojnije, pa smo napravili i pauzu kako bih ja smršao, dali smo sebi vremena. Imponovalo mi je što smo u ekipi učvrstili međuljudske odnose, postali iskreni prijatelji. Najljepše je što svi saradnici ovu priču i film osjećaju kao svoj. Po mom skromnom mišljenju, film je univerzalan i trebao bi biti prihvaćen i u svijetu. Proces još uvijek traje, imamo još dan-dva snimanja koje planiramo negdje u novembru. Zaista sam uživao u procesu rada i poželim da češće imam ovakve saradnike, da budem potpuno svoj, otvoren, i da na ovakav način uživam u stvaranju filma. Zahvalan sam Bogu što je spojio mene i Ahmeda, jer mislim da je talent svjetskih razmjera i izuzetan reditelj. Nadam se da je rad na ovom filmu tek početak jedne velike priče.
Vi u filmu imate glavnu ulogu. Igrate lik čovjeka koji je dobio karcinom i koji se s tim mora suočiti i odlučiti šta učiniti u naredna dva mjeseca, koliko su doktori predvidjeli da će živjeti. Koliko je teško ući i uživjeti se u takav lik?
Vratit ću se na početak našeg razgovora. Bio sam šokiran kad mi je reditelj postavio pitanje šta bih uradio kada bih saznao da umirem, da mi nema pomoći, koji bi bili moji postupci, šta bih prvo uradio. Nisam mogao ni zamisliti kako se osjeća čovjek u trenutku kada sazna tu dijagnozu, a do tog trenutka je mislio da je potpuno zdrav i vodio normalan svakodnevni život. Kroz otvoreni proces rada shvatili smo da bismo u takvoj situaciji pokušali popraviti neke stvari u životu, od odnosa prema Bogu do odnosa prema porodici, prijateljima… Riječ je o potpuno narcisoidnom čovjeku, koji je podrazumijevao život, kome su ljudi služili da zadovolji svoje potrebe. U tim trenucima počinješ se preispitivati i pitati se jesi li ti to zaslužio, je li to neka kazna za nešto što si učinio i što ti se vrati gdje i kada najmanje očekuješ. I onda kreneš da popravljaš stvari, onoliko koliko to možeš. Nisam toliko razmišljao o bolesti koliko o njegovim postupcima, šta može učiniti za tako malo vremena kako bi se razračunao sa svojom prošlošću. Fokusirao sam se više na njegovo djelovanje nego na osjećaje. Dakle, sebi sam postavio neka pitanja i dao odgovore, a odgovore sam pretvorio u akciju. Ostaje da publika prosudi jesam li im uspio približiti ovaj lik i sve ono kroz šta je prolazio u toku bolesti.
Rekli ste da ste film kreirali zajedno, da je u njegovom nastanku učestvovala cijela ekipa. Možete li nam reći ko su protagonisti filma?
Pored glavnog karaktera, kojeg ja igram, sve uloge u filmu su veoma značajne. U filmu igraju Mona Muratović, Maja Jurić, Aida Bukva… sjajne, pretalentovane, specifične, svaka na svoj način. Miki Trifunov, Milan Pavlović, Vlado Kerošević, Boris Balta, Milan Pavlović, Almir Kurt… Nadam se da nisam nikog zaboravio. U nekim manjim ulogama pojavljuju se i naši dragi prijatelji, čak i članovi porodice, rediteljevi sinovi i supruga, moj novorođeni sin jer nam je trebala beba u filmu, a u jednoj sceni pojavljuje se i moja supruga… Posebno mi je drago što je sabrana prava bosanskohercegovačka ekipa, iz Sarajeva, Banje Luke, Tuzle, Hercegovine. Također smo snimali na različitim lokacijama u BiH, u Sarajevu, na Ramskom jezeru, Blidinju, pravi bh. film, kako zamišljam da se radi i u budućnosti.
Dok smo razgovarali o ovom filmu, razmišljala sam o vama i vašim ulogama, o tome kako se lako transformišete iz lika u lik, ne samo fizički, nego i iz karaktera u karakter, bilo da je riječ o filmu ili o pozorištu. Kako to uspijevate?
Da bi se mogao transformisati, prije svega moraš biti dio projekta koji ti to omogućava. Imao sam sreću da me uvijek, i kroz pozorište i film, i dok sam studirao, intrigirala karakterna gluma. Glumac treba iskoristiti svoje prednosti u odnosu na druge glumce, ali treba biti svjestan i svojih mana, kao i toga da se sve nalazi u tebi, i dobro i loše. Dobar glumac bi trebao da pronađe i to loše i dobro u sebi i da ga iskoristi u smislu karaktera. Mislim da bismo se i kao ljudi trebali baviti sobom, istraživati sebe. Glumac bi pogotovo trebao sebe istraživati sve do najdubljih, skrivenih misli, svoje podsvijesti. Uvijek se trudim da pronađem taj neki klik, šta to jedan karakter razlikuje od drugog. Ono što je još specifično za film je da iako igram glavnu ulogu ne izgovaram više od tridesetak rečenica u toku cijelog filma. Bio je izazov igrati karakter koji ne priča puno, koji svojim djelima, glumom, mimikom iskazuje to što treba. Mislim da je problem balkanskog filma to što ima previše filozofiranja, previše priče i nepotrebnog dijaloga u odnosu na Amerikance. Američki film se fokusira na rješenje problema, način na koji junak rješava prepreke, ne na to zašto se to njemu dešava. Super je što je ovaj fim baš takav. Glavni lik je dobio poruku da umire, našao se pred životnim iskušenjem i pitanje je kako on djeluje. I to mi je bio izazov u odnosu na sve što sam dosad radio, da sa što manje komunikacije iznesem ovaj lik na platno. Bog me opet počastio, kao što mi je dao i talent. Naravno, treba znati kako upotrijebiti taj talent i plasirati ga pred kamerom na najbolji način da to bude i znakovno i metaforično, da publika to osjeti, da se poistovjeti.
Kada ste napravili komparaciju između Bosne i Hercegovine i Amerike u procesu rada, shvatili smo da vam je ovaj film posebno značajan jer je, na neki način, spoj poslovnosti, koja vam odgovara u Americi, i porodične atmosfere, emocije, koja nije tipična za zapad.
To je u potpunosti tačno. Taj spoj je dobitna kombinacija, i to je ono što film razlikuje od nekog zapadnog filma, ne samo američkog, nego i evropskog. Iako ima konvencionalan pristup, pričamo priču koja nije lokalna, ali u isto vrijeme mora imati miris i začin onoga što smo mi, i to nas zapravo razlikuje. Sama tema nije univerzalna, ubijeđen sam da se u ovom trenutku u svijetu snima mnogo filmova sa sličnom temom. Postavlja se pitanje šta je to po čemu je naš film specifičan, drugačiji… To je upravo ta emocija i pristup. Mi smo srčani ljudi, intuitivni, reagujemo više emotivno, nego racionalno, i to je ono što izdvaja naš film u odnosu na neke druge.
Shvata li se u našoj državi značaj filmske i kulturne industrije, odvaja li se dovoljno sredstava za umjetnost koja u konačnici donosi i profit?
U BiH se možda i s manje novca napravi dobar film. Ali ako hoćeš da napraviš zaista kvalitetan film, da platiš ljude onoliko koliko to zaista vrijedi, novca nema dovoljno. Susjedne zemlje, npr. Hrvatska, izdvajaju mnogo više novca za filmove… Makedonija, Slovenija, Srbija… BiH je na neki način postigla velike svjetske uspjehe s filmovima, ali, nažalost, nema dovoljno sluha i poimanja da kinematografija nije samo umjetnost, nego i biznis. Nažalost, nema dovoljno podrške, ali nadam se da će se to promijeniti. U svakoj zemlji treba postojati državna strategija za narednih petnaest-dvadeset godina, kako u privredi tako i u kulturi, a ne od danas do sutra. Kultura je i ambasador tvoje zemlje, jer tako upoznaješ ljude sa identitetom zemlje. Mi smo još uvijek u tranziciji, mislim da ćemo tek za nekih petnaestak godina postaviti temelje i strateški raditi projekte.
S Muhamedom Hadžovićem i Rešadom Kulenovićem osnovali ste udruženje kroz koje se i sami želite boriti za mjesto koje filmska produkcija zaslužuje.
Muhamed, Rešad i ja smo ista generacija. Rešad je reditelj, Muhamed i ja glumci i, s obzirom na to da se i privatno družimo, shvatili smo da bi bilo bolje da iskoristimo našu energiju i da susrete pretvorimo u kreativno djelovanje, jer sva trojica smo umjetnici, imamo kapacitet i talent da to radimo. Pokušavamo kreirati dugometražne, igrane, kratke filmove i pilot serije. Rešad je američki student, Muhamed i ja smo radili i izvan BiH, tako da svi imamo dobre kontakte. U nedostatku posla u BiH pokušavamo se boriti da sami nađemo investitore, koproducente, kako bismo sebi otvorili prostor za djelovanje. Trenutno radimo na seriji koju pripremamo već dvije godine, aplicirali smo na mnoge konkurse. Nažalost, to je uvijek dug proces, ali stvari se polako pomjeraju.
Serije su skupi projekti, a mi smo sebi postavili visoke ciljeve, pa radimo špijunski triler s puno akcije, a za to treba mnogo novca. Onaj ko investira novac mora naći i svoj interes i priliku za zaradu, jer obično producenti i o tome razmišljaju. Zbog toga, na osnovu našeg iskustva, gledamo da je ono što radimo primamljivo i producentima i investitorima. I pored toga što radimo na drugim projektima, uvijek izdvojimo vrijeme da radimo na svojim projektima.
Kako je pandemija utjecala na vašu karijeru, da li ste nešto propustili?
Pandemija je na moj rad utjecala prilično negativno, ali ko zna zbog čega je to dobro. U Americi sam izgubio jedan projekt, jer nisam u tom trenutku imao green card. U Turskoj sam trebao snimati SFi film “During The World War 3”, u produkciji Netflix Turska, u kojem sam trebao igrati glavnu ulogu, ali je i to dva puta prolongirano zbog pandemije. Izgubio sam i jednu seriju po istinitom događaju, koju sam trebao raditi u Italiji. Agencija koja me zastupala u Velikoj Britaniji prestala je s radom, jer je lockdown trajao više od šest mjeseci. Ipak, čini mi se da se stvari polako vraćaju na svoje mjesto i filmska industrija nalazi način da se izbori sa trenutnom situacijom. Nadam se da će se sve u narednom periodu stabilizirati.
S druge strane, iako sam i prije pandemije nastojao provesti što više vremena s porodicom, pandemija je još više učvrstila te odnose. Vidim da su i mnogi moji prijatelji „spustili loptu“ i shvatili koliko smo zaboravili uživati u ovom trenutku, jer niko od nas ne zna šta će se u sljedećem desiti. Čak i filmska industrija je bila otišla u krajnost, a sada više dolazi do izražaja kvalitet, i u filmskom i u ljudskom smislu. Ja ovo gledam kao pročišćenje čovječanstva i povratak istinskim vrijednostima koje nisu materijalne, nego duhovne.
