Aida Duratović, TV novinarka i autorica filma “Daidžin prsten”: Budite nježni prema sebi i prema drugima

Razgovarala: Elma Hodžić

Aida Duratović, TV novinarka i autorica dokumentarnog filma “Daidžin prsten”, svojim širokim obrazovanjem, etičnim izvještavanjem i profesionalnošću stekla je regionalno priznanje i poštovanje. Završila je studije komparativne književnosti i historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a karijeru je gradila kroz angažman na Al Jazeeri Balkans i TV N1. Njena strast prema novinarstvu potekla je iz interesa za književnost i umjetnost, koji je ubrzo prerastao u posvećenost stvaranju sadržaja koji oblikuje svijest i pokreće društvene promjene. U 2024. godini je predstavila svoj prvi dokumentarni film, koji vješto istražuje priču o njenom daidži Abdurahmanu Filipoviću Braci – priča je to o ljekaru, daidži, bratu, jednoj porodici i svim traumama s kojima se bosanskohercegovačko društvo nosi nakon rata. Priča koju je Aida vješto oblikovala nosi nevjerovatan naratološki i terapeutski potencijal – kroz film dolaze do izražaja različiti aspekti Aidine profesionalne i ljudske prirode: snaga, posvećenost traganju za pravdom, sposobnost da balansira emocije i situacije, duboka empatija, kritički pogled na sve procese i pojave. Ljubav i ljepota!

Nedavno je pokrenula platformu “PinkSpiration”, kroz koju progovara o svojoj borbi s rakom. U ovom intervjuu, Aida nam pruža priliku da iz prve ruke saznamo kako balansirati profesionalni uspjeh i lične izazove, te kako ostati vjeran sebi u svim okolnostima. Aida je inspiracija na mnogo nivoa!

Aida, možeš li nam ispričati kako su izgledali tvoji prvi koraci u novinarstvu? Kako je studij komparativne književnosti i historije umjetnosti utjecao na sve što će doći kasnije na tvom putu ličnog rasta? Da imaš mogućnost ponovnog izbora, šta bi bila kad porasteš?

Sve do fakulteta, maštala sam o Akademiji scenskih umjetnosti i životu na daskama. Studij komparativne književnosti i historije umjetnosti bio je alternativa, ali ipak srodna mom senzibilitetu, pitanjima duše, umjetnosti, duha… Novinarstvo je književnoj i umjetničkoj kritici srodno samo po tome što je “posrednička” profesija (kako bi znao reći naš rahmetli profesor Dževad Karahasan). Ipak, nakon fakulteta me dočekala realnost “tržišta rada”, potraga za poslom i u tom momentu je mikrofon bio moj način traženja “svog mjesta pod Suncem”. Kasnije je postalo nešto u čemu sam se iskreno pronašla, što mi je pomoglo da svakodnevno učim, rastem, širim vidike susrećući se s različitim ljudskim sudbinama, otkrijem beskraj mogućnosti da se kreativno izrazim, najprije na praksi i kao reporterka na TV N1, a potom kao producentica i reporterka na Al Jazeeri Balkans. Da mogu birati ponovno, ne bih se toliko opterećavala formalnim obrazovanjem – više bih radila na izgradnji konkretnih životnih vještina širokog spectra – od kuhanja i šivanja, do upravljanja finansijama, biznis strategijama, duhovnosti, fizičkom spremom, sviranjem instrumenata…

Izazovi novinarstva

Koji su, iz tvog iskustva, najveći izazovi u novinarstvu? 

Odgovorit ću iz perspektive televizijske reporterke. Niti jedan radni dan nije isti. Svaki dan radimo nove priče, koje uglavnom nemaju veze s onim oko čega smo jučer potrošili sve zalihe energije, a sutra treba nastaviti istim tempom, s istim entuzijazmom. Ograničeni smo rokovima – za vijesti u 12, 2, 6… Uvijek moramo imati tačnu, relevantnu, novu i balansiranu informaciju (imati i jednu i drugu stranu)… Najvažniji aspekt svega toga jeste sadržaj… a gdje je snimanje, odlazak na lokaciju, montaža, isporuka, i naravno – moramo i izgledati pristojno jer je prirodna posla i vizualne prirode. Najveći izazov je sve to stići na vrijeme, a biti tačan i etičan, jer je u novinarstvu dovoljna jedna greška da poljulja povjerenje koje smo gradili godinama.

Koji su bili tvoji najteži radni zadaci? 

Upoznala sam ljude svakakvih sudbina i karaktera, u svim dijelovima svijeta. To je najveće bogatstvo mog posla koje mi je proširilo vidike. Razgovarala sam s ljudima na pozicijama moći, izbjeglicama, ljudima koji su izgubili sve u poplavama, danima sam snimala posljedice razornih zemljotresa u Turskoj…. Takvi zadaci možda zvuče kao najteži, ali ja bih rekla da su mi tereni na kojima sam plakala, tresla se od zime ili umora s profesionalne strane najdraži, jer su me promijenili kao osobu. Najteže mi je raditi nešto što me ne zanima, a to su priče u koje prodiru različiti prljavi ljudski i politički interesi.

Kako izgleda jedan radni dan u kojem pokušavaš biti profesionalan i etičan novinar? 

To zavisi od prirode zadatka, ali na Al Jazeeri imamo stroge uredničke smjernice u kojima je etika prioritet. Na primjer, važno je informacije provjeriti na više izvora, ponuditi pravo na odgovor, voditi računa kako se izvještava o maloljetnicima, o žrtvama, o osobama u stanju šoka i traume, o suicidu, itd.

Film ”Daidžin prsten” – priča puna simbolike i narativnog potencijala

Film ”Daidžin prsten” je tvoj prvi dokumentarni film. Kako si pristupila procesu istraživanja i snimanja filma? Koliko je tvoj novinarski rad uticao na formu i sadržaj filma?

”Daidžin prsten” priča je o mom daiždi Abdurahmanu Filipoviću Braci, ljekaru iz Kalinovika koji je strijeljan i nestao. S obzirom da moja porodica više od trideset godina traga za njegovim posmrtnim ostacima, nisam bila sigurna da li će moja mama dočekati da, kako kaže, ukopa makar jednu njegovu kost. Zato sam osjećala potrebu da Braci dignem simboličan spomenik. Nisam mogla ispraviti nepravdu niti vratiti ga u žive, ali sam mogla učiniti maksimum u svom domenu kao neko ko se bavi pričanjem priča. Sudbina me je vodila na najčudesniji način, stvari su se magično redale same od sebe. Tako sam, između ostalog, upoznala ženu koja je bila njegova djevojka u trenutku kada je ubijen. Dao joj je porodični zlatni prsten da ga “dobro čuva ako njega ubiju”, a trideset godina kasnije ona mi ga je poklonila. Prsten nije samo vrijedna uspomena na daidžu, već je pun simbolike i narativnog potencijala. Kako kaže moja mama, prsten je napravio krug od najstarijeg do najmlađeg člana porodice. Kroz film sam željela oživjeti daidžin lik, jer ga se ja ne sjećam s obzirom da je strijeljan kada sam imala tri godine. Željela sam oživjeti njegov lik kroz priče njegove porodice, prijatelja, djevojaka… Razgovarala sam s osuđenim ratnim zločincem koji je čuvao logor u kojem je daidža proveo posljednje dane života, s ratnim zvaničnikom iz tog vremena. Suočila sam se s duhovima prošlosti, veličanjem ratnih zločinaca i porodičnom traumom u Kalinoviku – ujedno i rodnom mjestu Ratka Mladića. Sve to bio je uzbudljiv put, ali upravo novinarski način pristupanja priči pomogao mi je da ostanem “hladne glave” i da ispričam priču bez gorčine i patetike. Etika koju sam usvojila kao novinarka Al Jazeere, iako je ovo bila lična priča, diktirala mi je da svakome ponudim “pravo na odgovor”, da nikada ne vadim stvari iz konteksta i da pustim činjenice, sliku i ton da pričaju sami za sebe, bez sugestija koje dolaze s moje strane. “Kičma”, odnosno narativna nit filma, su pisma koja pišem daidžinom prijatelju i ljekaru Stanku od kojeg tražim odgovore na moja pitanja ko je bio Braco i zašto je strijeljan.

Da li je snimanje filma bilo terapeutski proces? Kako je tvoja porodica reagovala na film?

Bez dileme, jeste. Ja sam se zapravo osjećala pomalo čudno u vezi s činjenicom da sam kao novinarka obišla sva moguća stratišta koja se, na primjer, vežu za genocid u Srebrenici, ali ne i kalinovačka stratišta, gdje je ubijen daidža. U augustu 2021. sam prvi put posjetila logor Barutni magacin, lokalitet Tuzlakova štala gdje je strijeljan daidža, staro porodično imanje gdje su i danas ostaci osmanskodobne kule… Tada sam shvatila da priča, osim što je lična, ima snažan narativni potencijal. U tom periodu sam napisala blog koji govori o svemu, a reakcija ljudi čija srca su moje riječi dotakle ojačala je moju želju da sve pretočim u film. Snimanje jeste bilo suočavanje s traumama, a ja sam dozvolila sebi da iz mene progovori i moja ranjivost, i oštrina i kreativnost i autentičnost. Publika je prepoznala iskrenost i direktnost i zato ih je film “kupio”, posebno scena u kojoj sam sa zida u kući jednog od sagovornika skinula portret Ratka Mladića. Porodica je različito reagovala – mama je sretna što se Bracino ime spominje i danas i što zločinci nisu uspjeli u namjeri da mu izbrišu svaki trag, a za pojedine je bilo teže podsjećati se na sve.

PinkSpiration

Aida, nedavno si na društvenim mrežama objavila priču o svojoj borbi sa rakom. Kako si sada?

Elma, hvala ti. Hvala što si u prvi plan stavila pitanja koja se ne tiču dijagnoze. Iako sam objavila detalje o borbi s rakom, ne želim da me se poistovjeti s dijagnozom. Kreirala sam platforme “PinkSpiration” na Instagramu, YouTube, Facebook-u i TikToku da bih inspirisala druge pacijente i pokazala da se s tom dijagnozom može živjeti normalno i ostati pozitivan. Objavljujem detalje o onkološkom tretmanu i svemu što ga prati dok liječenje traje. Dijagnoza je previše i ljudima je nekako lakše kada vide da nisu sami u svojoj borbi, a ja sam vjerovala da kao javna ličnost mogu mobilizovati svoje društvene mreže i pomoći drugima. Iako smo emancipovani, edukovani i osviješteni, bolest je često propraćena stidom i stigmom. Uz to, sami početak bolesti zna biti izazovan – u smislu strahova, nedoumica, milion pitanja, savjeta i slično. Zato dijelim svoju priču – kao putokaz drugima u istoj situaciji. Mnogo mi znači kada mi se ljudi jave i kažu da sam ih utješila, pomogla im i motivisala ih.

Kako se dijagnoza zapravo otkrila? Kako si se nosila sa saznanjem da imaš rak?

Ne mogu a da ovdje ne ukažem na važnost pregleda i samopregleda. Veoma sam odgovorna prema sebi i zdravlju. Redovno sam išla na preglede i alarmila sam se kada sam u februaru 2024. osjetila „nešto“. Odmah sam otišla na ultrazvuk i mamografiju, ali kako je to „nešto“ na mamografiji ljekarki izgledalo bezopasno, nisam žurila s biopsijom. Opustila sam se, a biopsija je sedam mjeseci kasnije pokazala da je  riječ o invazivnom raku koji se jako brzo širi i koji je već zahvatio limfne čvorove. Nisam razumjela kako su ćelije u mom tijelu poludjele, uz zdrav život koji sam vodila. Za dijagnozu  sam saznala dok sam izvještavala o izborima u Austriji, tri sedmice nakon premijere mog filma i vjenčanja. Šok i nevjerica bili su prva reakcija. U tom trenutku ništa nije imalo smisla – ni ljudi koji lagano i bezbrižno šetaju ulicama, kupuju, bave se svakodnevnim trivijalima dok ja, mislila sam, možda uskoro umirem. Međutim, brzo sam se sabrala i shvatila da se sve događa s Božijim određenjem, da je rak itekako izlječiv i da imam priliku da živim bolje, kvalitetnije, svjesnije…

Šta ti pomaže da zadržiš otpimizam i snagu tokom liječenja? Kako je duhovnost i životna filozofija oblikovala tvoj pogled na borbu s bolešću? Kako si pokrenula PinkSpiration?

Upravo na mom vjerskom vjenčanju, muž i ja smo za imamom ponavljali „stubove vjere“. Jedan od njih glasi: „Vjerujem da se sve događa Božijom voljom i Božijim određenjem“ – i dobro (hajr) i loše (šer). Ta poruka odzvanjala mi je u glavi kad sam saznala da imam rak. U trenutku kada mi se činilo da živim savršen život, molila sam Boga da ostanem jednako zahvalna kad me testira teškoćama i teškoća je stigla samo tri sedmice kasnije. Zato sam u svemu vidjela smisao. Znala sam da me Bog voli i da će me, ako je rak moj kraj, dočekati s oprostom i milosti. Znala sam da, ako mi da drugu šansu, da ću živjeti zahvalnija. To je moj cilj. Kada sam se iskreno zahvalila na iskušenju koje mi je dato, sve je bilo lakše. U porodici su mi često govorili da nikako ne izgledam i ne ponašam se kao da imam rak. „Ništa se ne vidi“ – često bi mi prenijeli impresije drugih ljudi. Kada sam shvatila da sam inspiracija u mojoj porodici, odlučila sam da to budem i ženama koje su u istoj situaciji, kroz objave koje dijelim na PinkSpiration.

Promjene su proces

Rekla si da bolest može biti prilika za ličnu transformaciju i promjene u životu. Da li možeš podijeliti primjere konkretnih promjena koje si napravila u svom životu nakon dijagnoze?

Svjesnija sam šta je u životu zapravo važno. Kada sam saznala za dijagnozu, kroz glavu su mi proletjeli trenuci koje sam provodila s mojim sestrićem Nedimom i sestričnom Naidom dok su odrastali, shvativši da se više nikada neće vratiti njihove “bebeće” godine, njihove cucle, flašice, prvi zubići, naše priče za laku noć i njihovi dječiji snovi. Nikad više neću biti tako mlada. Pitala sam se jesam li se dovoljno cijenila kroz život, kome sam poklanjala svoje dragocjeno vrijeme, živce, koliko neizgovorenih “ne” ima nakupljeno u nezdravim ćelijama ovog raka… Promjene su proces i ne dolaze preko noći. Možda ja nisam buntovnik koji će presjeći okove nezdravih društvenih stereotipa, patrijarhata, transgeneracijskih trauma… ali me ova dijagnoza uči da makar zagrebem, pa možda spremnija predam štafetu nekoj vještici naredne generacije. Ako ništa, trudim se da svjesnije raspolažem vremenom koje mi je dato, njegujem porodične veze, uživam u onom što volim…

Kako je, prema tvom mišljenju, mentalno stanje povezano sa fizičkim zdravljem?

Iluzija je vjerovati da sve nije povezano. Mi smo i tijelo i duša i duh i naš um… Ako “krila leptira na Madagascaru pokreću tornado u Americi”, zašto sva naša nakupljena psihička, mentalna i duhovna iskustva ne bi utjecala i na naše fizičko “ja”? Nije bezveze ona poslovica – u zdravom tijelu, zdrav duh. Sad bar znam da je zdravlje puno više od treninga i izbjegavanja šećera i hljeba, pa se trudim da imam holistički pristup kada je riječ o zdravlju.

Šta čitaš sada?

Tvoja pitanja! Šalim se, zadnje što sam pročitala je “Četrdeset pravila ljubavi” od Elif Šafak, a evo pored mene na noćnom ormariću praši se “Problem Spinoza” od Irvin D. Jaloma i čeka da u nekom drugom razgovoru ponovno odgovorim na pitanje šta čitam.

Kako održavaš balans između različitih izazova kroz koje si prošla u zadnje vrijeme?

Da budemo najiskreniji – ne održavam uvijek. Čovjek sam. Ima dana kada sam razdražljiva, uplakana, ljuta. Vruće mi je i sve me nervira, ali kada mi treba balans, dignem ruke prema nebu, požalim se Onome koji zna za moje stanje i onda me On izbalansira.

Aida, šta bi poručila svim ženama – bez obzira na zdravstveno stanje, na čekanje i neizvjesnost? Kako dalje?

Da budemo ljubazniji prema sebi i jedni prema drugima. Interesantno, kada sam objavila da imam rak, dobila sam mnogo poziva od starih prijatelja, izgubljenih kontakata, kolega koji me možda i ne vole i svi su postali vanredno ljubazni. Svi su me pitali šta mi treba. Moje je pitanje  – zašto je potreban jedan rak da budemo bolji jedni prema drugima? To je ono što mi treba – budite nježni, prema sebi, prema drugima… nikad ne znate s čim se neko nosi, ne osuđujte, volite, vjerujte, budite bolji…