Razgovarala: Elma Hodžić

Ajla Alijagić – magistrica konzervacije i restauracije iz Sarajeva, jedna je od prvih koja je petogodišnje obrazovanje u ovoj oblasti stekla kao polaznica prve generacije, za sada jedinog, studija iz ove oblasti u Bosni i Hercegovini. Dobitnica je i priznanja Zlatne značke za izuzetne rezultate koje je postigla tokom studiranja. Svoje je znanje i obrazovanje brusila i na nekim od prestižnih konzervatorskih instituta u Europi, s ciljem da se vrati i unaprijedi zaštitu bosanskohercegovačke kulturne baštine. Danas uspješno surađuje sa nekoliko muzeja i galerija u BiH, bavi se naučnim radom i istrajava u nastojanju da promijeni svijest o kulturnoj baštini, te pomjeri granice u primjeni najsavremenijih principa i metoda konzervacije i restauracije baštine. Svestrana, vrijedna i odgovorna – samo su neki od epiteta koje je Ajla stekla kroz svoje angažmane.

Kako je izgledalo vaše profesionalno usavršavanje? Kako se postaje konzervator i restaurator u Bosni i Hercegovini?

Moj put do profesije konzervatora i restauratora, pomalo je neobičan – naročito za naše podneblje, gdje većina ljudi ostaje na istom radnom mjestu do penzije. Naime, kao dijete koje je bilo znatiželjno i zainteresirano za različite oblasti ljudskog djelovanja, bila sam prilično neodlučna i nisam znala koji studij da odaberem. Odluka je pala da to bude žurnalistike, za koji se kasnije pokazalo da nije bio najsretniji izbor za mene jer sam, nakon završetka studija i višegodišnjeg bavljenja novinarstvom i odnosima s javnošću, shvatila da su to profesije u kojim se ne vidim do kraja. Kao strastveni radoholik, koji uvijek radi više i očekuje od sebe više, jedan od mojih najvećih životnih strahova bio je da ću ‘zaglaviti’ na poslu koji nedovoljno volim i u kojem nedovoljno uživam. Spletom nekih sretnih okolnosti, te 2014. godine saznala sam da je na Sarajevskom univerzitetu osnovan novi, za našu zemlju do tada nepostojeći studij konzervacije i restauracije, koji me odmah zaintrigirao. Uvidom u silabus, shvatila sam da interdisciplinarni koncept na kojem je ovaj studij zasnovan potpuno odgovara mom senzibilitetu i interesovanjima. Profesija konzervatora i restauratora i sam studij koji se realizirao na Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom, a u drugom ciklusu i Arhitektonskom fakultetu, zapravo, spajao je gotovo sva područja mog interesovanja: umjetnost, historiju, arheologiju, arhitekturu ali i prirodne nauke, prije svega hemiju, fiziku i biologiju. Bio je to studij u potpunosti osmišljen i prilagođen savremenim profesionalnim standardima konzervatorske struke, osmišljen i osnovan od strane grupe entuzijasta, predvođenim pokojnom prof. dr. Metkom Kraigher Hozo, koji su shvatili koliko je postojanje jednog takvog studija važno za našu državu i društvo. I tako počinje moja uzbudljiva avantura i put ka profesionalnom bavljenju konzervacijom kulturne baštine. Bila sam vrlo odlučna da se osposobim i izrastem u profesionalca koji će svojim znanjem biti konkurentan i u zemljama u kojima je ova profesija najrazvijenija. Moja intimna želja i cilj je bio i ostao da bosanskohercegovačkom naslijeđu omogućimo isto tretiranje kakvo imaju važni predmeti svjetske kulturna baština. Da pokažem sebi i drugima da je to moguće, unatoč svim preprekama na koje sam stalno nailazimo, na tom putu. Da bih to postigla, mnogo sam radila na sebi: učila za znanje, ne za ocjenu; volontirala i radila u najznačajnijim muzejskim institucijama u zemlji; stalno odlazila na edukacije u zemlje gdje je svijest i stepen zaštite kulturne baštine na mnogo većem nivou nego kod nas, kako bih tamo stečena znanja implementirala u zaštiti bosanskohercegovačkog naslijeđa.

Izazovi restauracije

Kako biste jednostavnim jezikom objasnili proces konzervacije i restauracije naslijeđa? Šta sve to podrazumijeva?

Konzervacija i restauracija kulturne baštine, danas je jedna kompleksna disciplina koja podrazumijeva interdisciplinarni pristup i rad u timovima sa stručnjacima iz različitih područja ekspertize, a sve u cilju pružanja najadekvatnije zaštite predmeta kulturne baštine, kako bi se oni sačuvali od propadanja i ostavili u naslijeđe budućim naraštajima. Da bi bili u stanju to postići, potrebno je svakom predmetu pristupiti individualno. Dakle, na samom početku istražiti i ispitati svaki aspekt i upoznati se sa svim činjenicama, materijalima i tehnikama korištenim za izradu određenih artefakata, kroz primjenu dostupnih naučnih metoda. Takav pristup može dovesti do vrijednih spoznaja koje rezultiraju boljim razumijevanjem tradicionalnih materijala i proizvodnih i umjetničkih tehnika, porijekla materijala, datiranja, autentifikacije i historijskog i kulturnog značaja samih dijela i u konačnici uticati na donošenje odluke o primjeni određene konzervatorske metodologije. Izbor metoda i sama primjena istih, mora biti vođena etičkim načelima na kojima se temelji pozitivna konzervatorska praksa, a koja podrazumijevaju poštivanje principa poput minimalne intervencije, poštivanja integriteta objekta i standarda bez obzira na stav konzervatora o vrijednosti nekog historijskog i umjetničkog djela, primjena odgovarajućih, najboljih dostupnih tretmana, poštivanje principa reverzibilnosti kad god je to moguće, te dokumentiranje cijelog procesa rada i svih promjena itd. Iako se konzervatori bave materijalnim aspektom nekog djela, krajnji cilj konzervacije nije, ili ne bi trebao biti, zaštita samo materijalnog aspekta nekog artefakta, već da se održi oblikovana vrijednost koje to kulturno dobro utjelovljuje, a fizičke intervencije su samo dio i način koji vodi ka tom cilju.

‘A šta ćemo onda braniti?’

U kakvom stanju je naslijeđe Bosne i Hercegovine?

Naslijeđu u Bosni i Hercegovini, nažalost, još uvijek se ne pridaje dovoljno pažnje. Trideset godina nakon stravičnog razaranja koje je bosanskohercegovačko naslijeđe doživjelo u toku rata, još uvijek je mnogo stradale i nikada obnovljene kulturne baštine. Razloga za to je mnogo. Nedostatak stručno obučenih kadrova, bio je veliki problem. Tek nekoliko osoba, sve donedavno, bavilo se ovim važnim zanimanjem, koje je vapilo za novim snagama. Srećom, taj je problem sada, sa stasanjem novih generacija stručno obučenih konzervatora, sigurna sam, prevaziđen. No, i dalje ključni problem predstavlja nebriga državnih struktura vlasti za kulturu općenito, a time i posljedično za zaštitu kulturne baštine. Živimo u vremenu u kojem su najvažnije institucije kulture, poput Historijskog i Zemaljskog muzeja, Umjetničke galerije, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, svedene na udruženja građana i praktično preživljavaju zahvaljujući entuzijazmu njihovih uposlenika, donacijama i nesigurnim grantovima, jer naše državne strukture uglavnom ne shvataju (ili ne žele da shvate) da je briga za naslijeđe jedan od prioriteta svake države i društva. Muzeji i galerije nisu i ne smiju biti komercijalne ustanove. Očuvanje naslijeđa kao jedan od prioriteta njihovog djelovanja i smisao njihovog postojanja, ne smije biti podređeno profitu i zaradi sredstava koja bi osigurala opstanak ovih institucija. Čak i kod nekih od najposjećenijih i najvećih svjetskih muzeja, na čijim ulazima posjetioci čekaju i po nekoliko sati, poput Louvra, svega 2% prihoda potječe od prodaje ulaznica, ostatak se, u najvećem procentu, finansira od strane francuske države. O važnosti kulturne baštine za državu i društvo svjedoči anegdota koja kaže da je Winston Churchill, u toku II svjetskog rata, odbio prijedlog da, u svrhu odbrane, preusmjeri sredstva prvobitno namijenjena za kulturu i umjetnost, izjavivši: „A šta ćemo onda braniti?“ Ovaj veliki državnik insistirao je na važnosti kulture i umjetnosti za naciju i smatrao je da je država dužna da ih finansira i podstiče.

Koje je polje vaše trenutne ekspertize?

Na svom profesionalno putu, imala sam priliku da radim na mnogim i veoma različitim, predmetima kulturne baštine, još tokom studija. Neke od najznačajnijih muzejske institucije poput Historijskog i Zemaljskog muzeja BiH, te Umjetničke galerije BiH otvorile su nam svoja vrata i omogućile da steknemo znanje i iskustvo radeći na predmetima iz njihovih fundusa. I da udruženim snagama pokušamo da na najbolji način zaštitimo, očuvamo i obnovimo našu baštinu. Kroz svoje dosadašnje iskustvo, imala sam priliku da se bavim konzervacijom arheološke baštine, naročito keramičkih predmeta za što sam se dodatno educirala kroz niz radionica na nekim od renomiranih institucija poput: državnih talijanskih istituta Opificio delle Pietro Dure iz Firence, Institutio superiore per la conservatione ed il restauro u Rima ili Centralnog instituta za konzervaciju u Beogradu. No, ipak sam se na master studiju opredijelila za područje konzervacije štafelajnih slika i kasnije stekla najviše iskustva na tom polju. Još jedno područje u kojem neizmjerno uživam raditi jeste područje ispitivanja materijala, tehnologija i uzroka propadanja baštine, kao preduslova za primjenu bilo koje konzervatorsko-restauratorske metode. Neizmjerno sam sretna što mi je pružena prilika da iskusim rad i u ovom području. Što su moji profesori, naročito prof. dr. Saida Ibragić, prepoznali moju želju i potencijal da dam doprinos i u ovom segmentu. Naš zajednički rad će, nadam se, u ovoj godini, rezultirati objavljivanjem nekoliko značajnih naučnih publikacija u renomiranim stručnim časopisima, koji se bave tematikom zaštite kulturne baštine.

Restauracija kao odgovornost

Možete li nam predstaviti primjer vaše konzervatorsko- restauratoske prakse? Cjelokupan rad na nekom predmetu traje dosta dugo. Dovoljno dugo da se, nekako, srodim sa predmetom. Samom pristupu djelu prethodi dugotrajno istraživane, prvo kroz dokumentaciju, literaturu, novinske članke, potom kroz rad u laboratoriji na ispitivanju materijala, i konačno sam rad na konzervaciji i restauraciji djela. Pokušavajući da shvatim autorovu intenciju, da upoznam materijale i tehnologiju koju su koristili pri stvaranju djela, najčešće, dosta čitam i bavim se samim autorima i njihovim radom, da ih na kraju počinjem doživljavati kao bliske prijatelje, stoga mi je prilično teško izdvojiti bilo koji predmet. Bilo je tu dosta zaista sjajnih artefakata poput meni posebno dragog djela Tito i naša revolucija, meni možda i omiljenog bh. umjetnika Voje Dimitrijevića, pravo remek djelo, koje sam prvi put ugledala u depou Historijskog muzeja BiH i odmah ga zavoljela. Bila sam presretna kada su mi povjerili zadatak konzervacije tako važnog djela. Jako sam uživala i u radu sa kolegama iz Zemaljskog muzeja, na konzervaciji arheološke keramike i predmeta koji su danas dio stalne postavke prahistorijske zbirke ovog muzeja. U Umjetničkoj galeriji sam radila na konzervaciji Berberovog drvoreza Infant u crnom, što mi je priskrbilo poznanstvo sa umjetnikovom porodicom. Prva slika, na kojoj sam bila angažirana kao suradnica u procesu konzervacije, bilo je djelo Đoke Mazalića Seljanke u polju. Upravo je ovaj akademski slikar bio i prvi konzervator štafelajnih slika u BiH, pa mi je rad na njegovom djelu, pričinjavao posebno zadovoljstvo.

Šta je za vas konzervacija i restauracija?

Konzervacija i restauracija je moja profesija i najdivnije zanimanje kojim imam privilegiju da se bavim. No, isto tako to bavljenje konzervacijom i restauracijom, je i ogromna odgovornost. Poznato je, kroz historiju, da su mnoga djela degradirana, čak i nepovratno izgubljena, upravo kroz konzervatorsko- restauratorsko tretiranje. Nema sumnje da je namjera da se zaštiti naslijeđe plemenita i dobronamjerna – ali ako taj zadatak nije povjeren stručnoj osobi, to može da rezultira većom štetom nego korišću. Upravo zato, danas se toliko insistira da se prije same konzervacije obavi niz istraživanja, različitih analiza, koje će omogućiti upoznavanje svakog aspekta nekog djela, kako bi se, u konačnici, odredila metodologija konzervacije i restauracije kojom će se očuvati djelo.

Imate li nekoliko instant prijedloga kako možemo svi doprinijeti zaštiti i očuvanju naslijeđa?

Voljeti ga, shvatati njegovu vrijednost i značaj. I iz toga će proizlaziti i briga za njegovim očuvanjem. Danas su razvijene zemlje shvatile da je mnogo bolje, ali i jeftinije, ulagati u preventivnu zaštitu predmeta kulturne baštine, i tako spriječiti ili barem prolongirati njihovu degradaciju, pa su stručnjaci koji se bave preventivnom zaštitom uobičajeni i neizostavni dio osoblja gotovo svakog muzeja na Zapadu. Buđenje svijesti o važnosti brige za naslijeđe, zadatak je svih osoba, naročito onih koje se bave kulturom. Kroz moje iskustvo, rekla bi da su najčešći uzrok propadanja baštine: vandalizam, odnosno namjerno uništavanje spomenika; nebriga i nezainteresiranost, radi čega na vrijeme ne bivaju poduzete odgovarajuće mjere za sprečavanje propadanja, ili djela bivaju izložena krađi; zatim neznanje radi kojeg bivaju izložena neadekvatnom rukovanju, skladištenju i izlaganju, kao i lošim konzervatorskim tretmanima. Zaštiti i očuvanju naslijeđa, kao i svim drugim područjima značajnim za naše društvo, najbolje ćemo pomoći ako prepustimo da se najstručniji među nama bave profesijama za koje su se opredijelili, uvažavajući njihovo znanje, zvanje i obrazovanje. Sigurna sam da će svaki segment ovog društva, a ne samo zaštita baštine, na taj način značajno napredovati.

Kakvi su vaši planovi za budućnost?

U toku studija, ja sam se naprosto zaljubila u bosanskohercegovačko naslijeđe. Postala sam mnogo svjesnija njegove vrijednosti, ljepote i važnosti. I željela bih da svim svojim znanjem i iskustvom doprinesem njegovoj zaštiti. Počastvovana sam što mi je ukazano povjerenje i data prilika da dam svoj doprinos i primjenim svoje znanje u zaštiti naslijeđa sa kojim se identificiram i koje osjećam kao svoje, pa bih i u budućnosti silno željela nastaviti se baviti bosanskohercegovačkom baštinom. Željela bih se nastaviti baviti i naučnim radom, stalno pomjerati granice u obezbjeđivanju mogućnosti za što bolje tretiranje baštine.