Razgovarala: Elma Hodžić
Različitim medijima umjetnica Alma Gačanin odvažno i provokativno otvara brojna društvena pitanja! Zanimljivo je kako vješto uspijeva artikulirati vlastita iskustva i nedoumice jezikom umjetnosti: vjerujem da je Almina autentičnost rezultat autorefleksije i dubokog seciranja svijeta koje, izvedeno hrabrim rezovima, otvara mogućnost konstruktivnog dijaloga. Primjera radi, Alma je boravila na Bliskom istoku i radila je kao stjuardesa. Ovo životno putovanje je poslužilo kao osnova za profesionalna istraživanja. Tako je počela istraživati specifičnosti rada i nesigurnosti koje pojedina zanimanja nose sa sobom, s naglaskom na položaj žene u kapitalističkom društvu. Koja je suštinska perfidnost savremene organizacije rada? Koji su oblici diskriminacije u savremenom poretku? Jesu li promjene moguće? Šta je dobar život – šta je posao iz snova? U novembarskom broju Urban magazina otvaramo samo dio pitanja iz zanimljivog i raznolikog opusa Alme Gačanin.
Moj kategorički imperativ je da služim
Možete li se predstaviti čitateljima Urban magazina? Kako ste se oblikovali kao umjetnica i feministkinja – šta je najviše utjecalo na Vaše obrazovanje i profesionalno sazrijevanje?
„Alma živi i radi kao umjetnica bez obzira na posao koji obavlja u datom trenutku“ je moja omiljena uvodna rečenica iz biografije. Dobitnica sam nagrade ZVONO za najbolju umjetnicu u BiH za 2022. godinu. Moj rad se temelji na istraživanju prekarijata i specifičnosti pojedinih zanimanja, kojim sam se i sama bavila u određenim periodima. Izražavam se u različitim medijima, a u posljednje vrijeme najviše se bavim performansom i crtežom. Master u edukaciji likovnih umjetnosti sam stekla na ALU u Sarajevu. Moje studijske godine je obilježila ogromna znatiželja, volja za radom i bezbroj pitanja na koje mi niko nije mogao dati odgovore. Na neke odgovore još nisam spremna. Prvi posao sam dobila na početku studija i očekivala sam da će mi formalno obrazovanje pružiti alate za snalaženje na tržištu rada. To se nije desilo, nažalost, ali tamo sam stekla sam druge vještine, koje se mogu prepoznati u mom radu: disciplina, samokritičnost, dosljednost. Životno iskustvo i radno iskustvo su utjecali na moja interesovanja i samim tim odredili moju praksu, podrivanje patrijarhata i borbu protiv kapitalizma.
Foto: Manifesto
Šta je za Vas umjetnost? U kojim sve medijima djelujete?
Umjetnost je manifestacija drugačije realnosti.
Od čega se sastoji Vaša nova izložba u galeriji Manifesto? Na kojim teorijskim postavkama su zasnovani radovi predstavljeni u Manifestu?
Na izložbi Moj kategorički imperativ je da služim, koja je nedavno zatvorena u galeriji Manifesto sam pokazala radove koje publika nije vidjela dosad. Radi se o seriji crteža i ispisa na lateksu, kroz koju adresiram problematičnu upotrebu jezika kapitalizma i očekivanu servilnost u uslužnim djelatnostima. Izložba je nastala kao rezultat višegodišnjeg bavljenja pozicijom radnice na tržištu rada, a kao inspiracija za konceptualiziranje je poslužilo moje iskustvo s posljednje radne pozicije, Client Care. Naime na ovoj poziciji sam bila zadužena za rješavanje problema izazvanih nezadovoljstvom usluga u tadašnjoj firmi kao i za održavanje zadovoljstva klijenata. Razgovori koje sam vodila na poslu s klijentima/icama su podrazumijevali dosta emotivnog rada, a kada to nije bio slučaj koristila bih se jezikom kapitalizma kao i moji klijenti. Sinonim za besprijekorne usluge ili white gloves service je bio sveprisutan u mojoj radnoj svakodnevici i to je bila inicijalna inspiracija za istoimeni performans u kojem performiram niz vježbi prije nego što poslužim/počastim publiku puslicama. Namjera je bila kreirati diskusiju o pozicijama moći, proizvodnim i klasnim odnosima. Teorija vrijednosti, marksistička politička ekonomija i teorijske rasprave o performansu u kapitalizmu su temelji mog rada i utjecali su na radove Service from the Heart i White Gloves koji sačinjavaju izložbu My categorical imperative is to serve.
Foto: Manifesto
Moramo biti bolji
Kako su Vaša životna iskustva pomagala ili artikulisala Vašu umjetnost? Na šta reagujete, ili ako Vam je tako draže, kojim društvenim pojavama/fenomenima se bavite kroz jezik umjetnosti?
Odrasla sam u radničkoj porodici i to je za moju praksu zaista važno, jer sam svjedočila transformaciji radništva kroz radni vijek svojih roditelja, ali i kroz sopstvena radna iskustva. Prekarijat i patrijarhat su slomili moje srce prije prve ljubavi, i bilo mi je potrebno neko vrijeme da to razumijem i procesuiram. Izloženost male gazeu od malih nogu me je jako mučila i dosta sam se borila s teretom ženstvenosti dok ga se konačno u kasnoj adolescenciji nisam oslobodila. Iz ovih razloga u svojoj umjetničkoj praksi nastojim da transformišem radne pozicije koje su nerijetko stereotipizirane, kroz njihovo podrivanje iznutra i bavim se problematičnim reprezentacijama ženskosti u javnom diskursu ironizirajući ih kroz crtež, tekst, izvedbu. Na taj način, poželjna i sasvim normalizirana pasivna ženskost patrijarhalnog društva postaje aktivna i sve negativnosti vezane za nju se fetišiziraju, od hiperseksualiziranosti do dlakavosti, ćelavosti itd. Alter ega koja crtam ili likovi koje utjelovljujem u performansima nisu nositeljice ustaljenih značenja, one kreiraju nova značenja u kojima nisu viktimizirane i nisu krive.
Foto: Manifesto
S kojim izazovima se kao umjetnica i radnica na polju kulture suočavate? Koliko je dinamična i poticajna likovna scena u Sarajevu? Fali li nam još galerija poput Manifesta? Nedostaje li nam novca? A publike?
Publika se mora njegovati, a da bi to bilo moguće, potrebno je stalno kreirati sadržaje, stvarati navike i održavati želju kod publike. Posmatrajmo to kao prijateljski ili ljubavni odnos, na kojem se neprestano mora raditi. Nama, prije svega, nedostaje profesionalizma i odgovornosti prema struci i prema poslu koji se obavlja. Novca nedostaje svuda, ovdje je samo pogrešno raspodijeljeno ono malo što imamo, a to uglavnom proizlazi iz nedostatka društvene odgovornosti, neznanja i nerada. Sarajevo živi od potencijala i sve i svi mi koji nismo odustali od njega, vjerujemo i nadamo se da će se jednog dana taj potencijal ispuniti. I tako se može objasniti nevjerovatni entuzijazam i postojanje male, ali dobre scene ovdje. Imati jednu galeriju, jedan Manifesto u glavnom gradu je tek početak. Moramo biti bolji. Mora nam biti više stalo, do ovog grada, do društva u kojem živimo. U suprotnom možemo živjeti bilo gdje i raditi bilo šta.
Foto: Manifesto
Na čemu sada radite? Koji su planovi za nove umjetničke poduhvate?
Pripremam velike izložbe i performanse. Trenutno sam najviše zaokupljena radom na performansu koji producira Institut Maska u Ljubljani i jako se radujem igranjima u januaru 2024.
