Almin Kaplan, književnik: Književnost se, prije svega, osjeća

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Anesa Kaplan

Almin Kaplan, književnik, iz godine u godinu plijeni pažnju čitatelja svojim jezičkim virtuozitetom i dubokim, emotivnim prikazom života. Meni najdraža Kaplanova knjiga, “Razgovori s Markom”, zasnovana je na razgovorima koje je Kaplan vodio s Markom Vešovićem, jednim od najvećih pjesnika ovih prostora. Knjiga je dragocjena jer donosi čitateljima dublji uvid u Vešovićevu umjetničku misao i stvaralački proces. Ove godine je Almin Kaplan predstavio roman “Šušanj”. Dok pripovijeda, Kaplan uvijek poziva na introspekciju. Naslućuje se to, čini mi se, i u ovom razgovoru za Urban magazin u kojem nas Kaplan još jednom podsjeća da se, u svijetu u kojem dominiraju kratki i brzi načini komunikacije, književnost ipak osjeća.  

Ja čitam i pišem

Možete li nam ukratko predstaviti proces Vašeg profesionalnog sazrijevanja? Kako ste usvajali nove vještine? Kako informacije pretvarate u znanje?

Ja čitam i pišem. Šta će od svega toga biti ne znam. Ne mogu vam drugačije odgovoriti na ovo pitanje. Ono što znam jeste to da sazrijevanje mora biti prirodan proces i da traje. Iskustvu se ne učimo, iskustvo, valjda, stječemo.

Kako definirate književnost – i da li nam uopšte za dobro razumijevanje književnosti trebaju definicije? Šta je za Vas dobra knjiga?

Ne volim definicije, klaustrofobične su i izazivaju tjeskobu. Poznajem ljude koji definicijama pričaju i koji imaju snažnu želju da stave tačku na sve. Ja volim bauljati, volim se čuditi i iznenađivati. Književnost se, prije svega, osjeća, a onda i sve ono drugo. Volim ja i trezven pogled na tekst, ali čovjeka koji razumije i koji osjeća. Puno je dobrih knjiga, ako pod dobrim knjigama podrazumijevamo knjige koje su dobro napisane. Samo što vrlo često nije dovoljno da knjiga bude dobra da bi nam se svidjela i da bismo u njoj uživali.

Omaž Marku Vešoviću

„Razgovori s Markom“ postaju predmetom interesovanja publike u sve većem broju, naročito nakon odlaska profesora Vešovića. Vjerujem da će ova knjiga u budućnosti biti značajan doprinos proučavanju poetike i lirskog izraza Marka Vešovića. Kako su nastajali „Razgovori s Markom“?

Nadam se da će ova knjiga privući čitatelje Markovom djelu, koje je uistinu jedno od najbriljantnijih na našim prostorima. Razgovori s Markom su nastali nakon dugogodišnjeg planiranja, a uz pomoć izdavačke kuće Buybook. Vjerujem da je to dobra knjiga. Nastajala je od februara do maja 2022. godine. Ja sam odlazio kod Marka, u njegov stan na Dobrinji, gdje smo se družili i razgovarali. Naše razgovore sam snimao i onda pisao knjigu. To je bilo jedno lijepo, nezaboravno iskustvo…

Marko Vešović bio je jedan od najvećih poznavalaca jezika koje sam imala priliku čuti. Klasu je uvijek znao vješto omađijati svojim poređenjima i duhovitim dekodiranjima riječi, lirskih slika, pojava. Kako je taj veliki doktor za jezik utjecao na Vas i Vaše stvaralaštvo? Šta je, po Vašem mišljenju, Markovo glavno jezičko oruđe – po čemu je autentičan?

Pa, Marko je pjesnik koji nije mario za trendove, iako ih je bio svjestan. Ostao je vjeran jeziku, zanimale su ga riječi prije svega, moglo bi se reći da je on svoje pjesme skladao. Imao je nevjerovatna, dosad u našem jeziku neviđena poređenja. Bio je duhovit čovjek, strastven kako u pisanju, tako i u čitanju. Zahvaljujući njemu i još nekolicini pjesnika, poezija je preživjela kao forma. Mada je forma u Markovom slučaju važna koliko i sadržina. Ima pjesnika koji znaju napisati sonet, znaju rimovati, ali njihove riječi nemaju težinu i njihove se pjesme u čitatelju ne zadrže. Markove pjesme su jednostavne, lako razumljive, a što je još jedan od razloga da ga smatramo vrsnim pjesnikom.

Ne trebamo se bojati budućnosti

Na čemu trenutno radite? Koje Vas teme trenutno okupiraju?

Završio sam nastavak moje knjige Kućni ljudi, pa sad čekam da „odleži“ kako bih joj se mogao ponovo posvetiti. Zatim, zajedno sa Pjerom Žalicom radim na scenariju za film. Oduvijek sam htio napisati film, a sad mi se ta prilika i ukazala. Kao predložak za scenarij uzeli smo moj zadnji roman Šušanj. Napisali smo jednu ljubavnu priču, pričanu iz pozicije žene, povratnice koja je pritom i samohrana majka. Zadovoljni smo za sada, ali još je pred nama posla.

Može li književnost i kultura, prema Vašem profesionalnom i životnom iskustvu, biti medij pomirenja i prevazilaženja ratnih trauma? Kojim sredstvima književnost može doprinijeti da se bolje razumijemo?

Književnost pomaže, pitanje je samo koliko i kako. U stvari, nije pitanje pomaže li književnost, pitanje je koliko književnost ljudi danas čitaju. I ako čitaju, šta čitaju. Mi živimo u svijetu površnosti gdje se trendovi brzo smjenjuju. Nažalost, ni književnost na to nije imuna. Čitatelji u tekstu traže instant rješenja za životne probleme. Zaboravljamo da bi književnost najprije trebala biti književnost, pa tek onda ovo ostalo.

Šta mislite o izazovima savremenog društva? Kako će se književnost nositi sa pojavnim svijetom? Prijeti li nam AI? Kako ćemo pisati o nasilju kojeg nijemo posmatramo?

Teško je predviđati budućnost, pa čak i onu koja nam je bliska. Sjećam se kako smo godine u kojima danas živimo zamišljali krajem devedesetih. Zamišljali smo ih tako da to nema veze sa onim što se danas događa. Svijet se puno puta promijenio u zadnjih dvadeset godina. Ne trebamo se budućnosti bojati; ona je, kao i svaka budućnost dosad, nezamisliva.