Čija je hitna, naša ili njihova? Rečenica je to koju je, vjerovatno, moguće čuti tek u rijetkim krajevima svijeta, a među njima i u Bosni i Hercegovini. Izgovaraju je protagonisti „Dubravskih priča“, nove prozne zbirke pjesnika i prozaiste Almina Kaplana. U minijaturama od kojih je knjiga sazdana, Kaplan nam predočava svakodnevicu hercegovačkog sela i tamošnjih ljudi koji su poratnu stvarnost u kojoj postoji naše i njihovo vozilo hitne pomoći prihvatili kao neumitnu i neupitnu. Uostalom, prethodno su bili primorani prihvatiti i zbilju u kojoj su bolnice preko noći pretvarane u logore, a u poređenju s njom se prihvatanje novouspostavljene poratne normalnosti još čini lakim zadatkom. U „Dubravskim pričama“ slušamo njihove razgovore koje vode uz prvu jutarnju kafu, grijući se uz peć na drva. Razgovore naizgled beznačajne, a zapravo pune odraza naše društvene i političke stvarnosti.

Piše: Tamara Zablocki
Foto: S. Borozan

U svojim knjigama ispisuješ posvetu selima oko Stoca. To je ambijent u kojem si se rodio i proveo prve godine života, iz kojeg si u ratu protjeran i u kojeg si se odlučio vratiti kao odrastao čovjek. Šta je za tebe hercegovačko selo? Zašto si mu se vratio, šta u njemu pronalaziš?

O životu na selu do sad sam govorio više puta pa ću biti kratak: tu se osjećam bolje, u šumi u kojoj živim moje srce sporije kuca, puno rjeđe lupa. Nedavno je nizozemski pisac Ilja Leonard Pfeijffer u jednom intervjuu govorio o potrebi da se živi među autentičnim ljudima. To bih, možda, mogao reći i za sebe. Danas se žive životi koji možda jesu korektniji, usklađeniji sa teorijom, ali su vrlo često izvještačeni. Ja sam, možda, od takvih života malo bježao. Nisam imao namjeru ispisivati posvetu selima kako to možda vide neki čitatelji, s tim da nemam nikakav problem ako će moja proza biti i to. Mene, iz više razloga, zanima selo i život na selu. I to je, uglavnom, sve. Nedavno sam u komšiluku nekoga pitao sjeća li se dana kada su Amerikanci sletjeli na Mjesec i kako su to u selu propratili. Taj neko mi je odgovorio (najozbiljnije) da on nema pojma da je iko ikada slijetao na Mjesec. Kad takvo što čujete od čovjeka koji živi u vremenu u kojem živite i sami – ne možete ostati ravnodušni. Ustvari, kad takvo što čujete onda vas to na neki način pomjeri ili već poremeti. Zanimljivo mi je kako ljudi ovdje žive svoje živote – i kako su im od nedogađanja narasle oči pa uspijevaju iz ničega proizvesti drame koje ostavljaju bez daha. Uzbudljiva je mogućnost da smo neke stvari – kao što je putovanje na Mjesec – mogli ne znati. Mogućnost takvog svijeta, dakle drugačijeg, izazovna je i književno potentna tema. Ili da budem još kraći: to što smo čitali Lacana ne znači da znamo o čemu misli čovjek dok sjedi na čatrnji u Dubravama i gleda u nebo puno zvijezda. Niti šta on tamo gore vidi.

Stolac je nedavno postao novi dom i piscu Semezdinu Mehmedinoviću, a obližnji Aladinići drugi su dom pjesnikinji Adisi Bašić. Biram vjerovati da se ne radi o slučajnosti. Šta je to u Stocu i selima koja ga okružuju što je tako podsticajno za pisce i književnost? Šta u kreativnom smislu pruža svakodnevica u, recimo, Rivinama, a što ne može pružiti svakodnevica u Sarajevu ili Mostaru?

Već sam donekle odgovorio na ovo pitanje. Ja sam mogao sasvim lijepo da živim i negdje drugo, ali eto, desilo se da sam tu. Što se tiče Semezdina i Adise, za koje mi je inače milo da su mi blizu, ne mogu ništa pouzdano tvrditi. Ali jedno je sigurno: ljude ovdje privlači svjetlo za koje bismo mogli reći da je mediteransko. Već spomenuti nizozemski pisac je govorio o tome kako je mediteransko svjetlo takvo da te tjera da bez straha misliš i pišeš. Meni je zanimljivo kako se ovdje priroda mijenja i kako te svaki dan nanovo iznenadi. Ta fluidnost krajolika je uslovljena baš tim svjetlom – i ta je kombinacija, ustvari, važna. Ja još, da i to kažem, taj krajolik nisam prihvatio kao nešto svoje i mislim da je dobro što je tako. Tu se osjećam uljezom, što je inače moje prirodno stanje. A onda, ovdje, kao što već rekoh, tuhinja jedan nesavršen život, kojemu su mnoge savremene ideologije strane, a i kad ih se prihvata, to bude tek formalno pa se stječe dojam da je ovdje još moguće nešto uraditi kroz književnost – ako ne ispraviti nahereni svijet, onda ga bar poduprijeti.

Među bh. spisateljicama i piscima mlađe generacije, po posvećenosti selu i njegovim ljudima i običajima, istupate tek ti i Magdalena Blažević sa svojom „Svetkovinom“, dočaravajući nam skrajnute svjetove za koje se iz gradske perspektive može činiti da su potpuno iščezli u davnoj prošlosti. Zašto je sela tako malo u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti i je li to nepravda? Može li se sagledati prošlost i sadašnjost bh. društva bez uvida u njegovo ruralno?

Ne znam zašto je sela malo u bosanskohercegovačkoj književnosti i o tome bih mogao do u beskonačno nagađati, a da ne dođem do pravog odgovora. Ali jedno je sigurno: selo je manje popularna tema jer traži više strpljenja i pažnje pa se piscima njime ne isplati baviti. I ne bih se nikada usudio da govorim je li to nepravda ili nije jer je dobro izbjegavati ulogu arbitra kad god je takvo što moguće. Ti svjetovi o kojima govorite nisu iščezli, oni su živi da življi ne mogu biti. Nije selo nestalo već smo se mi odlučili praviti da jeste. A na to smo se odlučili jer smo htjeli da budemo viši nego smo spremni. Usudio bih se reći da je ruralna svijest (u negativnom smislu te riječi) dominantna u društvu o kojem ovdje govorimo. A pod tu svijest spada i to kad se s podozrenjem gleda na literaturu u kojoj su likovi tamo nekakvi, ni po čemu zanimljivi, seljaci. Zašto jedan Meho nema pravo da bude književni lik ili već jedna starica Hata? Pa i njima je živjeti…

Književni tekst ne treba biti presuda

Jedan ovdašnji kritičar ti je, pišući upravo o romanu „Meho“, zamjerio izostanak distance od tradicionalizama koje opažaš u seoskom ambijentu, prikazujući ih neposredno i naturalistički. Ovaj pristup susrećemo i u „Dubravskim pričama“. Zašto ti je blizu postupak u kojem se i pripovjedač i autor umiču protagonistima i njihovim dijalozima, ne posežući u njihove male razgovore i svakodnevne sitne preokupacije, ma koliko oni bili tradicionalistički i arhaični?

Mene, prije svega, ma koliko god zvučao nepristojno, zanima književnost. Način na koji ja pišem potpuno je legitiman. Pa zar nešto slično nije radio Carver? Ja kolažiram, dovodim prizore u određene odnose i na taj način pričam priču. Palim, gasim svjetlo, zumiram, gasim kameru, na tren je upalim pa je onda opet ugasim… Zar treba intervenisati? Samom činjenicom da je nešto izdvojeno, ono je suspektno. Ja sam takva vrsta pisca i u tome ne bi trebalo biti nikakvih problema osim ako ih neko (iz nekog razloga) tu ne želi vidjeti. Uplitati se na bilo koji način bilo bi pogubno za moj tekst. Nažalost, naviknuti smo na aktivizam u književnosti gdje se od pisaca očekuje da izgovarajući parole dokažu svoju korektnost. Ja ne bih želio pisati pamflete i vjerujem da književni tekst ne treba biti presuda za tamo nekakve ideološki problematične ili pak nepodobne. Književni tekst mora biti živ – i to je najvažnije. Pisac ne smije biti iznad života kojim se bavi, već u životu ili se čak za stepenicu spustiti ispod. Meni su važni oni književnici koji na život gledaju iz žablje perspektive i koji mu se ne prestaju čuditi. Pisac se ne bi trebao ponašati kao bog kojemu je sve unaprijed jasno – jer bi onda na pisanje s pravom mogli gledati kao na bildanje. Ja mislim da pisac treba uvijek pomalo progovarati iz neznanja i biti otvoren prema svijetu, htjeti ga zagrliti.

Vjerovatno to ima veze s mojom feminističkom pozicijom čitateljke, ali muške likove u „Dubravskim pričama“ nerijetko sam doživljavala kao nasilnike ili makar kao grubijane: brecaju se – obično na svoje supruge, mrzovoljni su i otresiti i kad nema nikakvog jasnog razloga za to, dok se žene većinom „dovijaju“ kako da konverzaciju umire i ne „izazovu“ dodatnu ljutnju. U Dubravama, reklo bi se, vrijeme stoji, a patrijarhalna hijerarhija odnosa je živa i zdrava, da življa ne može biti?

Da, u Dubravama, nažalost, vrijeme stoji po tom pitanju, baš kao što je to slučaj i sa većim ostatkom našeg društva. I to je jedan od razloga zašto se ovim svijetom uopće bavim. Usudio bih se reći da su sela prostori gdje je patrijarhat vidljiviji jer su ljudi manje sposobni da ga prikriju i kamufliraju se u pristojnije građane. Mene brine to da mnogi ne vide da patrijarhat podržavaju podržavajući nacionalizam ili mu se već ne suprostavljajući. Zatim, dosta nas danas govori o feminizmu samo da bi prikrili svoje šovinizme na drugim poljima. Hoću reći da se feminizmom danas mnogi maskiraju kao nekakvom zgodnom odjećom.

Mene je obilježio težak život moje majke s kojom sam zajedno patio. Ja sam iz njene pozicije gledao na svijet odraslih muškaraca koji su nerijetko bivali i grubi i otresiti. U svakom slučaju, meni su bliži osjećaji žene nego muškarca u svijetu u kojem sam odrastao i o kojem sad pišem. U mojim tekstovima ženski likovi dominiraju i volim kad za moju književnost kažu da je feministička. Moja majka je inteligentna žena koja je završila tek četiri razreda osnovne škole i koja je živeći u krutom patrijarhatu ostarila u pogurenu ženu. To je nešto što će me trajno obilježiti i što će moju književnost usmjeravati i dalje.

„Dubravske priče“ su minijature svakodnevice koncentrisane oko šporeta – tamo gdje je, riječima Marka Stranda, uostalom, dom – ali u njima s lakoćom prepoznajemo dinamiku bosanskohercgovačkog društva u cjelini, te zbilje koja bi posmatraču sa strane mogla djelovati sasvim neozbiljno: u kojoj je moguće pitanje „Čija je hitna?“ i u kojoj se s velikom pažnjom poslije dnevnika čeka vremensku prognozu – za drugu državu. Je li uopšte moguće pisati o svakodnevici ovdašnjih ljudi, a ne dotaći se dnevnopolitičkih apsurda, etnonacionalnih razmirica i ratnih trauma? U kojoj mjeri smo formirani njima?

Možda i jeste, ali meni to još uvijek ne uspijeva. Mi živimo duboko podijeljeno društvo i te podjele nisu ono što su bile prije deset ili dvadeset godina. Podjele su danas poprimile drugačiji karakter i one su na neki način svježe i literarno zanimljive. Da, možda se može reći kako je smiješno da akteri „Dubravskih priča“ prate prognozu susjedne zemlje, ali bojim se da je stvar složenija. Najprije, nije nelogično slušati šta o vremenskim uslovima govori Zoran Vakula, jer HRT uvijek na svojim kartama u vremenskoj prognozi kaže i kakvo će vrijeme sutra biti u BiH ili već Sloveniji kao susjednim zemljama. A što je običaj i svugdje u svijetu. Ali, razlog može biti i to što likovi iz mojih proza žive u selu koje signal njihove državne televizije ne dotiče. Onda, oni možda ne vjeruju previše u državu u kojoj žive, jer je ista zauzeta tek jednim svojim kantonom, dok njih, kao daleku provinciju, doživljava beznadežnim slučajevima koje treba pustiti da izumru u miru. Meni je ipak najzanimljivija mogućnost da oni vremensku prognozu za drugu državu gledaju jer su u nekom prošlom vremenu, za kojim potajno čeznu, bili jedna država. Protagonisti priča žive podjele koje su postale prirodne i na koje se više niko ne osvrće. Kao kad urušeni zid obraste bršljan pa zaboravimo da je tu zid ikada i bio – onda uzanj prislonimo kariolu i sve izgleda kao da je tako oduvijek.

Moja najdraža prijateljica je Stočanka, te sam u ovim pričama, čak i kod onih koje mi nisu sasvim „sjedale“, neprestano živo čula nju i njenu porodicu kako šarmantno govore svojim specifičnim dijalektom, zbog čega mi je bilo toplo oko srca i hvala ti na tome. No, koliko je izbor specifičnog lokalnog dijalekta književno zahtjevan? Kako tvoje knjige razumiju čitateljke i čitaoci koji nisu imali dodira s hercegovačkim toposom iz kojeg ovaj dijalekt potječe?

Kad se sve sabere, ispada da sa mojim knjigama puno više problema imaju ljudi u Bosni nego ljudi u Hrvatskoj i Srbiji gdje su moje knjige primljene jako dobro. Često razgovaram sa čitateljima u Hrvatskoj na ovu temu i oni nemaju nikakav problem da razumiju to o čemu pišem. Neki čak tvrde da im je taj svijet jako blizak. Nisu moje knjige jedine pisane na nekom lokalnom dijalektu, to je čest postupak. Vjerujem da je neke stvari moguće ispričati jedino tako, upotrebom, dakle, lokalnog dijalekta. A ako bismo to proglasili pogrešnim, ne bismo li time mnogim svjetovima onemogućili da se nađu u književnosti? Izostavimo li neke turcizme, koji se nalaze u rječniku na kraju „Mehe“, vjerujem da za pažljivog čitatelja tu nema ništa što se ne može razumijeti iz konteksta.

Razgovaramo par dana prije nego što ćeš se zaputiti na festival Bookstan koji se ove godine održava u jeku pandemije, pa možemo pretpostaviti da će, kao i svi drugi događaji iz kulture koji su imali tu nesreću da se dešavaju od marta naovamo, proteći u posebnoj, okrnjenoj atmosferi. Iskoristit ću to da te na kraju pitam kako vidiš sliku svijeta koju trenutno živimo? I gdje je u njemu mjesto književnosti?

Nisam sklon da donosim tako krupne sudove o nekakvoj budućnosti koja će se izleći iz svega ovoga. Ali sigurno je da su ljudi umorni, da u svijetu već duže vrijeme vlada apatija i da je nužan reset. Ne kažem da je to ova pandemija, ali mogla bi biti, što da ne. I neće nas resetovati zaraza kao takva već strah od zaraze od kojeg smo svi pomalo ukočeni. A kad ukočenost jednom prestane, barem neko vrijeme ćemo hodati lakši, slobodniji. Ono što je sad najstrašnije jeste da se stanje pandemije obilato zloupotrebljava u čitavom svijetu pa i kod nas. A gdje je u svemu tome mjesto književnosti? Pa ne znam, valjda tamo gdje joj je mjesto vazda i bilo: za vratima.