Amela Hadžimejlić, grafičarka i profesorica Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu: Emocija crte

Razgovarala: Elma Hodžić

Amela Hadžimejlić – grafičarka, vizualna umjetnica i profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Bogata umjetnička karijera Amele Hadžimejlić obuhvata brojne izložbe, protkane tradicionalnim, multimedijalnim i konceptualnim izrazom. Dobitnica je nagrada za svoj rad u klasičnim i savremenim medijima. Kao redovna profesorica na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, aktivno doprinosi obrazovanju novih generacija umjetnika. Njena knjiga “Emocija crte” istražuje duboku povezanost između crteža i života. Analizirajući crtež, ovako i onako, Amela Hadžimejlić je kreirala nedovršenu knjigu koja računa na sva Vaša čula i koja, poput crte, golica ljudsku maštu i potiče proces rađanja misli. O knjizi koja poziva na čitanje i posmatranje, razgovaramo s Amelom Hadžimejlić, koja je svoje godine djelovanja u oblasti likovnog stvaralaštva pretočila u publikaciju iz koje možemo istraživati nove perspektive i mogućnosti u neuhvatljivom svijetu umjetnosti.

Godine bogate umjetničke karijere su iza Vas – a ipak, voljela bih da se prvo vratimo na početak. Kako je i zašto grafika postala medij Vašeg istraživanja umjetnosti i svijeta?

U mojim ranim godinama, prije samog upisa na Akademiju, nisam imala jasnu predstavu šta je to čime želim da se bavim – izuzev  želje da crtam i slikam cijeli svoj život. Tu želju sam spoznala veoma rano, i prije polaska u osnovnu školu. U mojoj dječijoj viziji života, umjetnost je bila najuzvišeniji poziv kojim se jedan čovjek može baviti, a ja sam se osjećala pozvanom. Tu nije bilo dileme. Nakon završene srednje škole, popularno zvane “Umjetnička”, na kojoj sam pohađala “zidno, scensko i dekorativno slikarstvo”, upisala sam Akademiju, Odsjek grafike. Tokom studija grafike za mene se otvorio jedan sasvim novi, zaseban svijet.

Vidimo, gledamo i otkrivamo

Koji su umjetnici ili teoretičari najviše uticali na Vaš rad? Kako su njihovi pogledi oblikovali Vaš pristup crtanju i grafici? Od koga ste učili?

Oni od kojih sam učila, ima ih mnogo, manje su ili više poznati. Međutim, ne bih mogla reći da je bilo ko uticao na moj rad, prije bih rekla da su uticali na formiranje moje umjetničke ličnosti. Pored mnogih imena iz povijesti umjetnosti i mnogih umjetnika na čijim sam djelima vizualno stjecala znanje, možda da spomenem imena nekih od mojih profesora sa studija: Dževad Hozo, Salim Obralić, Nada Pivac, Radmila Đapić Jovandić, Mehmed Akšamija, Muhamed Karamehmedović, Sadudin Musabegović, Sulejman Bosto, Tvrtko Kulenović, Stane Bernik…

Šta vas je inspirisalo da priredite knjigu “Emocija crte”? Kako ste došli na ideju da istražite crtež kao elementarnu ljudsku potrebu?

Knjiga “Emocija crte” prvenstveno je nastala iz potrebe da se studentima u prvim godinama studija predoči kompleksnost onoga čemu ih učimo. Poražavajuća je činjenica, kojoj svjedočim, da iz generacije u generaciju, sve više i više, mladi ljudi koji dolaze na studije iz oblasti umjetnosti i dizajna često nisu dovoljno ili uopšte nisu upoznati s osnovama vizualne kulture. Nažalost, to je slika društva u kojem živimo, gdje su kultura i umjetnost, čak i u obrazovnom sistemu, gotovo potpuno zanemareni. Čvrsto sam uvjerena da bismo, kada bismo proveli anketu u nekoj sarajevskoj gimnaziji, možda našli samo jedno ili dvoje gimnazijalaca koji su bili na umjetničkoj izložbi ili koji bi znali navesti nekoga od savremenih bosanskohercegovačkih autora.

Drugi poriv za kreiranje ove knjige je mnogo intimniji, naglašavam “kreiranje” a ne “pisanje”,  jer je to knjiga kojom se uz tekst i vizualnim putem dolazi do vlastitih spoznaja i zaključaka. Željela sam, ukoliko je to uopšte moguće, s malim različitim naznakama skupiti i prenijeti atmosferu znanja i iskustva o vizualnoj umjetnosti, potaknuti vizualno razmišljanje. U “Emociji crte” je recipijentu knjige ponuđeno ono što nije nauka i ono što nije ilustracija, a što mi, koji smo posvetili život vizualnoj, likovnoj umjetnosti, veoma dobro znamo – vidimo, gledamo i otkrivamo. “Emocija crte” bi u tom kontekstu trebala da navodi na gledanje i razmišljanje.

Treći razlog za nastanak ove knjige bi bio na tragu prvog, tj. željela sam da ovakvu jednu knjigu ostavim iza sebe kao neko ko je ponikao, živi i radi na ovom tlu, kao bivša studentica i sadašnja nastavnica Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini koju ne čini isključivo lijepa priroda, turbulentna historija i teška društvena klima, kako neupućeni misle.

Crtež je sveprisutan

Što za Vas znači crtež? Kako biste objasnili njegov značaj u likovnoj umjetnosti?

Knjigu počinjem sa “Kada bi me neko upitao šta je crtež, bez obzira na sve znane nebrojene definicije vezane za pojam crteža, zaustavila bih se da bilo šta odgovorim.” E sad, da odgovorim na Vaše pitanje: za mene, crtež je sve! Crtež je sveprisutan – u prirodi, u društvu, u čovjekovoj nutrini i mislima. Čak i muzika, kao najapstraktnija umjetnost, može se smatrati crtežom. Crtam, znači postojim; crtam, znači mislim ili ne mislim; znači mogu ili ne mogu. A što se tiče značaja crteža u likovnoj umjetnosti, na to pitanje, objašnjenje ću dati citatom Salvadora Dalia, koji je naveden čim otvorite knjigu “Crtanje je iskrenost umjetnosti. Nema mogućnosti varanja. Ili je dobro ili je loše.” Eto, to je značaj crteža u likovnoj umjetnosti. Crtež je istina koju vide oni koji znaju gledati.

Kako zamišljate dijalog između Vas i čitatelja kroz ovu knjigu? Postoji li neka posebna poruka koju želite da prenesete?

Dr. Dubravka Pozderac Lejlić je o “Emociji crte” napisala da dobronamjerni i pažljivi čitatelj, i pisma i slike u knjizi može otkriti “kako” a ne “što”. Knjigu sam koncipirala da zauvijek ostane nepročitana u potpunosti, zapravo, da joj se uvijek iznova “čitatelj pisma i slike” može vraćati, saznati, ugledati nešto novo, iščitati je drugačije i vidjeti “kako”. Ova knjiga se bavi i percepcijom, doživljajem napisanog i predstavljenog, to je knjiga koja nema kraj. Radnja u knjizi od prve do posljednje stranice traje, počinje ili završava u ovisnosti od onoga ko je ima u rukama. Kao autor, a prije svega kao neko ko se bavi crtežom, u knjizi uzdižem individualnost, osobitost i originalnost kao najviše na vrijednosnoj skali, po tom principu cijenim i čitatelje, ne sumnjajući u njihovu osobnost i sposobnost čitanja, odnosno gledanja. Što se tiče poruke koju želim da prenesem, ima ih veoma mnogo. Mislim da će svako ko je “pažljiv i dobronamjeran čitatelj pisma i slike” pronaći svoju. Ukratko, šaljivo rečeno – od ove knjige će svako dobiti ono što zaslužuje.

Emocija crte kao pokret

Kako ocjenjujete trenutnu situaciju na likovnoj sceni u Bosni i Hercegovini? Šta mislite da bi se moglo poboljšati?

Od likovne scene u Bosni i Hercegovini ostalo je samo likovno. S obzirom na to da sam više od dvije decenije aktivni učesnik i pratim u kontinuitetu ovdašnji umjetnički život, mogu reći da vizualna kultura i likovna umjetnost bez obzira na sve napore pojedinaca, sporadične pojave i individualne angažmane nestaje sa ovog prostora. Ne postoji publika, ne postoji tržište. I mladi ljudi koji završe našu akademiju, koji imaju izvanredna ostvarenja, kao takvi mogu biti adekvatno valorizirani i prepoznati jedino izvan ove sredine koja se isključivo bavi kvazi politikom i uskim interesima. Većina ljudi nije svjesna da su kultura i obrazovanje ključni dio svakog nacionalnog i društvenog identiteta za kojeg se navodno toliko deklarativno bore. Naravno, svjesna sam da je takvo stanje zanemarenosti prisutno i na drugim, jednako važnim poljima, poput poljoprivrede, industrije, ekologije ili očuvanja prirodne sredine. Sve je to usko povezano i sa opstankom nekog društva. Generalno, ne postoji šira slika, ni savjesti a ni svijesti o budućnosti.  Što bi rekao pjesnik iz mog školskog bukvara – domovina se brani ljepotom, i pticom u letu, pjesmom o nebu, brašnom u hljebu i lijepim vaspitanjem. To je ono o čemu se ovdje ne vodi računa.

Koji su Vaši planovi za buduće projekte?

Ne znam da li bih ono što me pokreće i na koji način radim mogla unaprijed nazvati projektom, jer bi to podrazumijevalo da imam već jasnu ideju koju trebam da realiziram. I “Emocija crte” je kao studija razvijana tokom samog rada, poput crteža. Završivši knjigu, napisala sam i projekt koji je podrazumijevao učeničke i studentske radionice, stručno vođene posjete izložbi, cikluse predavanja, okrugli stol. Zamislila sam “Emociju crte” kao pokret, umjetničko-istraživačku akciju “koja otvara oči”, prosvjetljuje i stvara buduću publiku, konzumente umjetnosti i kulture. Nažalost, nisam uspjela dobiti finansijsku potporu aplicirajući za taj projekat. Pretpostavljam da nadležnim ljudima nije bilo jasno zašto bi to bilo važno. Nemam nikakve određene planove, ne prestajem raditi, radim i sada. Vjerovatno će to što radim biti zaokruženo u neki moj novi ciklus.