Amer Hadžić, likovni umjetnik: Umjetnost koja priča jezikom sarkazma

Razgovarala: Elma Hodžić

Amer Hadžić, likovni umjetnik koji godinama vrijedno i posvećeno djeluje na domaćoj i međunarodnoj sceni, formalno obrazovanje je stekao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek grafika. Od 2013. godine uposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kroz svoje dosadašnje umjetničko djelovanje, Hadžić je razvio jedinstven stil unutar kojeg spaja medije klasičnog crteža, grafike i slikarstva sa suvremenim oblicima kreativnog izražavanja (street art, pop art i graffitti kulture). Hadžićev autorski rad osvrt je na arhitekturu bosanske kuće, ali uveliko potencira i fuziju starog sa novim. Autor je brojnih samostalnih izložbi. Nedavno je u Beču predstavio svoj rad. S Amerom Hadžićem razgovaramo o izazovima izlaganja u inostranstvu; o tome šta znači biti umjetnik u Bosni i Hercegovini.

Nedavno ste otvorili izložbu u Beču. Možete li čitateljima Urban magazina objasniti o kakvoj izložbi je riječ?

Izložba pod nazivom „Return to Innocence“ otvorena je u Beču devetnaestog februara, a riječ je o ciklusu slika na kojem radim protekle dvije godine i sa čijom produkcijom još nisam završio. Naime, radovi predstavljeni na izložbi su za mene veliki iskorak u odnosu na moj dosadašnji rad, gdje je pretežno prevladavala umjetnička grafika kao primarni medij moga izražavanja. Novi rad na platnu sa savremenijom i današnjem društvu bližoj tematici, baziranoj na kombinaciji klasičnog slikarstva te street i pop arta, jako je dobro prihvaćen od strane publike i kritičke mase, te sam shodno tome uspio ostvariti saradnju sa bečkom kompanijom SplitArt koja mi pomaže pri promociji i publikaciji rada. I februarska izložba, održana u galeriji Atelier fur Bildende und Angewante Kunst, ishod je te saradnje. Ono što mogu reći za ovu izložbu jeste da je ona definitivno veliki pomak u mom vizualnom i umjetničkom istraživanju, te da mi medij slikarstva nudi brojne nove izazove i mogućnosti u stvaranju.

Return to Innocence

Kako je izgledao radni proces predstavljanja ciklusa u Beču?

Što se tiče bilo kakvog radnog procesa predstavljanja ili produkcije izložbe izvan naših granica dvije stvari su sigurne: da će prespori i neusklađeni birokratski cirkus pri izvozu umjetničkih djela iz BiH stvoriti svojevrsnu glavobolju, te da će umjetnička djela, kada se oslobode granica naše države, biti prihvaćena na jedan dostojanstven i profesionalan način na kakav ovdje nismo navikli. Ovo nikako ne govorim osporavajući rad i brigu nekolicine pojedinaca u našem kulturnom i umjetničkom životu, međutim, ako je išta jasno onda je to činjenica da je sam proces rukovanja umjetninama na našim prostorima otežan i u nekim slučajevima gotovo nemoguć, što stvara ozbiljne probleme u profesionalnom radu umjetnika. Saradnja s organizatorima izložbe prošla je besprijekorno, svi problemi na koje smo naišli pri ostvarenju došli su od komplikovanih zakona i nedovoljno informisanih posrednika iz BiH. Definitivno mislim da moramo kao društvo, ali i profesionalci, aktivno poraditi na ovim problemima, kojih smo, nažalost, svjesni već dugi niz godina a za koje se ne daju adekvatna rješenja.

Koje teme trenutno istražujete?

Teme kojim se trenutno bavim u velikom dijelu ispituju naše društvene tendencije i potrebu bjekstva u nadrealni svijet nostalgije. Moj dosadašnji rad, koji je prikazivao arhaični oblik bosanske kuće u jednom posve metafizičkom i egzistencijalnom ambijentu, proširio se utjecajima današnjeg društva i modernih izražajnih trendova. Shodno tome, dopada mi se autonomija izraza koja se veže za uličnu i graffitti umjetnost kombinovanu sa utjecajima pop kulture. Kroz svoj rad i dalje predstavljam egzistencijalni ambis čovjeka, iako čovjek nije direktno prisutan u mojim slikama. Ono što vidimo na starim zidinama i objektima koje slikam su tragovi koje čovjek ostavlja iza sebe, poruke ili crteži koji o svijetu pričaju jezikom sarkazma. Sarkazam biram jer smatram da je u današnje doba sve više prisutan kao obrambeni mehanizam, a i sama savremena umjetnost sebe više ne shvata sasvim ozbiljno. Sviđa mi se i taj aspekt negacije određenih kanona takozvane visoke umjetnosti. I takvo odbacivanje nečim propisanih normi u umjetnosti je prikladno društvenoj simptomatici današnjice. Bez obzira na to, nastojim da još uvijek kao umjetnik tehnički pomjeram svoje granice te da moja djela prije svega odišu vještinom i kvalitetom.

Biti umjetnik u BiH

Nerijetko izlažete u inostranstvu. Koja je prednost djelovanja na međunarodnom planu – da li umjetnici imaju veće mogućnosti ukoliko svoj rad predstave u inostranstvu?

Umjetnici definitivno imaju veće mogućnosti u inostranstvu s obzirom na to da u Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji uspostavljeno tržište za umjetnost, za šta su velikim dijelom krive upravo ranije navedene komplikacije pri izvozu umjetničkih djela. Ako bih morao da to objasnim što jednostavnije, onda bih rekao da postoji cvjetajuće svjetsko tržište i da je Bosna i Hercegovina svojom neuređenom i sporom zakonskom regulativom hirurški odstranjena od njega. Ono što se na zapadu podrazumijeva u vidu predstavljanja rada, reprezentacije i kolekcionarstva za rad jednog umjetnika, osmišljeno je tako da čini vrlo jasan profesionalni put za likovne umjetnike. Taj put je podržan radom brojnih galerista, kustosa, menadžera i drugih profesionalaca u polju umjetnosti, te unutar jednog takvog mehanizma umjetnici mogu da postoje i žive od svog rada. Zapravo je za naše umjetnike najteže postati dijelom tog mehanizma, koji u konačnici omogućava nesmetan promet i prodaju na svjetskom nivou. Ipak, mogućnosti u našoj državi, kao i mogućnosti njenog tržišta, ne garantuju da se može živjeti od umjetničkog rada. Indikator za to je u mom slučaju preko 100 izložbi u kojima sam svoj rad predstavio samostalno i grupno u našoj državi, te za koje smatram da sam potrošio mnogo vremena i uložio veliki napor bez adekvatnog rezultata. Biti umjetnik isključivo u BiH je zvanje koje se radi iz uvjerenja, a ne kao plaćena profesija.

Pokrenuli ste zanimljiv prostor u srcu Sarajeva, koji djeluje kao izlagački i edukativni prostor. Šta je ArkA? Kako je došlo do razvoja i šta je motivisalo nastanak ovakvog umjetničkog i edukativnog centra? Koje su osnovne djelatnosti ArkA-e?

Arka je udruženje za promociju kulture i umjetnosti koje sam pokrenuo prije 12 godina, a koje je za cilj imalo upravo da okupi sposobne i dobre umjetnike te da kroz izložbe i druga predstavljanja djeluje širom BiH. Do sada smo učestvovali u mnogim projektima u oblasti kulture, a naše najveće dostignuće je Arka Art and Education Center na Logavinoj 20. Centar je zamišljen kao interaktivni umjetnički prostor koji će služiti kao galerija, prostor za umjetničku edukaciju, seminare i promocije, te naposljetku i kao prvi javni studio za umjetničku grafiku u BiH. U našem planu i programu trenutno imamo radionice za djecu i odrasle te vršimo profesionalnu pripremu za umjetničke škole i akademije. Pored toga, aktivni smo sa raznim grafičkim radionicama, predavanjima i izložbama. Cilj nam je da prostor živi kroz što više aktivnosti te smo otvoreni za partnerstva sa drugim organizacijama koje djeluju u ovom polju.

Šta planirate realizirati u budućnosti? Radite li na umrežavanju sa domaćim i međunarodnim galerijama?

Trenutno marljivo radim na novim slikama koje trebaju da se predstave na nekoliko izložbi. Moja saradnja sa organizacijom SplitArt se nastavlja te planiramo da nastavimo prikazivati nove radove u inozemstvu u nekoliko prigoda ove godine. Pored toga, radim na zajedničkoj izložbi sa prijateljem i kolegom Denisom Haračićem koja treba početkom ljeta biti održana u jednoj renomiranoj beogradskoj galeriji. To su projekti za koje mogu definitivno reći da će biti ostvareni ove godine, a uz njih postoje brojne prilike koje još nisu jasno definisane, pa ih shodno tome još i ne najavljujem. Kao umjetnik uvijek aktivno tražim saradnju sa galerijama kako u BiH tako i na međunarodnom nivou.