Piše: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo i Privatna arhiva
Šminka: Maja Talović

Akademiju likovnih umjetnosti, Odsjek za produkt dizajn, završila je u Sarajevu. Osvojila je brojne nagrade i priznanja za svoja profesionalna postignuća. Bilo da je riječ o kostimima ili modnim kreacijama, Amna Kunovac Zekić djeluje iz ljubavi prema procesu stvaranja!

Kako izgleda put Vašeg profesionalnog razvoja? Od koga i kako ste učili?

Sada kada razmišljam o tome, čini mi se da otkako znam za sebe, razmišljam o odjeći, crtam je i pravim. Imala sam omiljenu lutku i pun kofer odjeće koju sam ručno šila za nju. Otac mi je bio tekstilni inžinjer i uvijek sam imala gomile prekrasnih krpica od kojih sam ručno pravila kreacije. Sa trinaest godina sam naučila da šijem na mašini i tada sam počela da kreiram i šijem za sebe. Voljela sam sve ručne radove, tako da sam savladala pletenje, heklanje, tkanje, čak pomalo i keranje. Otac me, još kao malu, vodio sa sobom u posjete modnim fabrikama u bivšoj Jugoslaviji, Italiji, Njemačkoj, na sajmove tekstila, modne revije i sve to mi je ušlo u krv vrlo rano. Osim toga, po cijeli dan sam crtala i pravila razne stvari od bilo čega što bi mi došlo pod ruku, tako da je odabir srednje umjetničke škole bio očekivan. Ta je škola bila tako divno iskustvo i samo je učvrstila moju odluku da postanem modni kreator. Atmosfera u školi je bila kreativna, opuštena i usmjerena na to da nam da znanje, ali i razvije krila. Nakon toga, uslijedila je Akademija likovnih umjetnosti i Produkt dizajn na kojem sam spoznala principe rada na dizajnu određenog proizvoda: od istraživanja i skice do krajnje prezentacije. Taj pristup poslu, tj. zadatku i danas primjenjujem, u modnom dizajnu, ali i u kostimografiji. Mogu reći da sam od svih profesora ponešto naučila, ali isto tako i od kolega, promatrajući njihov pristup, slušajući njihove ideje i, naravno, razgovarajući sa njima.

Foto: Amna Geljo

Stvarno sam sretna da sam se školovala u tako poticajnom i drugarskom okruženju, u rasterećenom vremenu, onom prijeratnom, gdje niko oko mene nije pričao o novcu i bogatstvu, već samo o želji da se radi posao koji se strasno voli, na najbolji mogući način, da se što više vidi, pročita, čuje o tome što te interesuje. Mislim da čovjek koji to želi, uči svaki dan od momenta kada je u stanju da razmišlja. Od 1994. godine, kada sam dobila prvi posao kao modni kreator, do danas, nisam prestala da radim i kroz to da učim i usavršavam se. Modne fabrike za koje sam radila kolekcije, proizvodnja koju sam vodila u ratu, pa i u svojoj radionici od 1997. godine, skice za vez, pleteninu, tkanja, svakodnevni rad na unikatnim kreacijama za klijente, za posebne prilike, ali i svakodnevnu odjeću, kostimografije za TV serijale, reklame, film, pozorište, odjeća za zabavni i informativni program, predavanja, izložbe, revije, saradnja sa drugim kreatorima kroz naše udruženje Modiko… Mnogo toga je bilo u ovih skoro trideset godina mog profesionalnog života i mislim da sam mnogo naučila, ali da ima još i više toga što ću tek da naučim.

Moda i rat. Kako su ta dva termina isprepletena kroz Vaš rad?

Imala sam sreću da sam počela raditi posao koji strasno volim i prije nego što sam završila Akademiju, u ratu, u Sarajevu 1994. godine, u “Fashion made in Sarajevo”, firmi koju je osnovalo Njemačko-bosanskohercegovačko društvo. U najgorim okolnostima – moj posao snova. Kreirala sam kolekcije, odabirala materijale, postave, konce, dugmad – nekad i direktno u fabrikama u Njemačkoj, odlazeći u panciru i šljemu vojnim avionom Herkulesom, a vraćajući se kroz tunel u Sarajevo. Vodila sam proizvodnju sa desetak zaposlenih ljudi. Imali smo i prodaju u Sarajevu od marta 1995. godine. Fotografiranje kolekcija na manekenkama Front models agencije, po gradu, pod snajperima, revije, intervjui za domaće, ali češće strane novinske agencije i TV kuće. Sve nevjerovatno nadrealno. Takvo jedno sveobuhvatno modno iskustvo koje je malo ko imao, ali i životno, pokušavajući raditi svaki dan jedan tako mirnodopski posao u nenormalnom okruženju razaranja, smrti, neimaštine. Ali mi smo tada bili puni prkosa, puni života i entuzijazma, u inat svemu. Mislim da me je to iskustvo, kao i sveukupno ratno, u opkoljenom Sarajevu, obilježilo, promijenilo, kao, uostalom, i sve moje tadašnje sugrađane.

Foto: Amna Geljo

Kako definirate ono čime se bavite?

Ja cijeli život radim ono što volim. Malo me je stid to i reći, s obzirom da malo ljudi ima tu privilegiju, ali jednostavno sam voljela da crtam, voljela sam umjetnost i voljela sam krpice, i to me je nekako vodilo na mom putu. To sam ja. Kako definiram to? Oblikujem odjeću za moje zadovoljstvo ali, što je i dodatni bonus, za druge ljude da uživaju u tome, da im to nešto znači. Čak i kao kostimograf mogu slično da kažem: Namaštavam, razlažem pa gradim likove kroz odjeću, kroz njihov ukupan izgled, da bi se prenijela neka emocija, neka poruka, za publiku koja treba da uživa u tome, kojoj to treba nešto da znači.

Na koje do sada realizirane projekte gledate s ponosom?

Pa, ponosna sam na nagradu za modni dizajn koju sam primila u Parizu 1995. godine. To je bilo veliko. Ja sam došla iz ratnog Sarajeva i imala sam malo drugačiji pogled na sve to od bilo kojeg drugog mladog dizajnera koji je bio tu. Ponosna sam u momentu kada mi klijentice kažu da moju kreaciju nose petnaest godina i da još uvijek isto u njoj uživaju. Ponosna sam na to da već više decenija živim od ovakvog posla, u ovakvoj zemlji, u ovakvom vremenu. Ponosna sam što sam sve angažmane dobila zahvaljujući isključivo onim prethodno urađenim. Ponosna sam na svoj trud i rad, ponosna sam na sve lijepe saradnje sa raznim ljudima, firmama, institucijama, a drugi treba da sude o rezultatima.

Fashion made in Sarajevo, 1995./Foto: Wolfgang Bellwinkel

Čini li odjeća čovjeka?

Da li odjeća čini čovjeka i kako se iz Vaše perspektive ruši ovaj stereotip?

Mislim da je već odavno veći stereotip od toga onaj da odjeća ne čini čovjeka. Iako je to tačna tvrdnja, čovjek i kada je go je čovjek, ja mislim da nam odjeća na njemu priča! Odjeća komunicira i otkriva informacije o ljudima – čak i kad se čovjek trudi sakriti iza njene bezličnosti ili nas zavarati promišljenim odabirom. Samim tim, i odjeća ga čini onim što jeste. Barem u tom trenutku. Ljudi ne mogu pobjeći od toga da druge ljude gledaju kroz odjeću, prihvataju ih ili ne prihvataju zbog toga, što nije OK, ali odjeća je informativna, kao i govor, hod, gestikulacija i sigurno nam prenosi dosta ispravnih informacija o čovjeku. Da odjeća, barem donekle, ne čini konkretnog čovjeka, šta bi kostimograf imao da radi?

Kada razmislimo o kostimima i o tome koliko su i zašto bitni za naš doživljaj lika na sceni ili u filmu, biće nam jasno da neki likovi ne bi bili to što jesu bez baš određenog kostima. Kako dočarati nečije zvanje, status, kulturnu pozadinu, afinitete, porijeklo ili način života bez promišljanja šta je to što, osim svih drugih aspekata, vizuelno treba takvom liku da bismo ga doživjeli, prepoznali i prihvatili kao takvoga.

Balet Krcko Oraščić/Foto: Sulejman Omerbašić

Koji su likovni elementi presudni u Vašem oblikovanju i stvaranju? I zašto? Šta Vam pomaže da se najbolje izrazite?

Rekla bih da je u modnom oblikovanju za mene nekako uvijek najvažnija bila struktura, iako kreirajući za moj mali brend “Sharada”, uvijek rješavam i oblikujem samo površinsku strukturu. U svakom slučaju, kostur odjeće, sama konstrukcija je ono što me prvo zanima kod osmišljavanja kreacije. Iz toga proizlaze forme i mogu reći da sam veoma sklona onim geometrijskim. Pažljivo biram tkanine jer su one moja posebna ljubav i inspiracija, a njima podupirem geometriju formi ili ih razbijam u mekoću i fluidnost. Kolorit, kontrasti, teksture su ono čime se igram da bih postigla efekat koji želim, da bih ispričala priču kakvu želim.

Osmišljavanje kostima za predstave je jedan drugačiji proces i tu su likovni elementi predzadnja stavka, koja dođe kad se prvo uzme u obzir lik koji se oblači, njegove radnje, uloga u predstavi, koncept, stil predstave, poruka. Oni uvijek zavise od mnogo drugih stvari, a da ne zaboravimo i funkcionalnost, ekonomičnost, održavanje kostima. Jedino za što mogu reći da mi uvijek pomaže da se dobro izrazim, jeste moje poznavanje tkanina. Ostalo varira od predstave do predstave.

Balet Šeherzada/Foto: Fuad Fočo

Djelujete na polju kostimografije. Šta je za Vas kostim? Da li je izazovno otjeloviti neki pozorišni komad ili film?

Kostim je dio lika na sceni, on mu pomaže da bude to što treba da bude u očima publike, ali pomaže i glumcu/opernom pjevaču/baletnom igraču da izgradi lik. Kostim je i likovni element na sceni, u kadru: kostim je dio cjelokupnog vizuelnog dojma i kao takav mora zadovoljavati estetske zahtjeve autora, ali i činiti cjelinu sa ostalim vizuelnim elementima. Kostim ima i svoje funkcionalne elemente koji nisu zanemarljivi. Ne smije sputavati, zapinjati, klizati, pretjerano grijati itd.

Svaka nova kostimografija je izazov i potpuno novo iskustvo. Istraživanje, što u literaturi i drugim vanjskim izvorima, što u samom sebi, traganje za formama, koloritom, rađanje novih likova na papiru. Saradnja sa drugim kreativcima, ali i izvedbenim radionicama te zanatlijama, potraga za tkaninama, dodacima, detaljima. Kompleksan je to posao i nije lagan, dosta je i stresan. Međutim, zadovoljstvo kada vidite svoj rad u pravom kontekstu, na sceni ili u filmskoj sceni, je veliko. To su čarobni momenti i mogu vam reći da izazivaju ovisnost. Već jedva čekam sljedeći kostimografski zadatak.

Prve kostimografije sam počela raditi 1997. godine. Od tada sam ih uradila preko trideset, u raznim bosanskohercegovačkim pozorištima, ali najviše njih u Narodnom pozorištu Sarajevo i najviše za balet. Osmišljavala sam kostime za klasične balete poput “Labudovog jezera”, “Kopelije”, “Dame s kamelijama” ali i one modernijeg izraza poput baleta “Plavo” i “Panta Rhei”. Mogu izdvojiti kao najdraže “Krcko Oraščić”, “Prometej” i “Šeherzadu” za koju sam dobila i nagradu Narodnog pozorišta za kostimografiju u prošloj sezoni. U prošloj sezoni sam radila i na operama “Prodana nevjesta” i “Mala Floramye” i uživala po prvi put u saradnji sa cijelim opernim ansamblom. Posebno mjesto u mojoj kostimografskoj karijeri zauzima rad u Pozorištu mladih, na lijepim veselim predstavama za djecu. Spomenuću “Ljepoticu i zvijer” i “Čarobnjaka iz Oza”. Posljednje što smo radili je “Cvrčak i mrav” i drago mi je čuti da ta predstava i dalje puni sale.

Foto: Amna Geljo

Kakva je budućnost mode?

Koje projekte trenutno pripremate?

U toku sumornih dana vladavine korone, osmislila sam brend gotove odjeće i dodataka “Sharada”, koji se bazirao na iskorištavanju tekstilnih otpadaka i stvaranju novog proizvoda, interesantnog i efektnog, a dostupno je po pristupačnoj cijeni. Kaiševe za tašne i majice Sharada sam plasirala putem društvenih mreža i, evo, već drugu godinu stižu narudžbe. Pripremam i novu kolekciju koju planiram plasirati u decembru. To mi je kao neki usputni posao, uz moje svakodnevno kreiranje i produciranje odjeće za klijentice, u studiju/radionici koju sam osnovala pod svojim imenom još 1997. godine.

Šta je za Vas moda i dizajn budućnosti?

Meni se sve ovo što se događa zadnjih godina čini kao neka lagana modna revolucija. “Narodne mase” su uzele nametanje trendova u svoje ruke i izašle na ulicu da nam odatle putem svojih telefonskih kamera prikazuju najnovije stilove, kombinacije, detalje. Sada dizajneri gledaju šta se nosi na ulici, šta influenseri savjetuju, pa u skladu s tim kreiraju svoje kolekcije. Stvari su se izvrnule naopako.

Neki je dizajner rekao da su prije bogate žene bile mecene kreatorima, kupovale su njihove kreacije da bi oni mogli dalje da stvaraju i da naprave uspješne modne kuće, a sada bogati kreatori plaćaju mnogo novca nekim “običnim” djevojkama da ih spomenu, promovišu. Visoka moda neće nikada propasti, uvijek će postojati ljudi koji znaju i cijene umjetnost, vrhunsku kreaciju i oni koji su željni luksuza. Ali, šta će biti sa vrhunskim modnim kućama koje nude Pret-a-porter kolekcije gotove odjeće, to ćemo još da vidimo. Toliko je jeftinih kopija njihovog dizajna da ne znam kako se bore sa tim uopšte. Stvari se mijenjaju, to je sigurno.