Anamarija Batista i Antonia Dika: Pogled u daljinu

Razgovarala: Elma Hodžić

Izložba “Pogled u daljinu: odmor i obrana na jadranskoj obali” je ovog ljeta poslužila kao osvježenje u domaćoj muzejskoj praksi. Autorice postavke, koja je bila predstavljena u Historijskom muzeju BiH, su Anamarija Batista (Akademija likovnih umjetnosti, Beč & Ekonomski univerzitet, Beč) i Antonia Dika (Univerzitet za umjetnost i dizajn, Linz). S kustosicama smo razgovarali o Jadranu, procesu stvaranja izložbe i izazovima predstavljanja tema koje se bave jugoslovenskim naslijeđem. Uživajte u Jadranu!

Kako je, kada i zašto Jadran postao predmet vašeg istraživanja?

Antonia: Moja fascinacija Jadranom se, ja mislim, rasplamsala kada sam se s 11 godina preselila iz Rijeke u Beč i kada sam umirala od čežnje za Jadranskim morem i svime što je išlo uz njega, kao nonom, prijateljima, sestričinama i noćnim titrajućim svjetalcima s druge strane zaljeva. Vjerovatno je to bio podsvjestan razlog zašto sam za diplomski rad na Arhitekturi u Beču izabrala temu u vezi sa Jadranom. Tada sam započela s istraživanjem vojnih zona na otocima. Zaintrigiralo me to što na malim otocima, s vrlo malim brojem stanovnika, postoje enormne strukture vojne izgradnje, koje su tada, 2007. godine, već skoro sve bile napuštene. Zapravo sam imala u planu projektirati prenamjenu nekog bivšeg vojnog objekta, ali kada sam pokušala doći do podloga, shvatila sam da su ti objekti skroz neobrađeni i da rijetko tko o njima išta zna. Zaključila sam da je, prije neke fora ideje za prenamjenu, bitno saznati više i sagledati srž te izgradnje na obali. Tako je to od praktičnog postao teorijsko-istraživački rad.

Prvi otoci kojima sam se bavila bili su Vis i Lastovo, i najveći posao je bio zapravo pronaći sve te vojne infrastrukture na otocima i saznati išta o njima, kao gdje su sve uopće, kada su izgrađeni, za što su bili korišteni? Već tada su razgovori s lokalnim stanovništvom igrali veliku ulogu u prikupljanju informacija. Poslije diplomskog sam radila razne druge stvari, ali me tema i dalje nije napuštala, pa sam svako malo usput nešto istraživala, obilazila lokacije s fotografom Danieleom Ansideijem, vodila studente na studijska putovanja obalom, iz čega je rezultirala i publikacija “Mapping the Croatian Coast. A Road Trip to Architectural Legacies of Cold War and Tourism Boom” u izdanju Jovisa. Godine 2017. je započela suradnja s Anamarijom. Naš kooperacijski projekt “Collective Utopias of Post-War Modernism” podržao je Austrijski fond za znanost (FWF) i tu ova priča počinje. Na izložbi su predstavljeni rezultati našeg višegodišnjeg istraživanja u sklopu projekta.

Anamarija: Moja priča o Jadranu započinje s mojim prvim koracima. Nakon završetka školske godine, napuštam Zenicu i krećem s roditeljima ka moru. Ljetne mjesece provodim u Dalmaciji, prvo s roditeljima, pa onda s tetkom i rođacima. Oduži se to, tako da se krajem avgusta ponovo obradujem mirisima industrijskog giganta. Na moru se družim s tzv. vikendašima, lokalnim stanovništvom i s turistima, kojih tih 80-ih godina sve više ima na Jadranu. More, mirisi, ljudski susreti, opuštenost i način odmaranja uvukao mi se pod kožu, tako da je Jadran na neki način dio mog odrastanja, kao i tokovi njegove urbanizacije, njegove otvorenosti i njegovih slojevitosti. Kao dijete i mlada osoba dolazim u doticaj s ljudima iz cijele Evrope i to oblikuje moju otvorenost i znatiželju prema ljudima, kao i dalekim mjestima.

Plivanje i pogled u daljinu za mene predstavljaju poseban osjećaj kontemplacije s prirodnim okruženjem i moment su razmišljanja. Plutanje u prostoru i kretanje prema daljini. S vremenom obilazim i druge Jadranske otoke, pa tako i ove koje istražujemo u našem znanstveno-naučnom projektu. Veliko mi je zadovoljstvo uranjati u arhivske priče, razgovarati sa stanovnicima i ta iskustva protkati mojim sopstvenim iskustvom jadranske obale. Moj otac je dvije godine služio, tih dalekih pedesetih, vojsku na Visu. Posebno me zanima razmatranje odmora i turizma u Jugoslaviji, predstava o odmoru i bogatstvo susreta i druženja tokom istoga. U to vrijeme, gosti su se često vraćali na ista mjesta i stvarala se povezanost između različitih svjetova, koji se slivaju tu, ispred horizonta Jadrana. Moje bavljenje strategijama prostornog razvoja proizlazi iz povezivanja ekonomske politike i strategije razvoja. S druge strane zanimaju me i atmosfere, odnos prema prirodi, kao i pitanja estetike prostora i njegovih koncepcija.

Jadran: odmor ili odbrana

Da li postoji neki vid „tradicije“ u istraživanju ove teme na koju ste se mogle osloniti ili nadovezati? Da li postoji literatura koja obrađuje kompleksnost i paradokse razvoja jadranskih otoka kao mjesta turističke i vojne utopije?

Antonia: Tradicija je da nema tradicije. Vremensko razdoblje Jugoslavije je općenito jako dugo bilo zanemareno, da bi se u zadnjih nekoliko godina pojavilo u vrlo velikom broju znanstvenih i umjetničkih radova. Sve nove epohe su poprilično ignorirale one prijašnje, a to je pogotovo bilo izraženo 1990-ih godina, kada su se formirale nove države. Prostorni planovi prijašnjih generacija su se bacali. Sve se radilo ispočetka. Konkretno, nije nam poznato da se ranije netko bavio paradoksalnim razvojem vojske i turizma na Jadranu, ali ima nekoliko zanimljivih radova iz raznih područja, koji se bave obalom, arhitekturom iz tog razdoblja ili, što je trenutno vrlo prisutno, tematikom privatizacije obale. U toku istraživanja upoznale smo mnoge lokalne inicijative, koje cijenimo. Volimo radove Motela Trogir, Pulske Grupe, Michaela Zinganela, Vladimira Kulića i Maroja Mrduljaša, Ane Dane Beroš, Igora Dude, Karin Taylor, Tanje Petrović, Melite Čavlović, Damira Gamulina i Antuna Sevšeka. I sigurno sam sada zaboravila još nekog bitnog navesti. A po pitanju literature, izdvojila bih klasik Bunker Archeology Paula Virilija koji je meni, pogotovo u početku, bio velika inspiracija.

Anamarija: Tradicija proučavanja vojske i vojnih obrambenih strategija na moru je, u znanstvenom polju prije svega, zastupljena u zemljama kao što su Švedska, Španija, Sjedinjene Američke Države itd. Tu se nerijetko tematiziraju i gender pitanja, pitanje pristupa, pitanje prenamjene. Na Jadranu se ova tematike trenutno prvenstveno ‘prepričava’ u okviru turističkih narativa. Ono što je na Jadranu zanimljivo, jeste da napušteni vojni objekti i dan danas stvaraju momente fikcije, koja se prenosi preko arhitektonskih pogleda i urbanističkih rješenja, dok se turistička prenamjena dešava prema postulatima današnjeg konzumerizma. I ona je prije svega funkcionalne prirode. Skrivena u prirodnom okolišu, vojna infrastruktura omogućava percepciju stare fikcije o nevidljivosti i spremnosti. I u polju umjetnosti se ta tema obrađivala (npr., Sandra Sterle, Milijana Babić, Slaven Tolj). Što se tiče turizma, ova tema je postala jako aktuelna iz više razloga, i to zbog značajne modernističke arhitekture i tadašnjeg socijalnog pristupa, kao i zbog aktualnih pitanja oko pomorskog dobra, javnih prostora i pitanja pristupa hotelskim strukturama, npr. lokalnog stanovništva.

Koje arhive ste uspjele otvoriti? Da li, tamo negdje, postoji još neistraženih otoka, priča i kolekcija?

Antonia: Arhivi i njihovo otvaranje su posebna priča na našim prostorima, posebno u kontekstu vojske. Tamo sasvim sigurno postoji masu zanimljivih neistraženih priča, samo je pristup građi često trnovit ili nemoguć. Velik dio građe iz razdoblja koje istražujemo još nije obrađen i nije mu moguće pristupiti niti dobiti uvid u njega, barem nama kao “običnim” znanstvenicama. Moje odiseje oko pokušaja dobivanja dozvole za istraživanje u Vojnom arhivu u Beogradu su opet priča za sebe. Istraživale smo u Hrvatskom državnom arhivu, Arhivu Jugoslavije, raznim lokalnim arhivima, a jednom, nakratko, čak i u spomenutom Vojnom arhivu. Meni su posebno otkriće, po pitanju vojnog korištenja, bili arhivi NATO-a i CIA-e, čija je građa, za razliku od „naše“, javno dostupna na internetu. Proučavanje tih arhiva je strašno zanimljivo jer nude direktan uvid u tadašnji pogled Zapada na Jugoslaviju. Njihovo iščitavanje je skoro kao gledanje serije „The Americans“.

Anamarija: Postoji, kao što Antonia već navodi, dosta ‘rupa’ u arhivskim hronologijama. Mnoštvo materijala je tokom raspada Jugoslavije i uništeno. Jako je dobro da se sada uveliko radi na proučavanju arhivskih materijala i da se sama sjećanja na to doba pokušavaju nadopuniti. Ona su postala jako fragmentarna i sugovornicima treba vremena i ‘slika’ da nanovo urone u to vrijeme i da ga, kroz svoja sjećanja, dekonstruišu.

Jadran: granični prostor ili prostor susreta

More i odmor – kako odlazak na Jadran dobiva svoju ritualnu praksu u okviru socijalističkog društvenog okvira?

Anamarija: Pa, donosi se odluka da visoka produktivnost u okviru radnih kolektiva zahtijeva i vrijeme za odmor. Igor Duda je pisao o tome u svome tekstu “Turizam narodu. Godišnji odmor kao proizvod socijalističke modernizacije”. Sad je, pak, i pitanje naslijeđa u turizmu. U 19. vijeku odmore na moru provodi, između ostalog, i austrougarsko građanstvo. Paul Kuppelwieser okuplja na otočju Brijunima austrijske goste, visoko društvo ljetuje i na Lošinju. Kako Kuppelwieser piše na početku svog putovanja na Jadran, on želi da svojim radom i svojim investicijama oplemeni taj jug Austro-Ugarskog Carstva. Nakon početka socijalističkog razvoja se ovaj ritual odmora na mjestu na moru preuzima i u okvirima radničkih pokreta. On se smatra izvorom energije i zdravlja. Odmor je dio rada, jer ga on ponovo čini energičnim. Odmor je plaćen iz sredstava koje je kolektiv ostvario. Odmor znači i distancu prema kolektivu i ostvarivanje novih struktura i novih kolektiva. Nakon početne zadrške prema odlasku na more, što zbog privatnih razloga i potrebe da se pomaže roditeljima i porodicama, ritual odmora na moru postaje kroz decenije ustaljena praksa stanovništva. Radnička odmarališta omogućavaju radnim porodicama da dođu. Susreti odraslih i djece iz cijele Jugoslavije, kao i iz drugih zemalja, čine sam koncept odmora i u društvenom smislu otvorenim. Tokom zime penzioneri Jugoslavije imaju mogućnost da određen vremenski period provedu na moru. Time se produžava sezona, a i za njih to znači očuvanje zdravlja i lakšu svakodnevicu.

Šta je specifikum Jadrana u kontekstu razvoja vojne infrastrukture? Kako su otoci postali mjestom podizanja vojnih objekata – postoji li neka očita historiografska ili geografska logika u vojnim strategijama?

Antonia: Otoci su bili prva moguća linija obrane Jugoslavije od potencijalnog napada s mora, prva mogućnost gdje su se mogle izgraditi fiksne vojne instalacije. Zapravo su, kako nam je objasnio bivši oficir s Lastova, vojni brodovi u slučaju napada trebali preuzeti prvu liniju obrane, ali u mirnodopskim uvjetima, i po pitanju utvrđenih objekata, to su bili otoci. Oni su, naravno, već ranije imali tradiciju vojnih fortifikacija. Za Vis se kaže da je, zbog svoje pozicije usred Jadranskog mora, u svim prijašnjim carstvima i kraljevstvima imao najbitniju ulogu u vojnom kontekstu Jadrana. „'Ko ima Vis, taj ima cijeli Jadran“, kažu. Kada se mapiraju sve lokacije obrambenih infrastruktura, lako se može iščitati geografska logika i strategija obrane. Ona se, naravno, mijenjala kroz vrijeme, s obzirom na to tko se od koga trebao braniti. Mapiranjem vojnih instalacija na obali se, također, može iščitati da je JNA (do 1991.) bila isključivo obrambena vojska, čime se može i potvrditi oficijelni narativ, koji se tada često naglašavao u kontekstu Jugoslavije kao člana pokreta Nesvrstanih.

S one strane iskustva posmatranja

Kako je izgledao proces oblikovanja izložbe?

Anamarija: Ideja za izložbeni postav, koju smo zajedno razvile u sklopu našeg istraživanja, tematizira ideju ‘promatranja granice’. Terasa okrenuta prema unutra, koja je dio ove izložbe, simbolizira mjesto opuštanja i slobodnog vremena, ali i mjesto interakcije koja ne mora imati posebnu svrhu. Ti trenuci, ali i mjesta namijenjena njima, bili su i prostori političnosti. Na terasi smo stvorile arhivu fotografija i tekstova. Oni služe kao prozori u svijet 20. stoljeća, svijet koji je iznjedrio pojam kolektiviteta i rada, u skladu s različitim pravilima i idejama. Rad u kolektivu, rad sa strojem i rad u pružanju njege, trebali su se valorizirati i kroz mogućnost uživanja slobodnog vremena. Čak i ako se netko razvija i uključuje u razmjenu u okviru rada, njegova normativnost je jasno označena u društvenom poretku: discipliniranje tijela u smislu ispunjavanja ideja produktivnosti. Izrezana mjesta omogućuju pogled van, u područja izvan vlastite zone. Ona ukazuju na nešto u što se može ući ili na činjenicu da postoji nešto što se može istražiti. Međutim, to se nalazi izvan naših vlastitih zona. Potreban je napor da se tim mjestima pristupi, da ih se pogleda i da se razvije ideja o njima. Što je to bilo, kako je bilo i što to znači?

Antonia: Naš istraživački rad se fluidno, i gotovo neprimjetno, pretočio u koncepciju izložbe. Format izložbe je prilično zahvalna metoda prezentacije jedne ovako kompleksne i ponekad kontradiktorne teme.

Šta je utopijski okvir za budućnost ove postavke – kakvi su planovi za budućnost vašeg istraživanja i preobražaj izložbe u druge forme pripovijedanja?

Antonia: Mi se nadamo da ćemo, prezentacijom rezultata našeg istraživanja, pridonijeti otvaranju slike o tom razdoblju i području. Također se nadamo da ćemo otvoriti diskurs i da će izložba poslužiti kao platforma za stvaranje novih saznanja. U budućnosti se želimo intenzivnije posvetiti uključivanju građana, svjedoka vremena, u samo istraživanje. Planiramo radionice u tom kontekstu, razrađujemo nove metode. Također se nadamo da će izložba biti pokazana i na drugim lokacijama.

Anamarija: Kao što je Antonia rekla, namjeravamo razvijati metodološke pristupe i raditi na publikaciji naših spoznaja. Želimo izložbu prikazati i u drugim gradovima da bismo, u Sarajevu započeti dijalog, mogle da nastavimo. Zanima nas da uronimo u sljedeći sloj zajedničkih iskustava odmora i odbrane. S jedne strane radimo na produbljivanju i okupljanu sjećanja na vojne infrastrukture, a s druge strane nas zanimaju utisci internacionalnih gostiju o Jadranu za vrijeme Jugoslavije.