Ana-Marija Fabijanić, umjetničkog imena Ane Paška, rođena 1985. godine, odrasla je na otoku Pagu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2010. godine, a od tada je ostvarila impresivnu karijeru u svijetu umjetnosti. Učestvovala je u teatarskim radionicama, osvojila brojne nagrade za svoje scensko umijeće i sarađivala s poznatim imenima u industriji. Tokom studija dramaturgije, radila je s Nezavisnim češkim teatrom CONTINUO i učestvovala u projektima poput “KRATOCHVILENI” i “JIZVY N KAMENI”. Kasnije je vodila srednjoškolsku grupu Teatra Verrdi u Zadru te sarađivala s Glumačkim studijem Playdrama u Splitu. Godine 2013. s kolegicom Maricom Grgurinović osnovala je Kazalište BESA u kojem realizira svoja dva autorska projekta “SLIKOVNICA OD PIDŽAME” i “JaMAJKA DREAM”. Njen doprinos umjetnosti nije se zaustavio samo na sceni, već je objavila knjige poezije i ilustrirane rukopise. Ana-Marija je također diplomirala na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2019. godine, gdje je stvorila niz kratkih muzičkih filmova. Njena kreativnost nije ograničena na specifične žanrove, jer se izražava kroz performanse, predavanja, radionice i čak koncept art naslovnica EXTRADA koje pružaju humorističan osvrt na hrvatsku estradu.
Od 2018. godine, Ane Paška diljem Hrvatske izvodi svoj autorski muzički performans “IMPROVIZIJE” koji se kasnije preoblikovao u “KONCART”. Ova fluidna izvedba obuhvaća autorsku muziku, poeziju i životne crtice na jedinstven i inspirativan način. Mjesto takve izvedbe nazvala je Salon za uljepšavanje duše. To je njeno radno mjesto, a stvarati u njemu – njen životni poziv.
Kako biste se u kratkim crtama predstavili čitateljima Urban magazina?
Ima jedna djevojčica plavih očiju, udarena svjetlošću mjeseca i kamenog otoka, pozvana da igrom upoznaje svijet i svoje darove upakirane u glazbu, poeziju, scensku sliku i video dijeli kao najmekšu dužnost prema čovječanstvu i prirodi. Djevojčica je najviši zapovjednik u tijelu Ane Paške koja se rado prepušta njenom humoru, slobodi, radosti stvaranja i umjetnosti kao načinu življenja.
Kako ste došli do koncepta “Salona za uljepšavanje duše” i ovog, zaista genijalnog, naziva?
Nakon 10 godina posvećenih autorskom putu i stvaranju, izvodeći svoje glazbene performanse u raznoraznim ambijentima, od kazališta, ulice, plaže, stanova, dvorišta, krovova, došla sam do jasnoće i najpreciznijeg opisa takvog izvedbenog prostora: Salon za uljepšavanje duše. U trenutku kada krene moja izvedba, svaki se fizički prostor pretvara u taj Salon jer ono što ga stvara jeste upravo sadržaj izvedbe: glazba, poezija, muzičko putovanje kroz razne životne situacije i emotivne raspone u kojima se mogu prepoznati svi. A ono što se događa na dubljoj razini jeste prepoznavanje duše, prisjećanje na izvor. U ovoj vrsti Salona, duša dobija prostor. Svi svjedočimo velikim očekivanjima, obavezama, pritiscima nametnutima od sustava i društva, i duša često pati u klaustrofobičnom prostoru osobnosti i svega onoga s čime se identificiramo kao osobe: ime, zanimanje, postignuća, obrazovanje, titule, uloge, itd. Duša ostane zanemarena. Salon za uljepšavanje duše je mjesto gdje se ona može pomoću umjetnosti odmoriti, utješiti, rastvoriti, prepoznati, ispuniti, umiriti.
Foto: Kaja Zulin
Možete li se prisjetiti svojih početaka, kada se zapravo probudio Vaš interes za umjetnošću?
Moja mama kaže da je sve počelo kada sam je kao dvogodišnje dijete imitirala kako puši. Činila sam to tako da su ukućani umirali od smijeha. A onda sam par godina kasnije uzela lonac u ruke, stavila ga na glavu i rekla da idem pola sata u sobu jer moram malo biti Josipa Lisac.
Šta za Vas predstavlja muzika?
Za mene je muzika univerzalni jezik duše, nevidljivi kvantni brod kojim možemo proputovati sva vremena i prostore oslobođene ograničenosti uma. Muzika je ljeto, brod, snijeg, kišobran, naranča, sjećanje, igla i konac, vreća za boks, protok, vapaj, smijeh, vođenje ljubavi, portal kojim oslobađamo i izražavamo emocije pa stoga ima i iscjeliteljske moći. Najiskonskija muzika za mene je tišina i volim boraviti u paradoksu tog prostora.
Kako stvarate? Šta Vas najviše inspiriše tokom radnog procesa?
Uglavnom stvaram intuitivno. Priuštila sam sebi luksuz neimanja šefova i nevezanost na projekte koji se planiraju godinama unaprijed jer smatram nužnim dati kreaciji vremena da sazrije od ideje do materijalizacije. Volim osluškivati unutarnje impulse. Volim s njima komunicirati. Ponekad napišem pjesmu i zaboravim na nju da bi se uz neku muzičku improvizaciju sadržaj te pjesme divno uklopio u novonastalu muzičku frazu. Ponekad osjetim inspiraciju i unutarnji poziv za snimiti humorističan video, najčešće u terapeutske svrhe da samoj sebi olakšam, preispitam i objasnim neke apsurde koji nas okružuju. Sadržaji koje objavljujem ne tiču se nikoga osobno već kolektivnih programa i mehanizama za koje smatram da su toksični i da iz sjene nesvjesnog mogu učiniti puno štete. Veliki blagoslov je što uz sebe imam muškarca koji je fotograf i snimatelj tako da stvaramo skupa, nadograđujemo se, istražujemo, oplemenjujemo, upoznajemo i nalazimo naše načine kako spojiti umjetnost izražavanja i umijeće življenja.
Foto: Kaja Zulin
Kakvi su Vam planovi?
Plan mi je imati što manje planova i prepustiti se lakoći stvaranja.
Kako biste opisali trenutnu muzičku scenu u regionu?
Situacija je šarena, ponekad mi se čak čini ekstremna, ali to ovisi o kutu gledanja. Divno je što postoji žanrovska raznolikost i svatko može za sebe naći neko muzičko ogledalo. Ono čemu se najviše veselim, a čini mi se da nam toga najviše treba, jesu hrabri autori i autorice koji će svojim stvaranjem prodrijeti u vrata plemenitijeg i humanijeg svijeta jer treba nam dobrote i ljubavi više nego ikada. Glazba ima moć da podsjeti na jedinstvo, ne samo regiona, nego planete i osjećam da dolazi vrijeme za scenu na kojoj će takva glazba moći odjeknuti.
Da li je neko utjecao na Vas u prvim oblicima stvaranja?
Naravno. Puno je utjecaja sa svih strana, ali mogu reći da me u prvim oblicima svjesnog stvaranja, što smatram svojom srednjoškolskom fazom, najviše pokretala, budila i inspirirala književnost, i to autori poput Hessea, Huxleya, Tagore, Džubrana, Kundere, Pessoe, Mike Antića, Barricca, Nicole Krauss, Ferića, Olje Savičević Ivančević i još mnogo drugih. Tu su, naravno, bili i Chaplinovi, Jarmuschevi i Wendersovi filmovi, mnogo kazališnih predstava koje su me, svaka na svoj način, otvarale. U svakom slučaju, konzumirala sam umjetnost kad god i gdje god sam stigla.
Uz kakvu muziku ste odrasli? Šta je oblikovalo Vaš muzički ukus?
Rasla sam uz dalmatinske pjesme koje su moji roditelji s društvom, skoro svakog vikenda, zdušno poklanjali zraku, tako da nosim u sebi gen „tri akorda“. Prva moja ozbiljnija ljubav bili su Doorsi i Morrison, onda intenzivno Pink Floyd, Laurie Anderson, Joni Mitchell, Cranberries, Nina Simone, Billie Holiday… Pričam opet o srednjoškolskoj fazi kada su pipci za usisavanje informacija najsenzitivniji. Moja velika ljubav je Tom Waits, Leonard Cohen, Nick Cave, od novijih generacija Benjamin Clementine, glazbenici pjesnici čije su pjesme ujedno i kratki filmovi, barem ih ja tako osjećam. Od naših, to su Toma Bebić, Rundek Balašević… Ma, teško mi je izdvojiti jer mi se uvijek čini nepravedno, a kasnije se sjetim još toliko njih koje nisam spomenula, a imali su zaista veliki utjecaj na mene. Toliko je široko muzičko polje, ali ono što me najviše nadahnjuje jeste hrabrost autora, sirovost i srce. Kad to osjetim, pustim suzu i osjetim olakšanje jer, kako kaže Đole: “Neće svetu ništa loše da se dogodi dok god ima nas, stanovnika neba”.
Kada Vas gledamo i slušamo u Sarajevu?
Kad god me pozovete.
A kakve dojmove nose i kako izgledaju lica ljudi pri izlasku, nakon provedenih dva sata u Salonu za uljepšavanje duše, pogledajte na ovom linku.
