Piše: Tamara Zablocki
Foto: Jasper Zwartjes
Arna Mačkić rođena je krajem osamdesetih u Čapljini, a kao petogodišnja djevojčica je, usljed rata, s roditeljima napustila Bosnu i Hercegovinu. Četvrt stoljeća kasnije, Arna je jedna od najnagrađivanijih mladih arhitektica u Holandiji, dobitnica nagrade Maaskant za 2017. godinu, predavačica na Gerrit Rietveld Academie, suosnivačica arhitektonskog studija L A i istraživačica koja je godine rada posvetila temi inkluzivne arhitekture. Sa sviješću da arhitektura nužno utiče na kvalitet života koji živimo, s kolegom Lorienom Beijaertom trenutno preuređuje stari zatvor u Amsterdamu u kojem je privremeni dom pronašlo nekoliko stotina izbjeglica. Namjera im je mjesto učiniti uslovnijim za život, ali i podstaći debatu o načinu na koji arhitektura zatvora utiče na njegove nove stanovnike.
Istom temom, načinima na koje arhitektura i njeno uništavanje gradi i razara naše živote i međuljudske veze, Arna se bavila u knjizi Mortal Cities & Forgotten Monuments. Vrijednu, nagrađivanu publikaciju koja se na primjeru Mostara i Starog mosta bavi arhitekturom koja spaja i razdvaja, uzimajući za idealnu, inkluzivnu arhitekturu djela Bogdana Bogdanovića, Guardianov je kritičar arhitekture Rowan Moore proglasio za jednu od najboljih knjiga o arhitekturi izdatu u prošloj godini. Knjiga bi na naš jezik trebala biti prevedena na jesen, za šta će se pobrinuti Udruženje Akcija, a tim povodom s Arnom Mačkić razgovaramo o lekcijama iz Mostara, gradovima u čijim kulisama se ljudi prepoznaju i gube usljed njihovog uništenja, te ujedinjujućoj arhitekturi mišljenoj za vječnost.
Uništavanje i izmišljanje grada
‘Šta razaranje grada čini pojedincu?’ osnovno je pitanje knjige Mortal Cities & Forgotten Monuments. U knjizi naglašavate da su ratovi devedesetih na prostoru Jugoslavije dijelom bili i rat protiv arhitekture jer je ciljano uništavano simbolički vrijedno kulturno naslijeđe s kojim su se ljudi poistovjećivali: biblioteke, muzeji, univerziteti, mostovi, vjerski objekti. Na koji način rat protiv arhitekture utiče na čovjeka?
Taktikom “rata protiv arhitekture” nisu uništeni samo historija i kultura grada. S nestankom grada nestaje i identitet njegovih žitelja. Zgrade s kojima su se ljudi identifikovali su uništene, te se stanovnici nisu više mogli prepoznati unutar grada. Uništavanje svega s čime su se u gradu mogli identifikovati građane je učinilo bespomoćnima. Na taj način, ljudi gube nadu, postaju emocionalno paralizovani i gube sposobnost da se bore. Osim toga, poslije rata su novi vlastodršci dobili priliku da stvaraju nove tradicije, da smisle i ističu nove historije, podižu nove spomenike, namijenjene samo jednoj grupi ljudi.
Mostar je paradigmatičan primjer činjenice da arhitektura osim za stvaranje veza služi i za podjele među ljudima: počev od rušenja Starog mosta, pa do podjele grada i mjesta sukoba, kakvo danas predstavlja Partizansko groblje Bogdana Bogdanovića. Kako arhitektura na prostoru bivše Jugoslavije spaja i razdvaja?
Posljeratna podjela Mostara na dva dijela je svakako primjer kako arhitektura razdvaja ljude. Poslije rata, obnova Mostara postala je spor, kompleksan proces, koji s obje strane pripada samo jednoj etničkoj grupi. Mostar je nekad bio nosilac simbola i sjećanja, a danas je gradskoj građi pridodata gomila rascjepkanih, izmišljenih, samoprozvanih i samonametnutih sjećanja. Prošlost se prepričava i ističe u vidu takmičenja u simboličkim arhitektonskim intervencijama. Komunikacija između stanovnika i Mostara je nepostojeća, budući da historija više nije jasno vidljiva u arhitekturi i javnim prostorima. Uništene zgrade i pridodati politički i religijski simboli onemogućuju žiteljima da se odmaknu od rata, da se nose s njim i da oproste, a budući da mlađa generacija koja nije direktno iskusila rat nema mogućnost da se sretne i vodi dijalog, predrasude će se nastavljati i dalje. A grad je postojao stoljećima, duže od generacija, duže od jezika i kroz sve to vrijeme, sjećanja i događaji su ga gradili sloj po sloj, stvarajući njegovu raznoliku i bogatu prošlost. U slučaju Mostara, novija ratna historija dobrano je promijenila i fizičku i psihološku sliku grada, onu utisnutu u umove ljudi, a nova slika zasnovana na subjektivnoj interpretaciji historije Mostar je učinila nerazumljivim njegovim stanovnicima.
Dobar primjer stvaranja veza među ljudima predstavljaju spomenici koji su u Jugoslaviji nastajali u znak sjećanja na žrtve fašizma. Ovi spomenici nisu imali namjeru podsjećati na Drugi svjetski rat, nego su većinom bili okrenuti ka zajedničkoj budućnosti. Budućnost je zamišljena kao svijet slobode, jednakosti, nezavisnosti i progresa, u kojem će bolji život biti dostupan svima – budućnost koja je mogla postojati jedino zahvaljujući činjenici da su za nju žrtvovani životi. A da bi se spomenici podjednako obraćali svim stanovnicima, bez obzira na republiku u kojoj žive ili na religiju, morao je biti osmišljen novi formalni jezik. Bio je to jezik koji je, za razliku od većine spomenika podignutih u znak sjećanja na žrtve rata u drugim dijelovima svijeta, bio oslobođen simbola koji su prizivali pobjedu, ratne heroje i figure vojnika, ubijene civile, religiju i nacionalizam. Umjesto toga, apstraktne forme prizivale su “modernu budućnost”. U državi mnoštva kultura, nacionalnosti, identiteta i istina, ovi spomenici su, bez obzira na svoju lokaciju, bili namijenjeni svim Jugoslovenima. Nastajali su s nadom da će spomenik u Srbiji podjednako pripadati Hrvatima, Kosovarima, Bosancima i Hercegovcima, baš koliko je pripadao i Srbima. Spomenici su se udaljili od historije.
Rituali kao duša grada
U svom istraživanju tragali ste upravo za jednim takvim novim formalnim jezikom, koji bi služio za inkluzivnu obnovu Mostara. Na kojim principima se zasniva Vaš novi arhitektonski jezik?
Tragajući za pravim načinom obnove, shvatila sam da je važno tražiti zajednički imenilac različitih grupa ljudi, kako bi se sve one mogle identifikovati s tim područjem. Najveći izazov za Mostar je, stoga, stvaranje novog, otvorenog jezika arhitekture. Taj jezik, svakako, ne bi bio primjenjiv na bilo koju zgradu ili javni prostor, niti bi bio primjeren svakoj funkciji, jer je pri obnovi uništenog nužno praviti razliku između građevina koje su prije rata imale politički, religijski ili nacionalni značaj, te onih koje nisu bile na taj način konotirane. Važno je da arhitektura bremenita ovim značenjima odražava različite slojeve svoje historije. Ruševine ne moraju uvijek biti očišćene, a ni identične kopije predratnih zgrada nisu poželjne. Isto tako, izgradnja potpuno novih arhitektonskih struktura može biti besmislena. Umjesto toga, dijelovi uništenih zgrada u procesu obnove mogu postati slojevi. Ne popunjavajući sve dijelove fizičke ili psihološke slike zgrade, otvoreni jezik ostavlja prostor za svačiju vlastitu maštu. Što je više rascjepkanih sjećanja na njenu historiju ugrađeno kroz obnovu građevine, više je tragova s kojima se moguće povezati.
Prilike se kriju i u zdanjima koja nisu imala veći politički, religijski ili nacionalni značaj prije rata i koja su kao “beznačajna” u ratu ostavljena nedirnutim. Ove lokacije i zgrade su “otvorena” mjesta, neutralna i neopterećena prošlošću, bivajući tako prostorima koji mogu oblikovati potencijal nove budućnosti. Na prostoru mostarskog Bulevara postoji niz takvih zgrada, poput Staklene banke. Gradnja sasvim novih zgrada na historijskim lokacijama prilika je da se stvori nešto što nije opterećeno religijom, politikom ili nacionalnošću, nego je bliže kreativnosti i individualnosti umjetnosti. Budući da bi se radilo o novom arhitektonskom jeziku, ove zgrade bi većinom imale javnu funkciju i bile bi mjesto susreta. Novi arhitektonski jezik bi se usredsredio na funkcionalnost, prizivajući drevne tradicije koje su iznad pojedinačnih religija i nacija. Da bismo u tome uspjeli, važno je pomno istražiti i prepoznati kulturne, historijske i prostorne kvalitete Mostara – one koje se ne pozivaju na naciju ili religiju. Umjesto javnih prostora i zdanja koja razdvajaju, a koja su prisutna u oba dijela grada, uključujući škole, vatrogasne službe, bolnice, fudbalske klubove i autobuske stanice, gradnja u Mostaru trebala bi ići u smjeru zajedničkog, inkluzivnog društva u kojem postoji mjesto za svačiju pojedinačnu interpretaciju i prepoznavanje, bez obzira na religiju. Na taj način, javni prostori i zgrade promovisali bi više od samo jedne historije, jedne istine, jedne religije, jedne grupe ljudi.
Tradiciju skokova sa Starog mosta ste u knjizi Mortal Cities & Forgotten Monuments prepoznali kao prostor primjene novog arhitektonskog jezika, te je Vaš prijedlog škola skokova koja bi ovu gradsku aktivnost približila svima, bez obzira na religiju, nacionalnost, spol, starost. Šta su skokovi za podijeljeni Mostar?
Dugo sam istraživala metode Bogdana Bogdanovića. On je koristio formalni jezik referišući se na mitologiju, kao i na periode renesanse i baroka. Spomenici koje je projektovao Bogdanović izgledaju prastaro, istovremeno djelujući kao da će tu biti zauvijek. Bogdanović je birao simbole koji nisu etnički, niti konfesionalni, nastojeći da se drži što je dalje moguće od ideoloških, političkih simbola. Inspiraciju je često tražio u arheološkim materijalima i starim slikama. Tragao je za drevnom maštom. Većina spomenika koje potpisuje bili su site-specific: pri njihovom oblikovanju koristio je prostorne kvalitete, kao i materijale iz okruženja za koje su namijenjeni.
Željela sam testirati Bogdanovićeve metode u Mostaru, uvodeći ih na novi način. Istraživala sam drevne rituale koji su bili dio duše grada, a ne određene grupe ljudi, te sam na osnovu toga napravila prijedlog rješenja za novi javni prostor u Mostaru. Ritual koji sam izabrala su skokovi sa Starog mosta, koji su u samoj srži Mostara još od 1567. kad su njime mladići dokazivali svoju muškost i impresionirali djevojke. Kasnije su skokovi postali tradicija koja se prenosila generacijama: dječaci su, korak po korak, učili kako da skaču u Neretvu, da bi naposljetku postali dovoljno vješti da skoče sa Starog mosta. Takmičenje u skokovima danas se održava svake godine, a u njemu učestvuju lokalci ali i međunarodni skakači. U skokovima nikad nije bilo važno koje si religije ili porijekla. Jednostavno si bio Mostarac.
Za ljude je važno da se identifikuju s gradom i građevinama. Ako se ne identifikuju s njima, ne mogu se prepoznati u njima, neće se osjećati sigurnima i neće smatrati da su odgovorni za njih. Sveprisutna je pojava da je u gradu zastupljena samo jedna, dominantna grupa, sa svojom kulturom, historijom i identitetom. Da bi se to prekinulo, moramo kreirati javne prostore koji idu iznad određenih grupa i njihove pojedinačne kulture, historije, identiteta, te umjesto toga tragati za onim što nam je zajedničko. A odgovor na pitanje šta nam je to zajedničko često leži u gradskim ritualima, koji mogu biti prastari ali i moderniji.
Spomenici za vječnost
Jugoslovenski spomenici na čiju se univerzalnost i zajedništvo koje su promovisali često referišete u svom radu primjer su zatiranja prošlosti, vrlo raširene prakse na prostoru bivše Jugoslavije gdje antifašizam više nije univerzalna vrijednost. U Hrvatskoj su planski uništavani, u ostalim bivšim republikama mnogi su pušteni da propadaju i vremenom nestanu. Koja je današnja uloga spomenika NOB-a?
Mislim da je to vrlo opasna pojava, jer sve ono što se namjerno čini nevidljivim ostaje zauvijek vidljivo u sjećanju ljudi. Ne možemo ignorisati dijelove historije, pa tako ni taj dio. U današnje vrijeme, stari spomenici u uništenim gradovima rijetka su mjesta gdje možete “iščitati” historijske tragove grada i sami odlučiti na koji način se oni odnose prema historiji. Zadržati i sačuvati arhitektonske ostatke različitih političkih perioda važno je jer nas podsjeća na raznolikost politike i historije. Raznolik vizuelni okvir historijskih referenci omogućio bi žiteljima da trenutnu i nekadašnju politiku vide u široj slici, što bi rezultiralo tolerantnijim i inkluzivnijim pristupom i jednom i drugom. Upravo zbog toga, spomenici mogu igrati važnu ulogu, čak i važniju od one koju su imali u prošlosti.
Arhitektonski i skulpturalno, vrijednost spomenika NOB-a je neupitna. Mnoge od njih radili su neki od najznačajnijih umjetnika 20. vijeka, poput Bogdana Bogdanovića, Vojina Bakića i Dušana Džamonje, a i predstavljaju jedinstven oblik spomeničke arhitekture u Evropi i svijetu. Zašto su Vam samoj bili zanimljivi za istraživanje?
Ti spomenici su jedinstveni u svom načinu predstavljanja historije, kao i u načinu na koji je novi arhitektonski, formalni jezik na njima korišten, a iz toga trebamo učiti. Spomenici su u Jugoslaviji postajali javni prostori, mjesta do kojih su ljudi planinarili, odmarali se u njihovoj blizini i ondje provodili svoje slobodno vrijeme. Lokacije na kojima su smješteni, kao i putevi koji vode do spomenika, pažljivo su birani i osmišljavani. Ovi spomenici, podjednako oni u gradovima i oni smješteni u prirodnom okruženju, mogu se iskusiti na različite načine, budući da svaki spomenik koristi oblikovni izbor koji ga povezuje sa specifičnom lokacijom i događajima koji su se zbili na tom mjestu. Zahvaljujući tome, svaki posjetilac može ih iskusiti na vlastiti način, u zavisnosti od vlastite povezanosti s mjestom ili historijskim događajima. Ono što je također specifično za spomenike NOB-u je činjenica da oni nikad nisu predstavljali blisku prošlost ili sadašnjost, nego su se uvijek refereirali na daleku prošlost iz koje je bilo lakše zamisliti budućnost ili, kako je to slučaj sa spomenicima Bogdana Bogdanovića, vječnost.
