Sarajevo Film Festival, pored programa, ima i sjajne saradnike, bez kojih bi bilo teško odabrati filmove i organizovati ovaj renomirani festival. Iako su svima u Festivalu pune ruke posla, Asja Krsmanović, selektorica Studentskog programa, pristala je da za Urban magazin govori o SFF-u i o svom angažmanu. Asja radi kao menadžerica Takmičarskog igranog, Takmičarskog kratkog i programa “U fokusu” Sarajevo Film Festivala od 2011. godine, a od 2017.  je urednica Studentskog programa. „Moj put u Sarajevo Film Festival i posao koji sada radim desio se slučajno, ali nije slučajnost da se njime bavim sada već preko deset godina“, rekla nam je Asja u toku našeg razgovora.

 

Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić

Asja Krsmanović rođena je u Sarajevu, gdje je diplomirala dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti i trenutno pohađa master studije na toj Akademiji. Teatrom se počela baviti još za vrijeme studija (kao dramaturginja, kritičarka, moderatorica okruglih stolova), a od 2009. prisutna je kao jedna od najaktivnijih mladih dramaturginja u Bosni i Hercegovini. Članica je Eurodram comitee mreže za prevođenje savremenih drama na evropske jezike. Također je nagrađena „Nagradom Marko Kovačević za promicanje kazališne kritike“ na festivalu MESS 2018.

U februaru 2021. pokrenula je Facebook stranicu „Nisam tražila“, koja tematizira nasilje nad ženama, zajedno s Anom Tikvić, Nadine Mičić i Mateom Mavrak. Ova stranica bila je reakcija na javnu šutnju kada je riječ o seksualnom uznemiravanju i otvorila je široku raspravu u javnom prostoru u regiji.

Trenutno zajedno s Isakom Jalimamom i Eminom Omerović razvija TV seriju prema romanu Selvedina Avdića “Sedam strahova”. Serija se razvija putem Torino Series Lab radionica.

Teatrom ste se počeli baviti još za vrijeme studiranja. Nakon studija počeli ste da radite kao dramaturginja na predstavama. Trenutno ste u Sarajevo Film Festivalu. Teatar ili film? Ili oboje?

Akademiju sam upisala isključivo zbog pozorišta. Da mi je neko tada rekao da ću se baviti ičim drugim, ne bih mu vjerovala. Ipak, deset godina kasnije, sve manje se bavim pozorištem, a sve više filmom. I jedno i drugo su za mene bliski načini izražavanja, ali okolnosti su me sve više udaljavale od pozorišta, a sve više približavale filmu. Poslije određenih godina, ako se niste uspjeli zaposliti u pozorištu, ono postane skup hobi. Skup i hermetičan. Neću reći da sam se zasitila pozorišta. Ne postoji niko sretniji od mene kada vidim dobru predstavu. I niko nesretniji kada vidim lošu. Samo me deprimira stanje u kojem se trenutno nalazi naše pozorište. Zahvaljujući nikakvoj viziji većine upravnika i činjenici da se prema pozorištu odnosimo kao prema bilo kojem drugom javnom preduzeću u ovoj državi, doveli smo se dotle da se u pozorištu najviše izgubila vizija kome, zašto i kako ga radimo. Neki dan sam razgovarala s jednom kolegicom iz Beograda koja je za neku predstavu izgovorila: „To ti je predstava i za domaćicu i za Medenicu” (teatarski kritičar, op. a.). E mi nemamo više takve predstave, odnosno imamo ih jako malo, a i kad se pojave malo ko ih gleda jer smo takvim nedostatkom svijesti o onome što i kako komuniciramo otjerali publiku umjesto da je obrazujemo. Jedini period u godini kada možemo vidjeti dobre predstave je tokom MESS-a. A i MESS se godinama urušava zbog nedovoljnog finansiranja. Ako u nešto dovoljno dugo ne ulažete, kao što mi ne ulažemo u pozorište, ono će neminovno da vene. Dok se u svijetu sada rade predstave u kojima se koristi VR tehnologija i istražuju različite teme i fenomeni, naše pozorište se zadržalo na uprizorenjima „toplih ljudskih priča“, a struja u njemu još uvijek u principu služi samo za zvučnik i reflektor. I u ovom slučaju, naravno, ima iznimki. Pojedinaca koji se trude da maksimalno profesionalno rade svoj posao i da stvaraju kvalitetno pozorište i malobrojna preostala publika to zna i cijeni. Ipak, provincijalizacija pozorišta je postala princip, i iz takvog pozorišta sam pobjegla jer sam se u njemu osjećala nesigurno i kao da ništa više ne mogu ni naučiti ni ponuditi. Kada radite jednu predstavu godišnje, to je za dramaturga ništa. Lako ispadate iz kondicije i teško se vraćate. A produkcija je takva da malo ko radi više.

S druge strane, moj put u Sarajevo Film Festival i posao koji sada radim desio se slučajno, ali nije slučajnost da se njime bavim sada već preko deset godina. Na drugoj godini fakulteta naša profesorica scenarija Elma Tataragić, ujedno selektorica Takmičarskog programa, pitala nas je da li želimo raditi za Festival. Bio je to neki sitni sezonski poslić, asistencija gostima. I kolegica i ja smo rekle da. Obje još uvijek radimo za Festival u nekom obliku. A razlog za to je što je to bila prva prava prilika koju smo dobili i što su ljudi na Festivalu bili spremni da svoje znanje i iskustvo podijele s nama. Bilo je to prvo „otvoreno“ mjesto u našoj profesiji na koje smo naišle i prvo mjesto koje je uložilo u naš profesionalni rast, ne pitajući nas ni ko smo ni odakle smo. Jedini kriterij je bio da učimo i radimo, da dolazimo s kreativnim idejama i da se u svemu što radimo trudimo održati profesionalne standarde. Ne kažem da takvih prostora nema više, prosto govorim o onom koji se meni otvorio i zbog čega nikada nisam požalila što je baš to bilo mjesto na kojem ću se najduže zadržati. E, sada, moj odgovor je, naravno, i film i pozorište, a i nešto treće možda. Nikad se ne zna. Nisam pristalica stava da se cijeli život moram baviti jednom profesijom. Dapače. Želim raditi ono u čemu mogu prepoznati konkretan rezultat i što ima potencijal da donosi promjene, ali što i meni donosi privatnu i profesionalnu satisfakciju i rast.

 

Je li teško obavljati tako mnogo posla u SFF-u? Koordinatorica ste takmičarskog programa, programa „U fokusu“, selektorica ste studentskog programa, s kolegama iz Obala Art centra vodite CineSchool, obrazovni program za djecu osnovne škole koji je rezultirao obrazovnom platformom Cineschool.net 2021. godine?

Posao na Sarajevo Film Festivalu je dinamičan posao i kvalitet Festivala je upravo u tome što se neprestano mijenja, ima potrebu da raste i nalazi nove načine kako da donese publici kvalitetan sadržaj, ali i platformu filmskim profesionalcima da razvijaju i prezentiraju svoj rad. Upravo ovo što ste nabrojali rezultat je činjenice da mi svoju publiku i autore želimo pratiti od njihovog početka, pa smo tako razvili programe i za mlade autore i za mladu publiku. Moja velika radost je što radim upravo na tim programima. Za mlade autore iz regije napravili smo prije četiri godine Takmičarski program – studentski film, gdje prikazujemo petnaestak filmova studenata s regionalnih filmskih škola, dovodimo ih u Sarajevo da predstave svoje filmove, ali i da ih upoznamo s tim šta znači filmska industrija. Ovaj program je njihova prva stepenica prema onome što dolazi kasnije – Talents Sarajevo, CineLink koprodukcijski market, a jednoga dana možda i film u nekom od takmičarskih programa. Naš cilj nije samo prikazati najbolje filmove, već njihovim autorima pružiti šansu da dalje profesionalno rastu uz naš festival, te da im otvorimo vrata evropske filmske industrije.

Isto je i s publikom. Ako želimo u budućnosti imati publiku koja će dolaziti na projekcije, voljeti i pratiti umjetnički film, ne možemo sve prepustiti slučaju. Film je i umjetnost i medij, sredstvo pomoću kojeg mladi razumijevaju svijet. Upravo zato osmislili smo CineSchool program. Prvo smo 2018. počeli sa odlascima u osnovne škole Kantona Sarajevo i pravljenjem projekcija po školama. Cilj je bio predstaviti djeci bosanskohercegovački film uz adekvatnu analizu kako bi bolje razumjeli ono što gledaju. Svaki film pratio je razgovor sa filmskim profesionalcima s kojima bi analizirali pogledani sadržaj. U tome nas je, nažalost, prekinula pandemija, ali nam je istovremeno dala podsticaj da napravimo nešto novo, pa smo odmah krenuli u izradu online platforme Cineschool.net, koja je preuzela funkciju časova koje smo držali na licu mjesta. Na platformu smo postavili video lekcije, kratke filmove sa kvizovima koji služe kao alat za analizu i podcaste u kojima razgovaramo sa filmskim profesionalcima koji predstavljaju svoje profesije. Na ovaj način nastavljamo približavati film najmlađima, te im otvoriti prostor i dati alate za kritičko promišljanje, što ima mnogo širu korist. Istovremeno, platforma je dostupnija. Nismo više koncentrisani samo na područje Kantona Sarajevo, već se platforma može koristiti u cijeloj Bosni i Hercegovini. Osnovno poznavanje filmskog medija već spada u opštu kulturu, a naši školski programi je, nažalost ne prate. Ispočetka mi je bilo tužno čuti kako djeca u osnovnim školama ne znaju nabrojati nijedan savremeni bosanskohercegovački film, ali to je prosto tako – nemaju ga priliku gledati, niti o njemu učiti. On je izvan njihovog radara, a njihovu pažnju okupiraju drugi, dostupniji sadržaji. Jedini način da ovo promijenimo je edukacijom.

Koliko je pandemija uticala na organizaciju ovogodišnjeg SFF-a u cjelini. Da li ste vi kao selektorica Studentskog programa uspjeli realizirati sve što ste planirali?

Unatoč svim našim strahovima da će pandemija ugroziti filmsku produkciju, ispostavilo se da je ovo odlična godina za regionalni film. Iako je broj prijava neznatno manji nego inače, u svim takmičarskim selekcijama pojavili su se odlični filmovi, od kojih su neki već zabilježili izuzetne uspjehe na drugim međunarodnim festivalima, ali i oni koji će na Sarajevo Film Festivalu doživjeti svoje svjetske premijere. Broj selektovanih filmova ostao je isti, a nadamo se da će i autorice i autori biti u prilici da dođu u Sarajevo i predstave ih publici. Čini se da smo već naučili živjeti s virusom, uspostavili protokole, te da je potreba za audio-vizuelnim sadržajima u proteklih godinu dana čak porasla, tako da moram priznati da je bilo veliko zadovoljstvo raditi selekciju. Ono što nas je brinulo i u ovom času još uvijek brine je kako napraviti odličan povratak u kinosale, te kako to učiniti uz maksimalnu sigurnost za prisutne. To će biti najveći ovogodišnji izazov, nakon što smo prošle godine zaista uspješno, i nadam se, posljednji put, organizovali online izdanje. Kao što sam već rekla, našem timu je ovo izazov, a mi volimo izazove jer nam oni pomažu da održimo profesionalne standarde i unosimo potrebne promjene.

Na koji način radite odabir filmova? Koji su kriteriji za njihov ulazak u Takmičarski program – studentski film?

Kriteriji su strogo umjetnički. Sarajevo Film Festival je festival otkrića, čije takmičarske selekcije su fokusirane na debitante i mlade autore, ali ono što nas prvo vodi pri izboru je umjetnički kvalitet, rediteljska vještina i maštovitost, te sposobnost artikulacije teme kojom se autori bave. Sarajevo Film Festival u fokusu ima narativni film, a naša publika već zna prepoznati šta joj donose određene selekcije u sklopu festivala. Selekciju programa rade selektorice i selektori pod kreativnim vodstvom umjetničke direktorice festivala Izete Građević. O filmovima se razgovara, selektori/ce različitih programa izvrsno sarađuju i mislim da ta sinergija unutar tima stvara kvalitetnu selekciju.

Koje su teme ovogodišnjeg programa? Koje filmove ste uvrstili u ovaj program?

Selekcija Takmičarskog programa – studentski film donosi nam dvanaest filmova, od čega šest igranih, jedan animirani, tri dokumentarna i jedan igrano-dokumentarni film. Gledajući ovogodišnju selekciju kao cjelinu, čini se da je, unatoč stilskoj i naoko tematskoj raznovrsnosti, odlikuje jedna zajednička tematska linija, a to je suočavanje s gubitkom. Nije ni čudno s obzirom na to da je iza nas godina koja je iza sebe donijela toliko gubitaka, te da još uvijek pronalazimo načine da s tim gubicima živimo. Autorice i autori u ovogodišnjoj selekciji našli su način da o tome iskreno i nesputano progovore, nudeći efekt olakšanja kroz činjenicu da u svojoj usamljenosti ipak nismo sami, te da, kao ljudi, još uvijek dijelimo iste boli bez obzira na to gdje i kako živimo. U selekciji ove godine gledamo dva filma koja su premijeru doživjela u Cinefondation programu Kanskog filmskog festivala, jedan dokumentarni film koji je premijeru imao na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu, jedan film koji je imao premijeru na IFF-u u Roterdamu, a pored toga, imamo i tri međunarodne i četiri svjetske premijere, među kojima je i jedan film iz Bosne i Hercegovine, s Akademije umjetnosti Banja Luka, a riječ je o filmu „Kad jutro svane“, mlade rediteljice Karmen Obrdalj iz Mostara. Riječ je o zaista uzbudljivoj selekciji koju bih rado preporučila svima jer bez obzira na to što je riječ o mladim ljudima radi se o zrelim filmovima koji će sigurno na poseban način angažirati publiku koja ih gleda.

Kada je riječ o studentskom programu, utiče li učešće autora i njihovih filmova na SFF-u na njihov daljnji uspjeh?

Sigurno. Sarajevo Film Festival nije važan samo za grad Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. On zauzima posebno mjesto na svjetskoj filmskoj sceni kao veoma uspješan festival koji njeguje umjetnički kvalitet, te je već postao prepoznatljiv brend. Učešće na Sarajevo Film Festivalu pomaže mladim autorima i autoricama da njihovi filmovi budu primijećeni na međunarodnoj sceni i s tom sviješću nam i povjeravaju svoje filmove. Od 200 do 250 filmova koje prikazujemo na festivalu svake godine polovinu čine kratki filmovi. Za autore i autorice ovih filmova veoma je važno da ih vide filmski profesionalci i selektori/ice drugih festivala, a mi im to omogućavamo. Kao što im nudimo i platformu za razvoj njihovih budućih projekata. Recimo, većina ovogodišnjih autora i autorica koji predstavljaju svoje filmove u Takmičarskom programu – igrani film već je ranije imala kratki film u našem programu (troje su čak osvojili i Srca Sarajeva), ili je učestvovala u programu Talents Sarajevo, ili razvijala film kroz naš koprodukcijski market, i to nam je posebna radost.

Kada ste odrastali i obrazovali se, je li bilo takvih prilika kao što su sada CineSchool i studentski program?

Ja sam se obrazovala davno i nekih prilika je bilo, nekih nije, a neke su bile drugačije. I sama sam prošla kao studentica kroz Sarajevo Talents program i to mi je mnogo značilo, kao što mi je značio i projekt Sarajevo grad filma, koji, nažalost, u tom obliku više ne postoji. Radeći na Sarajevo Film Festivalu, trudim se da u posao uključim i mlađe kolegice i kolege i studente i studentice Akademije kad god i Koliko god je to moguće zato što je to zaista posebno iskustvo i pomaže im da sagledaju Festival s druge strane, te da upoznaju ljude, a usput i razvijaju svoje organizacijske vještine.

Program „U fokusu“ daje kratki godišnji pregled regionalnih kinematografija. Koji filmovi su obilježili ovu godinu?

Program „U fokusu“, koji bira selektorica Elma Tataragić, uvijek donosi najuspješnije naslove iz regije koji su obilježili proteklu godinu. Program se otvara filmom „Quo vadis, Aida?“ rediteljice Jasmile Žbanić, što je i logično s obzirom na međunarodni uspjeh koji je postigao, uključujući i nominaciju za Oscara. Pored ovog filma, u program su uvršteni i drugi filmovi koji su premijeru imali na festivalima A kategorije, a mnogi od njih su osvojili i značajne nagrade, poput filma „Košnica“ kosovske rediteljice Blerte Basholi, koja je osvojila čak tri nagrade na Sundance film festivalu, ili filma rumunskog reditelja Radua Judea „Zlosretna ševa ili otkačeni pornić“, pobjednika ovogodišnjeg Berlinalea. Ovo je zapravo najbolji presjek onoga što regionalna kinematografija može da ponudi, uz naslove iz Takmičarskog programa.

Jedno pitanje nevezano za rad u SFF-u, nego više za Vaš društveni angažman. Sa svojim kolegama pokrenuli ste Facebook stranicu „Nisam tražila“, koja tematizira nasilje nad ženama. Kakav je bio feedback?

„Nisam tražila“ je nastala spontano, kao reakcija na stigmatizaciju Milene Radulović, srbijanske glumice koja je prijavila učitelja glume Miroslava Aleksića za seksualno nasilje. U roku od dva dana tabloidi su počeli da povlače po blatu njeno ime, a jedan dio javnosti ustao je veoma glasno da odbrani predatora. U društvima kakva su naša balkanska nasilje svake vrste, pa i seksualno nasilje, skoro su u potpunosti normalizovani i naš prag tolerancije i opravdanja za zlostavljače je toliki da često ni same osobe koje su preživjele nasilje ne shvataju da su bile zlostavljane. Matea Mavrak, Ana Tikvić, Nadine Mičić i ja, poznajemo se iz viđenja, a studirale smo na sarajevskoj akademiji. Kada su mediji objavili ovaj slučaj, počele smo spontano online razgovarati i odlučile smo da nekako moramo reagovati na ovu normalizaciju nasilja, te prostor interneta, prostor koji je nasiljem preplavljen, pretvoriti u platformu za nešto drugo – za one koje su preživjele nasilje da o tome progovore javno i tako ukažu na to da se rodno zasnovano nasilje dešava svima nama bez obzira na društveni status, obrazovanje, mjesto stanovanja ili godine. Dešava se u školi, na poslu, na ulici i u kući. Od ljudi koje svakodnevno srećemo, kao i onih koje ne poznajemo. Naša reakcija je zapravo bila usmjerena na to da same sebi priznamo da to doživljavamo, ali i da kažemo – mi za to nismo krive, mi to nismo tražile i nije naša odgovornost, i ne treba da bude naš stid, već stid predatora i društva koje ih ohrabruje, što se to dešava. Mnoge žene u regiji su to shvatile i to je najvažnije. Ubrzo zatim na stranicu je stiglo oko 3000 ispovijesti i „Nisam tražila“ je postao prostor svih žena i prostor zajedničke borbe. Pokrenuli su se kao lavina neki društveni procesi koji su sada nadrasli sve nas i postaju pitanje cijelog društva, od onih koji donose zakone do onih koji se bave prevencijom i edukacijom, do onih koji pružaju pomoć, ali i običnih ljudi koji su prvi put osvijestili problem i odlučili da reaguju. Procesi emancipacije društva kad je u pitanju bilo koji problem koji tako dugo postoji su dugi, mukotrpni i često bolni, ali su nužni. „Nisam tražila“ nije nastao po principu političke akcije, već spontane reakcije žena koje ne žele više da trpe, a taj čin sam po sebi jeste političan. Taj istinski krik prepoznali su svi. Nažalost, društvo sporo prihvata promjene i mnogi se još uvijek trude da zataškaju problem rodno zasnovanog nasilja jer od toga imaju koristi i jer im ta pozicija odgovara. Ipak, promjene dolaze i nemoguće ih je zaustaviti. A mnogi procesi koji su pokrenuti od februara ove godine o tome i svjedoče, a bit će ih sve više. Mi smo svjesni u kakvom društvu živimo. Svjesni smo da mnoge osobe koje su preživjele nasilje neće nikada doživjeti da dočekaju pravdu. Ali također znamo da će ovo značiti mnogim mladim ženama koje tek dolaze i koje će biti mnogo svjesnije problema od samog početka, te će samim tim imati i bolje polazište da se od njega odbrane, te da utječu svojim akcijama na suzbijanje istog.

Mi naprosto moramo shvatiti da ne možemo više živjeti u društvu u kojem se podrazumijeva da muškarci zaslužuju poštovanje samo zato što postoje, a žene moraju da ga zasluže. Takva pozicija nije ravnopravna, niti ičim opravdana, i moramo je mijenjati kroz sve što radimo.