Piše: Elma Hodžić
Foto: Amna Geljo
Šminka: Maja Talović

Belma Lizde Kurt, umjetnica sa širokim spektrom interesovanja, svoje prve korake na sceni napravila je u Mostaru, na sceni Mostarskog teatra mladih. Diplomirala je na Odsjeku za glumu Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Članica je ansambla Pozorišta mladih Sarajevo od 2001. godine. Ostvarila je brojne uloge u pozorištu i filmu. Pored glume, režije i modnog dizajna, Belma Lidze Kurt je aktivna i u radu sa djecom i mladima. Osvojila je brojne nagrade i priznanja za svoj rad. Vjeruje da je najveća umjetnost biti dobar roditelj. Kao prvakinja drame, učestvuje u projektima i poduhvatima Pozorišta mladih. U razgovoru koji smo vodili s Belmom, otkrivamo koji su izazovi umjetničkog djelovanja danas: Šta je umjetnost? Da li nam je (danas, više nego ikad) potreban teatar?

Stvaranje iz ljubavi

Kada ste i kako odlučili da se bavite umjetnošću?

Ja nisam imala san da budem umjetnica. Naročito ne da budem glumica. Kroz odrastanje sam sletjela na taj put. Ja sam bila introvertna djevojčica, sklona sanjarenju. Mogla sam satima, pa i mjesecima da budem sama – uživajući u tišini i slikama, koje su se odvijale u mojoj glavi. Voljela sam da crtam, da plešem, da pjevam, da sviram. Voljela sam da budem i na sceni, jer svi moji strahovi i nesigurnost bi nestajali u trenutku kada bih stala na scenu. Postala sam članica amaterske teatarske grupe kad sam imala 11 godina. Sve što nisam mogla u životu, mogla sam na sceni. Teatar, koji sam istinski osjećala kao dio sebe, naučio me da gledam i uočavam van zadatih granica: iza, iznad i ispod. I dalje no što pogled seže. Teatar sam dodatno zavoljela zbog ljudi koje sam upoznala, bauljajući po sceni zajedno s njima. Divni ljudi, sa velikim srcima i dubokim očima, očima koje te osjećaju. Vole te, jer si drugačija. Adna, Deni, Igor, Stampi, Šure, Joha… oni su bili moje srodne duše. Zbog njih je teatar postao moje utočište. Zbog svih sati stvaranja nepredvidljivih dramskih trenutaka, zbog umora, zbog radosti, zbog smijeha. Umjetnost mi se desila, bez ikakvog mog uticaja.

Koji su osnovni elementi oblikovanja koji se prožimaju kroz ono što stvarate?

Ljubav. Samo ljubav je važna. Stvaranje bez ljubavi je besmisleno. To nije stvaranje. To je mučenje. A osim toga, stvaranje bez ljubavi je nemoguće. Ali je moguće uživaoce umjetnosti zavarati. Ja ne stvaram zbog onih koji mom stvaranju svjedoče. Prema publici gajim duboko poštovanje, ali oni nisu moji pokretači. Oni su krajnji cilj. Ono što ja radim, bez publike koja učestvuje, ne bi imalo nikakvog smisla. Sa njima dijelim tu svoju ljubav. Između nas je veliki prostor, ispunjen zajedničkim stvaranjem. Ali smo ipak udaljeni. Dijelimo prisnost jednog kreativnog momenta, ali od trenutka kada se svjetla upale, ja mogu da nestanem. Da se izgubim iz prisnosti. I to je za mene također važno. Stvaram drugima iz sopstvene ljubavi, ali niko me ne posjeduje. Ja sam uvijek svoja.

Gluma – oblikovanje sebe

Šta je za Vas gluma? Koji su najveći izazovi Vašeg posla?

Zaista sam počašćena svojim pozivom. Imam priliku da odlutam u nepregledne prostore mašte, da se igram drugim identitetima. Da sebe oblikujem u kreaciju. Da istražujem svoj duhovni prostor i svijet oko sebe, da eksperimentiram. Izazov je uspjeti nešto napraviti, a da potrebe i očekivanja gledalaca budu zadovoljene. Teatar je uvijek igra na sreću. Ta neizvjesnost daje mu dodatnu draž.

Na što ste najviše ponosni? Koji projekat Vam je posebno ostao u sjećanju zbog svoje važnosti u širem društvenom kontekstu?

Ne bih rekla da je ponos adekvatna riječ za ono što radim. Ja to tako ne doživljavam. Ljudi koji se bave kreativnim poslovima, kao što su umjetnici, ne bave se umjetnošću da bi bili na kraju ponosni. Umjetnici stvaraju, jer ih tjera neka unutarnja sila da nešto stvore. Da li kompoziciju, mural ili skulpturu? Mora nešto opipljivo ostati kao produkt njihovog stvaranja, sa ciljem da podijele sebe sa drugima. Da podijele svoju impresiju svijeta iz druge perspektive. Moja umjetnost je specifična, jer ja nemam materijal koji oblikujem. Ne postoji muzička partitura mog stvaranja. Moje sredstvo sam ja, i moj produkt sam također ja. To je previše JA! Zato je moja profesija puna iskušenja. Možete se lako izgubiti u bavljenju sobom. Kroz svoj profesionalni život sam se uvijek vodila željom da sebe, na što više načina, dovedem do “dosad neviđeno” kreacije. I mislim da sam uspjela u tome. U društvenom kontekstu, moja karijera je toliko raznolika, da je mogla zadovoljiti višeslojne potrebe uživaoca teatarske umjetnosti.

Ja zahtijevam od sebe puno. I volim kad se od mene zahtijeva puno, u profesionalnom smislu. Tako da ipak postoje ljudi i djela, koji su važniji. Do sada je Aleš Kurt najviše provocirao moju kreativnost. Najviše je intrigirao moju profesionalnu ličnost. Uvijek se bavi temom na način koji je više koraka ispred većine stvaralaca, slobodna sam reći, u regionu.

Kada djeca stvaraju

Aktivni ste na polju režije predstava za djecu. Zašto je važno razvijati predstave za djecu i možete li podijeliti sa nama iskustva realizacije dječijih predstava?

Moj rad u teatru sa djecom je igranje. Djeca su, sama po sebi, stvaraoci. Rekla bih da sam ja organizatorica, koja balansira rad: da dovoljno plešu, ali ne previše, i da svi nešto kažu, ako žele. Puštam muziku koja ih pokreće. Donesem tekst i malo čitamo. Organiziram malu pauzu za užinu. Ali djeca stvaraju. Samo im treba obezbijediti prostor za igru, dovoljno vremena i dobićete čistu magiju. Djeca su važna. Sve u vezi sa djecom je važno! Djeca treba da odrastaju kroz maštanje i stvaranje. Ne da bi bili umjetnici. Oni to već jesu. Nego da ne zaborave kolike moći imaju. Moć ljubavi i empatije i shvatanja svijeta, dubokog i čistog. Kao i moć sanjarenja i vjerovanja u nestvarno! To im je potrebno da bi se borili sa životom koji ih čeka… koji je u mnogim slučajevima nemaštovit, krut i nesimpatičan. Djeca trebaju da nauče da se sve može preoblikovati u nešto ljepše. Da ružno prođe i da sunce ipak može pomjeriti oblake.

Da niste to što jeste – što biste bili? U kojim umjetničkim medijima djelujete pored glume i režije?

Mnogo toga sam željela biti, kada sam stajala pred velikim vratima “budućnosti”. I arhitektica, i pedijatrica, i psiholog. Ono što nisam željela, u stvari, jeste da budem glumica. No, evo me, tu sam – gdje jesam. Put, ponekad, odabere vas. Mogla sam biti odlična pijanistica, plesačica, dizajnerica, ali nisam. A sada ne mogu zamisliti bilo kakav drugi put nego ovaj kojim kročim.

Ja svašta radim. Ponekad i previše. Ali kada sve svoje kreativne aktivnosti sažmem, čini mi se da je najveća umjetnost biti dobar roditelj, da u tom domenu trebam najviše kreativnosti, snage, ljubavi, zainteresiranosti. Ali opet, sve sa mjerom!

Priprema za predstavu “Lenora – priča o podsvijesti Edgara Allana Poea”, režija Sonja Petrović

Da li nam je potreban teatar?

Na čemu trenutno radite?

Trenutno radimo predstavu, pod nazivom “Lenora”. Imamo goste iz Vojvodine i Srbije: Sonja Petrović, rediteljica, Nenad Kojić, kompozitor i Danilo Milovanović, asistent režije i saradnik za scenski pokret. Radimo predstavu o životu Edgar Alan Poa. Neću pisati o predstavi, sigurna sam da će zainteresirati mnoge da nam dođu, naročito mlade. Ono što je meni zanimljivo je sam proces rada. Sonja ima pristup sa kojim se ja susrećem prvi put. Istražujemo zajedno, uz suradnju sa reditljkom, u jednoj zanimljivoj simbiozi sa jedinstvenim glumicama, Aidom Bukva, Lidijom Kordić i Idom Keškić, uz pratnju Edhema Husića i Mirze Dervišića, gradimo žensku priču. Posmataramo pisca iz ugla našeg vremena. Zanima nas njegov stvaralački impuls. Zanima nas ono mistično “zašto”? Ko mu je bila muza? Ili više njih? Kroz razmišljanje o Edgaru, bavimo se svojim umjetničkim impulsom… kao da radimo paralelno istraživanje. Preispitujemo svoje bivstvovanje u teatru. Čime se to mi bavimo, mi koji stvaramo teatar? Da li je teatar potreban i, ako jeste, zašto? I kako? Da li je potreban institucionalno? Da li je potreban ovom gradu? Da li je teatar, kao i Edgar, neshvaćen? I da li mi, koji ga stvaramo, prepotentno insistiramo na njegovom postojanju, a niko nas, zapravo, i ne treba? Možda nekad, poslije naše smrti, budemo uzor novom stvaralaštvu. Kao i Edgar! Sa Sonjom otkrivamo nove uglove pristupa stvaranju, što je inspirativno na više nivoa.

Kako vidite Vaš budući umjetnički razvoj?

U promjeni. Čini mi se da ja, kao jedan mali točak teatarske mašine, zahtijevam od sebe, tražim od drugih, insistiram na zajedničkom stvaranju teatarske umjetnosti. Ali me u zadnje vrijeme sve češće pokriva sjenka sumnje. Osjećam se usamljeno. Izgubila sam se u smislu. Šta zapravo treba publici? Da li teatarska mašinerija razmišlja o tome dovoljno? Da li mi stvaramo za publiku sa željom da konstantno pomjeramo granice? Ili stvaramo da bismo opravdali postojanje? I kako državni čelnici shvataju umjetnost? Kada želiš nešto da uradiš, moraš čekati da se popuni neki papir, pa da se dobije dozvola, da bi nešto kreirao? A do tada, već imaš neku drugu ideju. Teatar – čekajući odobrenje! Stvaranje – čekajući pečat! Zato, trebam promjenu, da nađem smisao. Trebam odmak! Dugo sam opservirala i akumulirala. Sada trebam mir i tišinu da spoznam gdje je i kakav teatar sada, u ovom gradu. Sa ovim ljudima.