Odrasli/e smo u strahu za Crvenkapicin život, Trnoružicino zdravlje, Pepeljuginu budućnost koja zavisi od muškarca vjerujući da nam je dužnost čekati princa na bijelom konju ili eventualno poljubiti žabu iz koje će nam niknuti princ.
Priča o roditeljima koji izgube djecu, a koju potom zla vještica planira skuhati i pojesti bio je naš uvod u laku noć. Količina suza koju smo isplakali/e nad zekom i potočićem dovoljna je za navodnjavanje nepreglednih polja u periodu suše. Šta su nam čitali i šta smo gledali, dobro smo i ovakvi ispali.
Piše: Kristina Ljevak
Foto: Almin Zrno
U svijet potpuno drugačijeg teatra za djecu i sve one koji još uvijek žele da odrastaju svojevremeno nas je uvela Belma Lizde Kurt s Aparat teatrom i predstavom Pinokio u nevolji stvarajući od pozorišta edukativnu čaroliju, prostor buđenja dječije mašte.
Nakon Pinokija stigla nam je i prva predstava za bebe i ujedno potvrda da ne postoje starosni limiti za komunikaciju s pozorištem. Potom je nakon brojnih radionica namijenjenih i odgajateljima/cama i djeci nastala i predstava Zaljubljeni vuk, u kojoj uz tipičnu igraju i djeca s poteškoćama u razvoju.
Sve je na najbolji način zaokruženo kreiranjem klaunovske trupe Everyman, koja nas uveseljava tokom Festivala ulične umjetnosti, u duhu ukupne misije Aparat teatra: „Teatar je alat za kreiranje boljeg totalitarnog društva. Država ne želi da ljudi budu sretni. Aparat teatar to zaista želi. Budite totalitarni!“
Vrijeme tradicionalnih predstava za djecu je prošlo
Zahvaljujući drugačijem promišljanju aktuelnog menadžmenta Pozorišta mladih u Sarajevu, konačno se stvorio i institucionalni okvir za repertoarski iskoraku režiji Belme Lizde Kurt.
Janoscheva ilustrovana priča Tata Lav i njegova sretna djeca prva je predstava u Belminoj režiji postavljena u pozorištu gdje se odgaja buduća teatarska publika i djeca uče voljeti pozorište.
Ovaj neobični „mali odgojni priručnik“ što stoji u podnaslovu uči nas o jednom drugačijem odrastanju i roditeljstvu, onom koje ne podrazumijeva da su djeca isključivo majčina briga, a očeva radost.
Tata Lav zna da je najbolji put za učenje i odgajanje onaj kroz igru i slobodu, a na tom putu sa svojom sretnom djecom utiče i na korigovanje brojnih predrasuda kod gledalaca (odraslih, naravno, djeca predrasude nemaju). Dodatni kuriozitet ove predstave jeste glumačka podjela, sačinjena od odraslih glumaca i djece. Ovo urnebesno scensko iskustvo imala je priliku vidjeti i publika ovogodišnjeg MESS-a, a najjednostavnije ga je sublimirati u poruku – vrijeme tradicionalnih predstava za djecu je prošlo.
„Moramo shvatiti da djeca danas mnogo dinamičnije razvijaju vlastite sposobnosti, iako ni ranije nisu bila za potcijeniti.
Njihov pristup informacijama je brži, brze su im i igračke, i umjetnost namijenjena njima treba na takav način komunicirati.
Ova predstava je nastala na brzinu i mi nismo imali vremena ni da razmišljamo, i možda je tako bolje“, kaže Belma Lizde Kurt, koja je kontrast između profesionalnih i „malih glumaca“ dodatno potcrtala odlukom da odrasli dio ansambla čine samo muškarci.
„Sanin Milavić uvijek govori: ‘Ja sam onaj koji stane u kutiju’ (smijeh), dok su trojica ostalih izuzetno visoka, što odmah stvara komični efekat“, kaže naša sagovornica, i dodaje da nikada nije čitala ništa slično onome što Janosch piše.
A ovaj autor imao je nesretno djetinjstvo i kroz vlastito stvaralaštvo kontinuirano se zalaže za pravo na dječiju igru.
„Nastojali smo da njegov svijet i ilustracije prenesemo u svoj priručnik za odgoj djece i roditelja. Mi smo to u prvom redu i shvatili kao teatarski priručnih za roditelje, jer nam je tranzicijsko vrijeme donijelo mješavinu nekoliko modela roditeljstva, od modernog do nemoj ga na propuh i obuj mu pape, obuci mu džemper na 25 stepeni. Nemoj mu hladno iz frižidera…
Naš teatarski priručnik stvara jednu vrstu šoka za publiku, za roditelje, naravno, ne djecu. Djeca su oduševljena.
Naša ciljna publika su djeca od šest do 11 godina, od prvog do petog razreda. Ali su u publici na premijeri bile i bebe, koje su gledale predstavu bez ikakvih problema.
Uspjeli smo oduševiti i tinejdžere.“
Belma Lizde Kurt uvijek rado prepriča iskustvo gledanja predstave u Belfastu na jednom dječijem festivalu koja je bila namijenjena uzrastu sedam plus.
„U našim uslovima ona bi igrala u nekom terminu od 22 sata, jer po našim standardima to ne bi bila predstava za djecu. U predstavi igra petero glumaca za koje se ne zna jesu li glumci, igrači, svirači ili sportaši. Oni sve rade.
U Evropi, i svijetu vjerovatno, već postoji pristup djeci kao ozbiljnoj publici. Tanka je linija, pogotovo u kvaliteti stvaralaštva. Ozbiljno se pristupa dječijim predstavama. Kod nas se ozbiljno kaska. I to me kao osobu iz profesije jako nervira.
I Pinokio u nevolji je bio šok za publiku. Predstava za bebe bila je prva u Bosni i Hercegovini i idem onim putem koji podrazumijeva da se radi ono što je zaista neophodno. Kad god mogu, realiziram nešto što će našim malenim pomoći u razvoju i tome da zavole pozorišnu umjetnosti i instituciju pozorišta“, objašnjava rediteljica.
Životinjsko carstvo bez rodnih stereotipa
„To je ono što naš mentalitet još uvijek ne prihvata na pravi način. Mi imamo jako puno porodica, u odnosu na prije, gdje mame rade, a tate su domaćice. E sad, koliko su domaćice, ja ne ulazim u to (smijeh)“, odgovor je Belme Lizde Kurt na pohvalu da se zahvaljujući ovoj predstavi odmičemo od rodno zacrtanih uloga, te srećemo mamu koja radi i tatu koji se veselo brine o svojoj veseloj djeci. Ovakav pristup i niz drugih odmaka od konvencionalnog postavljanja dječije predstave podrazumijeva i kritike, ili prije zbunjenost, koja će proći onda kad se stvori navika.
„Ono što je zanimljivo jesu pitanja zašto smo stavili Toma Waitsa u dječiju predstavu. Zašto da ne, pitam se. Šta bismo trebali, staviti Halida Bešlića? Ne razumijem.
Bavimo se teatarskom umjetnosti i stavili smo jednog od najvećih kompozitora za teatar u predstavu. Onda su se zamjerke odnosile na pijanog kralja, uz pitanja zašto smo ga stavili. Nismo ga stavili mi, stavio ga je Janosch. Mi smo ga samo malo lirskije prikazali; malo zapleše, sjeti se svoje ljubavi iz Pariza. Malo smo domaštali, ali ništa nismo izmislili.
To je ono što je Janosch napisao, nešto što je njega kao dijete tištilo. Tištio ga je neki pijani kralj, a sad, čega je kralj simbol, o tome možemo raspravljati do besvijesti.
Kritizirali su scenu u birou u kojem mama radi, a koju smo prilično na svoju ruku prikazali, i ispala je kao hommage Ionescu. Kritizirali su zašto se priča o platama koje trebaju da se dižu, a ne radu. Zar ne živimo to? Šta su javne ustanove? Tvornica želja da se dobija plata, a ništa ne radi. To je posljedica socijalističkog društva u kojem nemaš sistem da dobiješ onoliko koliko zaradiš, koliki ti je kvalitet, tolika je plata. Ovdje to nije slučaj. Zašto da djecu ograđujemo od nekih socijalnih dešavanja oko nas? Oni moraju da imaju svijest o sredini u kojoj žive, o ljudima koji imaju i ljudima koji nemaju, onima koji vole da rade i onima koji ne vole da rade. Ja ne mislim da ih treba štititi od realnosti. Tako se stvara individua koja će biti osviještena, izlaziti na izbore, bojkotovati javno ako joj se nešto ne dopada. Ne možemo ih odgajati tako što ćemo im stavljati povez na oči i uši.“
Individualnost, a ne smještanje u kocke
„Drugačiji pristup radu na predstavama za djecu je nužan. Potrebno je da se uključe i drugi mladi reditelji, glumci… Mi smo s Aparat teatrom napravili prvu predstavu za bebe u BiH, potom je nastala jedna u Banjoj Luci, a kasnije i u Mostaru. To tako treba da se dešava. Stalno. I onda imamo šansu.
Mi ne možemo publiku kriviti. Trebamo se malo osvrnuti, vidjeti kako mi to utičemo, kakav otisak ostavljamo. Uvijek kažem kako mi je drago što moja profesija nije medicina, naprimjer. Od moje profesije ne zavisi ničiji život, ali zavisi sve ono što nije fizika, i što često zaboravimo.
Toliko je bitno da se djeca igraju. Bitno je da roditelji shvate da s djecom moraju provoditi vrijeme. Važno je da barem pola sata igranja klikera, lopte, lutaka, doktora, beba, rizika djeca provedu s roditeljima umjesto sami sa sobom, da osim igre s vršnjacima i roditelji uđu u njihov svijet.
Važna je ta veza roditelj – dijete. Ona se ne pravi tako što će se postavljati granice, pravila i zakoni unutar porodice. Ne smiješ se derati, gaziti travu, ne smiješ se rugati teti na ulici. Što ne bi smio trogodišnjak, majke ti? Što ga odmah u kocku guraš, stavljajući mu okove i smještajući ga iza rešetaka? Pusti dijete nek se ruga i vrišti na ulici. Ako ti smeta, onda ga odvedi na brdo, livadu, nek vrišti. Oni moraju to da rade. Oni toliko stvari upijaju svakodnevno, mi nemamo pojma kako to kod njih funkcionira, zaboravimo.
Tu energiju moraju izbaciti iz sebe, reproducirati. Kako će to raditi, njihova je stvar, ne smijemo da im se petljamo.
Nismo svi takvi, ne generaliziram, ali stalno srećemo ljude na ulici ili u parkovima koji pokušavaju individualnost s kojom su djeca rođena da otmu. Umjesto da ih zalijevaš, kao mi našeg Pimpu u predstavi (smijeh).“
U predstavi Tata Lav i njegova sretna djeca igraju Edin Avdagić, Sanin Milavić, Mirza Dervišić, Elmir Krivalić, alavići su učenici Međunarodne francuske škole CIFS Sarajevo: Uma Atifa Maira Kurt, Tina Perović, Una Uzeirbegović, Zaria Ivković, Kasia Irene Anka Fitzgerald, Laylah Luna Šabanac, Nur Zec Filipović, Arman Lunel i Samah Alisah. U podjeli koja podrazumijeva djecu i profesionalne glumce pred odraslima je teži zadatak.
„Kad radiš s djecom, ona su lik sami po sebi, odrasli imaju ozbiljan zadatak da budu jednako zanimljivi publici. Ovo četvero profesionalaca je prošlo kroz jako naporan proces rada, i mislim da su napravili izuzetan posao. Napravili su neku lijepu sredinu s dosta finesa. Odrasli glumci koji su igrali djecu imali su najteži zadatak, koji podrazumijeva da se ne napravi karikatura i banalizacija već da im se vjeruje.“
Za male glumce i glumice Belma Lizde Kurt kaže da su se sjajno našli, što se uostalom može i vidjeti tokom izvedbe ovog malog velikog ansambla.
„Mislim da su svi ponijeli sjajno iskustvo. Teatar je poznat kao jedna od najjačih terapija. Razvili su kolektivnu svijest, neki njen drugi nivo u odnosu na onaj koji razvijaju u školi.
Mislim da su dodatno razvili maštu, oslobodili se. Razvili su se u tehničkom glumačkom smislu. Razvili su govor, artikulišu puno bolje, govore glasnije, sporije, prvo razmisle pa kažu. Vidi se pozitivan uticaj na djecu. Oni se na pauzama igraju, nisu na telefonu.
Svako dijete je posebno, šarmantno“, kaže Belma i naglašava ogromni trud kostimografkinje i scenografkinje Adise Vatreš-Selimović i njene asistentice, koje su uz mnogo posvećenosti stvorile likovni okvir za priču o sretnim lavićima.
„Te dvije osobe nisu izlazile iz ovog pozorišta dok nisu stvorile čuda, fascinantan rad s toliko detalja, do pretjerivanja. Svaki lav ima neki nakit, pošto smo se dogovorili da predstava zbog porodice lavova ima afrički ton. Sva djeca imaju nakit oko vrata ili ruke,a djevojčica koja voli da putuje u predstavi ima mala sidra na ogrlici, koja niko ne vidi. Ja kažem: ‘Adisa, toliko posla oko perika, malih pletenica, nemoj praviti još sidra’, a Adisa kaže: ‘Meni je važno da je to tu.’
Svi u predstavi imaju simbol koji ih označava, upotpunjuje i raspjevava cijelu predstavu.
I Zlatan Božuta, autor muzike, nam je jako pomogao, i imala sam sreću da svi glumci sviraju, a i djeca idu u muzičku školu. I to sam htjela maksimalno iskoristiti, da se uvede živi ton, da se djeci privuče pažnja. Namjerno smo napravili da je ton snimljen na početku, a da kasnije čuju izvorni na sceni.
Za djecu se uvijek treba raditi sa živom muzikom na sceni, zbog energije i odnosa glumaca. Tako se dobije val nove pokretačke emocije i ubuduće ću insistirati na tome,“ kaže na kraju razgovora Belma Lizde Kurt, uz osmijeh se sjećajući nekih drugih vremena i načina odrastanja uz komšijski monitoring. Danas, kada je odrastanje isključivo omeđeno raznim sekcijama na koje roditelji djecu odvode, okupljanje oko pozorišta, u nekim novim predstavama koje će takođe uključivati djecu, sjajan je način za razvijanje njihove mašte i individualnosti koju smo već spominjale, te mogućnost da u kolektivnoj igri objedinjeni oko istog cilja koji nema takmičarski karakter mališani ne brže, nego ljepše odrastu.
