Vizuelni identitet brojnih izdanja izdavačke kuće Buybook od prošle godine potpisuje grafički dizajner i strip crtač Boris Stapić. Ovog autora koji ima širok raspon djelovanja – od ilustracija i grafičkog dizajna, preko dizajna videoigara, pa do murala – prati neobičan glas dizajnera koji pomno iščitava i istražuje književno djelo za koje će osmisliti naslovnicu. Zahvaljujući tome, ali i svestranosti i širokom znanju u mnogim oblastima koji ga čine rijetkom zvjerkom na domaćoj umjetničkoj sceni, Boris Stapić je odavno zaslužio svoj prostor u Urban magazinu.
Piše: Tamara Zablocki
Grafički dizajn je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a osim po reklamnim kampanjama nastalim u samostalnom i agencijskom radu, animacijskim i filmskim produkcijama, poznajemo ga i kao crtača stripa Sarajevski nevidljivi čovjek, rađenog prema djelu Karima Zaimovića, te tvorca murala posvećenog istom autoru i Zaimovićevoj zbirci priča Tajna džema od malina, smještenog na fasadi u sarajevskoj ulici Musala i nastalog u okviru Festivala ulične umjetnosti. Uz Mensura Demira, autor je i murala Ouroboros u Radićevoj ulici. Vjerovatno je da neku od knjiga u izdanju Buybooka čije je naslovnice dizajnirao već imate na svojim policama: Sjećanje šume Damira Karakaša, Ne daj mi nikada da odem najsvježijeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost Kazua Ishigura, Moj muž Rumene Bužarovske, Nigdje Hanifa Kureishija… Vjerovatno je, također, da ste od Borisa Stapića, ako ste imali priliku s njim nekad u životu popiti makar jednu kafu, naučili nešto novo iz najrazličitijih sfera, od stripa, filma, muzike i književnosti do trockizma.
Najprije, obavezno pitanje o uticajima i inspiraciji: šta je odredilo tvoj put u stripu, dizajnu, ilustraciji? Poznavajući te, pretpostavljam da se radi o čitavom nizu pročitanog i pogledanog, autora i autorica iz svih umjetnosti, književnosti, filma, slikarstva, stripa?
Mislim da sam imao desetak godina kada sam naišao na bogato ilustriran prevedeni intervju sa Miltonom Glaserom, klasikom američkog grafičkog dizajna, i otprilike sam sebi već tad zacrtao da ću kad odrastem raditi iste stvari koje radi taj čovjek: naslovnice knjiga, postere, logotipe, pakovanja… Ne trebam posebno spominjati da sam kao klinac bio i ostao pasionirani sakupljač stripova, ljubitelj filma i književnosti. To je bitno u tim formativnim godinama. Nekako zbog tempa življenja gubi se taj neki lični odmak, jedan personalni univerzum vrijednosti koji nije diktiran institucionalnim obrazovanjem i prolaznim trendovima. Poduga je lista imena iz raznih oblasti i umjetničkih disciplina; pomenuti M. Glaser, Chip Kidd, Neville Brody, od strip crtača / ilustratora; Moebius, Dave McKean, Régis Loisel, James Jean, Danijel Žeželj…
Decenijama kasnije, reklo bi se da su tvoji današnji poslovi ostvarenje dječačkog sna: radiš ilustracije, strip, dizajn videoigara, grafički dizajn, murale. Šta te zanima u svakom tom polju? Dijeliš li ih po važnosti, na one koji plaćaju račune i one koje radiš „za svoju dušu“?
Od početka sam zapravo sebe vidio u tom neomeđenom prostoru kreativnosti u rasponu od ilustracije i grafičkog dizajna do stripa i nikad se nisam trudio povući definisanu crtu razdvajanja jednog medija od drugog. Ne dijelim striktno projekte na one koji plaćaju račune i one „za svoju dušu“, pronađem neki nivo izazova u svemu što radim. Proces je, istina, u svakoj od pomenutih disciplina drugačiji, ponekad zahtijeva dosta interakcije sa klijentom, kolegama / suradnicima, animatorima, programerima u slučaju video ili gaming produkcije, nekad se dobiju više-manje odriješene ruke u autorskom pristupu, mada mislim da je početni brief, jasno, šta, kako i za koga, odlučujući.
Imam dojam da su mnogi tvoji radovi nastali iz privrženosti važnoj i dobroj ideji, poput stripa Sarajevski nevidljivi čovjek, prema priči Karima Zaimovića, i murala posvećenog ovom autoru, kao i podrške akciji solidarnosti Ja sam muzej kad je trebalo podsjetiti na zatvoreni Zemaljski muzej. Koliko ti je važna društvena angažovanost, uzevši u obzir da u našoj stvarnosti važne ideje često nisu praćene materijalnom naknadom pa za njih ne preostaje puno energije nakon svakodnevnog nastojanja da se preživi?
Nagrađen sam nekim novim prijateljstvima, računam to kao „nematerijalno dobro“. Živimo u vakuum vremenu koje briše vrijednosti iz društvenih odnosa. Svakako je primjerenije i uputnije da se temama poput neometanog kontinuiteta rada institucija kao što je Zemaljski muzej BiH bave nadležna ministarstva, ali jednostavno je u tom trenutku uposlenicima i njihovom predanom radu bio oduzet „glas“ u javnosti, mogućnost da artikulirano iznesu svoje probleme i zahtjeve. Pomalo gerilskom inicijativom Ja sam muzej UG Akcija, svakodnevnim „dežurstvima” uglednijih ali i običnih sugrađana, svakodnevnim snimanjem priloga i izjava (pozdrav ekipi koju su činili Dženan Medanović, Slaven Ištuk i Mirsad Hodžić), organiziranjem izložbi i posjeta u, u tom trenutku, zatvorenom Muzeju probijena je, mogu slobodno reći, informacijska blokada oko cijelog slučaja. Muzej je ponovo otvorio svoja vrata, aktualiziran je problem sličnih institucija, do daljnjeg. Strip i mural Karima Zaimovića je nešto intimnija priča, pokušaj da se na neki način otrgne od zaborava, ponovo iščita i revalorizira jedno od bitnih imena grada, što kroz, sasvim očigledno, strip, što direktno na ulicama Karimovog grada, „tetoviranjem” toposa na raskršću ulica kod dvorane FIS-a, mikrolokalitetu koji je odredio urbane generacije Sarajlija. Projekat koji svakako ne bi bio izvediv bez asistencije kolega Aleksandra Brezara i Mensura Demira kod izrade samog murala.
Brojne radove radio si upravo s Mensurom Demirom i Aleksandrom Brezarom, ali i drugim autorima i prijateljima, poput Enisa Ćišića. Kako izgleda zajednički rad na stripu ili muralu? Je li u društvu prijatelja sve lakše?
Svako dolazi sa svojim senzibilitetom, setom vještina kojima raspolaže, pa je samim tim lakše. Mural je terenski rad, intenzivniji fizički, vrijeme je bitan faktor, dogovor na skeli ili u korpi mora biti jasan i precizan, sve dileme, često organizacijske prirode, je uputno razriješiti prije same akcije. Strip adaptacija, ilustracija je nešto što je samotniji proces u egzekuciji, za radnim stolom, naravno sve se prije prostudira sa koautorom / scenaristom, skicira, opskrbi se referencama itd.
Da se vratim malo na temu posvećenosti ideji, kako gledaš na često iskustvo među radnicima i radnicama u kulturi i na nezavisnoj kulturnoj sceni koje podrazumijeva da se dobar dio rada doživljava kao „rad iz ljubavi“ jer „radiš ono što voliš“, što obično znači i vrstu samoeksploatacije? Kakvi su uslovi rada na kulturnoj sceni, iz tvog iskustva?
Veliki broj kolegica i kolega iz sfere kulturne proizvodnje ulaže ogromne napore da održi kontinuitet rada u ovakvim uslovima. Ne polažem neke nade u neoliberalne recepte tretiranja kulture i umjetnosti kao prigodničarske forme, turističkog suvenira, popratne manifestacije društva spektakla. Već je postalo tema vica kako se tretiraju neke kreativne djelatnosti u našem društvu. Sindikalizacija, strukovna solidarnost kolega su riječi koje su prisilno iščezle iz našeg rječnika. Sam termin „rad” je namjerno obesmišljen, jer smo svjedoci da se isplati jedino stranačka sinekura, izdašno kreditirano uhljebljenje, „preko veze”, a kao posljedica toga malo prostora ostaje za opipljivu i reprezentnu proizvodnju kulture i umjetnosti. U nekim bliskim i srodnim djelatnostima koje su upućenije na užu suradnju više djelatnosti, poput filma i videoprodukcije, a sa kojima kao storyboarder, produkcijski dizajner često surađujem, ako izgubite kontinuitet rada kamermana, scenografa, ton dizajnera i pripadajućih struka, bilo odumiranjem produkcija, bilo odlaskom kadrova vani, vi ste osudili čitave konkretne djelatnosti na izumiranje. Nema prenosa znanja starijih kolega. To je kao i sa visokim pećima i fabrikama, jednom ugašen pogon teško se, ako ikako, može ponovno pokrenuti. Pravi se nepremostiv generacijski jaz i vrlo brzo više niste u stanju proizvesti novu generaciju stručnjaka sa praktičnim iskustvom rada i učenja na konkretnim projektima. Ali to se dešavalo i većim i jačim kulturama ranije, a mi smo na početku tog procesa.
Svaka knjiga je autentičan svemir
Jedan od tvojih najrecentnijih radova je strip Biznismeni patriote, koji predstavlja uvid u akciju Pandora protiv organizovanog kriminala u BiH, u kojoj je, između ostalih, uhapšen i bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje Kemal Čaušević. Zašto je strip dobar izbor medija i za ovakve priče i kakvo je iskustvo bilo, za promjenu, crtati najstvarniju stvarnost koja nama „koji se nismo snašli“ u današnjoj BiH već izlazi na nos?
Portal Žurnal, koji se inače bavi nezavisnim novinarstvom, došao je na ideju da obradi veliki dio materijala koji nije mogao stati u njihov dokumentarac Pandorina kutija, a tiče se pomenutog slučaja u formi stripa, pa su angažovali tim koji smo činili Aleksandar Saša Brezar, Zoran Ivančić, u ulozi scenarista, i ja kao crtač, da krenemo sa adaptacijom. Na početku sam imao malu dilemu kako stilski ispratiti priču, jer sam već bio stvorio sliku da bi to trebao možda biti komičniji, relaksiraniji pristup blizak karikaturalnom, ali kako sam nekoliko puta iščitao scenario i pregledao film, odlučio sam da se to treba prenijeti što plastičnije, dokumentaristično, da se pokriju neke nedoumice koje bi možda ostale nakon gledanja filma. Strip je, vjerujem, uspješno ispratio obilnu faktografiju dokumenata, neka općepoznata lica političke elite, ali i neke manje igrače iz sjene, polukriminalni svijet privatnika pod zaštitom politike, spregu privatnih interesa koji se uspješno koriste mehanizmima države za lični interes i bogaćenje.
Autor si naslovnica samizdat izdanja knjiga Borisa Lalića, a od prošle godine dizajniraš naslovnice izdavačke kuće Buybook. Po izdavačkim kuloarima se priča da pročitaš svaku knjigu prije nego što prioneš na izradu njene naslovnice. To, sigurna sam, nije uobičajena praksa među dizajnerima i dizajnerkama. Koliko ti to pomaže u radu? Ili da preformulišem, može li se uopšte uraditi dobar dizajn knjige ako ne znaš šta je unutar korica?
To je moj recept rada. Nisam siguran da bih kvalitetno odgovorio zadatku ako bih zanemario i pokušao ubrzati taj dio procesa. Pokušavam doznati ne samo šta je između korica, pogledam recenzije, pregledam intervjue sa autorima, biografije. Internet čini takve stvari trenutno dostupnim, što prije nije bio slučaj. A onda tražim po tekstu, pokušavam napipati ton, atmosferu, adekvatnu boju, naći motive koji se daju prebaciti u likovnu formu, bilo tipografijom, kolažom, ilustracijom. Zadovoljan sam kad rezultat na kraju procesa iznenadi i mene samog. Kad poredam naslovnice izdanja na kojima sam radio do sada, ne vidim jedinstven pristup „rukopisu” i zapravo mi je to najugodnije iznenađenje. Svaki tekst je svoj autentičan svemir, pa ga tako i interpretiram.
Postoji li neka knjiga koja te se naročito dojmila u tom smislu, a do koje možda ne bi nikad došao da nisi imao zadatak dizajnirati njenu naslovnicu?
Domaći autori, u širem smislu, naravno, „domaći”. Sjećanje šume Damira Karakaša, Moj muž Rumene Bužarovske, Kad sam bio hodža Damira Ovčine, mislim da bi mi promakli ispod radara da nisam radio na tim izdanjima.
