Razgovarala: Elma Hodžić

Damir Ovčina veliki je pisac – ovako završava tekst Miljenka Jergovića o romanu „Kad sam bio hodža“. Nekoliko godina nakon „Hodže“, Ovčina ne prestaje intrigirati čitatelje i kritičare. U ovom intervjuu, Damir Ovčina otkriva svoj pristup književnosti, proces stvaranja, te analizira neizmjernu snagu koju roman kao forma pruža piscu. Razgovaramo o njegovom novom romanu, izazovima nezavisnog izdavaštva u Bosni i Hercegovini, te potencijalu književnosti i kulture da doprinesu društvenim promjenama. Svoj. Iskren. Zanimljiv.

Šta je za Vas književnost? O čemu Vi zapravo pišete?

To je alat proisteko iz potrebe za shvatanjem svijeta. Priča je način i za razumijevanje i uosjećavanje, pa i mijenjanje.  Čovjek tražeći sebe išće smisao kolko i mjere uljuđivanja, praveći običnim riječima oružje protiv životinjstva i tiranije. U srži svega je potreba za slobodom – tom najpotrošenijom, al i najneosvještenijom riječi i idejom. Književnost je propovijed slobode koja u sebe upija sve i ne podliježe ničemu doli želji za zanimljivim, istinitim, dubokim, neprolaznim. U tom je preko devedeset devet koma devedeset devet pa i još devedeset devet posto otog ostatka svega što se trpa u književnost puko smeće. Onog vrijednog je jako malo, a malo i sposobnih to prepoznat, a još manje strpljivih uložit vrijeme u čitanje, a najmanje onih pored svega radih dat i pare za knjigu. Ja pišući hoću shvatit stvarnost. To je što književnost mora. Djeluje lako. U tom zahvatanju zanima me šta je bilo oko mene, šta je moglo bit, šta jest, šta može bit. Pravi poriv je vjerovatno što je to teška disciplina. Da se zalijećem u pisanje je izazov trkanja s najjačim. Pišem o onom što je moje vrijeme moje mjesto. Moj tren vječnosti.

Pregledala sam intervjue u kojima govorite o stvaralačkom procesu iza tri romana koja ste objavili. Zanimljivo je. Možda da i ovdje rezimiramo… Kako pišete?

U hodži nisam znao šta radim, al sam znao šta hoću. Godinama čitajući i smišljajući način na kraju sam odbacio sve do svoj vlastit osjećaj istinosti i snage i prepustivši se tome doguro do zadnje slike. Koja mi bila prva i iz koje sam pošo da bi je zaokružio. Sve drugo bilo je tu zato što sam moro proć kroz svašta, mada me nije posebno zanimalo pisat o ratu. Al jest o mom djetinjem osjećaju mjesta i vremena. Uskočio sam u to nemajuć kud. A i bilo bi glupo da poslije svega što je samo aerodromsko naselje mog djetinjstva prošlo pišem o nečemu drugom. Bio je to i moj život pa i moja obaveza. Te ulice, ljudi, vrijeme. Piso sam roman jedino poštujuć svoj filing i odbacivši sve i svakog. To je jedan od poslova u kojem ti niko ne može pomoć nit te iko može zaustavit. Zato je neodoljiv.

Drugi roman je bio skoro skrojen kad se hodža pojavio. Onda sam ga počeo popravljat, misleći da će mi trebat malo. A nije bilo tako. Namučio me. Ni danas se s njim nisam pomirio. Treći ovaj, nazvan CVII, napiso sam lako iz jedinog pravog motiva. Inata. Lako ga napiso, a i lako se rasto s njim. Prethodni, ko sam ti ja, piso sam s većom samouvjerenošću nego hodžu, a treći i s još više. To ih je odredilo. Moja samouvjerenost je moja poetika. Romani su inače za mene slike. U hodži jedna koja je povukla hiljade drugih nametnuvši i cijeli nastavak. Jednom sam kolko neki dan ugledo poznatu ulicu pod novim uglom. Iz tog je izašlo sve drugo u treći roman. Cijeli jedan život i to moj vrijedan istraživanja mi se otvorio. Ko da je tu, a neusporediv privlačan spreman za ukoričavanje. Pišem probijajući se od slike do slike, al ono što suštinski određuje snagu i domet napisanog je piščevo uvjerenje. Čitalac osjeća imal u napisanom istine nadahnuća rješenja koje traži čitajuć.

Uvijek sam „žanrovski“ zbunjena dok čitam Vaše knjige (ovo ne navodim kao negativnu ocjenu, već kao čisti čitateljski doživljaj čiji je konačni ishod da me pročitano provocira, obuzima, traži prisustvo). Uzeću za primjer Vaš posljednji roman – dok čitam „CVII“ ne mogu da ne pomislim da čitam zapravo dramu bez didaskalija. Šta Vam roman, kao književna forma, omogućava? Po čemu je ona rastezljivija od drugih oblika književnosti i zbog čega, evo treći put, birate upravo roman kao medij kojim oblikujete ideju/misao?

Roman je rimska legija književnosti. Korpus mornaričke pješadije. Sve postavljeno ko zid. Čvrsto, a pokretno usklađeno uvezano. A opet i je ustav slobode. Tu je mogućnost korištenja poluge ogromna i zemlja se može podić jednom dobrom slikom. On daje da se u njega stavi sva širina svijeta, svaka tjeskoba života, sva pamet, sva muka i svaki filing, a da ništa nije tu samo zato što je forma to zaiskala. Meni roman podvlači obavezu držanja cilja i usmjeravanja snage do samog kraja koji mora udarit nagomilanom energijom. U ovom formatu je najlakše ispast budala i ostat bez daha pa se amateri češće trpaju u poeziju. Koja je još teža a i teže će probit kroz ravnodušnost jer nema zaleta, nema obrtnog momenta. Uglavnom, meni je roman duga pjesma čiji napon ne smije past. Poezija je opet kratki roman. Roman hoću zato što je najteži piscu, al najpotrebniji, najprihvatljiviji čitaocima. Onda kad postigne masivnost unatoč sažetosti, dođe čitaocu krivo što ga nema još. Zato roman, što ga i sam od svega najrađe čitam kolko god bilo teško nerijetko nemoguće nać ga vrijednog.

Po čemu je „CVII“ drugačiji od prethodnih romana? Kako biste, da morate (a ne morate, samo predlažem) sveli ovaj roman na jednu pjesmu?

Ljetos ga sveo na šest pjesama a sad ću na jednu pa šta bude.

Šest dana samovanja
Jedan život opstajanja
Jedan tren sanjanja
Duge godine čekanja

U cviiju sam išo od iskustva ka slutnji i što sam dublje ulazio u nepoznato, bivalo mi bliže i mojije. Pišući sam žurio da opišem rat, makar njegov početak prije nego se desi. Da bi ga napiso, bio sam u bliskoj tuđini, a tamo mi sve postalo poznato i normalno ko da sam ga proživio u detalju. Čini mi se da na kraju života neću posigurno znat šta je u mojim romanima bilo a šta tek moglo bit, šta sam vidio a šta dokučio. Kad se sad sjetim nečeg napisanog, dođe mi jako i stvarno sve u tom opisu budućnosti utemeljenom opet u iskustvu mog prostora djetinjstva i mladosti da ne vjerujem sam sebi da to nisam doživio. Slično bilo i u hodži i u njegovom nastavku, al se u njima ipak ide u prošlost il sadašnjost, a ovdje se pomjeram u neku budućnost. Koja me nije zatekla.

Foto:: Denis McCready.

Angažman je u poštenju i snazi

Roman “CVII” obiluje izuzetno izoštrenim slikama pojavne stvarnosti. Kako balansirate između angažirane književnosti i potreba da pružite uvjerljive i emocionalne likove, koji nisu samo odraz društvenih problema, već i ljudskih iskustava? Da li književnost treba biti angažirana ili iskrena? Ili se to dvoje međusobno ne isključuje?

Istinitost je angažman. Jedini pravi. Nije, naravno, puko prepričavanje viđenog kolkogod  bilo tačno dovoljno za istinitost. Iskrenost nije ništa, ako iza nje ne stoji poštenje, al i snaga prevazilaženja slabosti koja je čovjek pa i pisac u svojoj skučenosti. To je dublji zahvat da se iskustvo procijedi do nečeg vrijednog pa uobliči u zanimljivo i značajno da bi moglo povuć čitaoca na razmišljanje kroz uosjećavanje. Mora književnost bit angažirana i to jest i sve kad pisac to ne misli jer angažman nije želja da neka vrsta budala vlada recitujući jednu tipu fraza, već prikazivanje svijeta tako da onaj koji čita unatoč nerijetko hronici muke i tjeskobe jače zavoli pa i prigrli život tražeći svoju mogućnost sreće ostvarenosti punoće. Opet to je tako tek kad nešto vrijedi. Što je rijetko. Ravno čudu. Pukom iskrenošću što je čest alat slabih beznačajnih oponašatelja, nećemo postić ništa do sažaljenje. Tu najodvratniju emociju. A s druge strane neiskrenost kao prikrivanje vlastite slabosti kod lažnih pisaca izađe ne samo u puku neiskrenost već u lažnost. Najčešću dijagnozu lošeg i odvratnog književnog pokušaja. Angažman je u poštenju i snazi.

Kako biste opisali povezanost između “Hodže” i “CVII” – u kojoj mjeri ova dva djela reflektiraju Vaš pogled na političke i društvene procese u Bosni i Hercegovini?

U hodži se, mislim, osjeti moja mladost. Piso sam ga misleći da sam još mlad. Ovaj treći s osjećajem da sam do juče bio mlad. U svemu istinitom osjeća se ono što je pisac. Shvata li svijet. Govori li iz njega uvjerenost il poza. Ima li šta reć il naprosto blebeće i kamči status i fondove. Navijam da moje nedvosmisleno govori sve što mislim o svemu važnom. U hodži sam piso gledajući unazad- što uopće nije lako. Ni jedan detalj nije tektako vratit, pogotovo ne masu onakvih događaja. Opet u ovom novom sam približavo i poznato i nepoznato što je ispalo lakše nego sam mislio. Budućnost se u dobroj mjeri može pretpostavit jer proizlazi iz sadašnjosti i nemaju kud događaji s ovih tračnica. U tom meni ko i svakom jasnom preplitanju rata, vlastoljublja, pohlepe, gluposti, nebrige, nedoraslosti, onih koji su biva nešto trebali i sad trebaju poduzimat, događaji se odvijaju slično u ta dva romana. Zastrašujuće slično jer ni onda nije bilo nikog da misli i poduzima išta ozbiljno nit ga ima sad unatoč ogromnoj a šupljoj priči iza koje nema ničeg do lopovluk vlastoljublje laž pokvarenost. Sad je ova takozvana situacija samo nastavak one i nije se džaba ubijalo za teritoriju nit se slučajno poticalo nevraćanje i koncentracija stanovništva na određenim mjestima, dobrovoljna tibrizacija i grasovizacija naroda. Ovom narodu, ko i svakom i čovjeku i narodu, treba istina da bi dopro do slobode, a nema drugog alata do kulture. Koja nije budžetska stavka ni javna institucija ni koncert ozbiljne muzike ni opera. Potreba za slobodom koju kultura mora jačat pa i stvarat nema mnogo fanatika kad se prevede na neophodnost sukobljavanja s establišmentom. Na potrebu za vlastitim opstankom na slobodnom tržištu. Na prezir prema vlasti pozicijama fondovima i sličnom.

Foto:: Denis McCready.

Sloboda nema alternativu

Kroz svoju izdavačku kuću Impruva dali ste primjer nezavisnog izdavaštva u Bosni i Hercegovini. Koji su najveći izazovi s kojima ste se susreli u toj oblasti, i kako ste uspjeli osigurati da vaša književnost dođe do čitatelja bez kompromisa?

Kuću izdavačku sam upiso ko firmu u svojoj kući, tražeći kuću za svoj trud da ga ne može raskućit niko. Radeći godinama po školama na svoju sramotu, otišo sam zgađen i lopovskim sistemom i malim petljancima bezveznjacima oko sebe žaleći za svakom izgovorenom riječju. Nema čovjek tih riječi za bacanje ni sekundi kolko je budala. Ni u ovom knjiškom poduzimanju nije mnogo različito. Izdavači se uglavnom vrte oko fondova i državnih para, ne zamjerajući se idiotima na vlasti ovisni o svemu više neg o tržištu. Ja štampam svoje i ono u čemu je moj doprinos nemali za svoje pare, ne očekujuć ništa do izbjegavanje al me ni ne zanima niko nego ono što vjerujem da vrijedi. Poduzetništvo nema alternativu jer sloboda nema alternativu. Književnost nalazi put sama. Sporo, nekad skoro jedva, al nek bude tako. Smiješno mi svako nametanje i uvjeravanje akamoli plaćeno oglašavanje.

Da li će Vaši romani zaživjeti u nekim drugim oblicima? Film, predstava…

Predstavu mjerkam za brzijeh dana imajuć sad i dobar prostor za izvođenje a već godinu napisan tekst.

Onaj muzički album smo Jasmin Vesnić i ja oposlili pa bi trebo skoro bit otiskan ko ploča.

Film zapeo.

Šta mislite o potencijalu književnosti i kulture da doprinesu promjenama u društvu? Ima li nade?

Ima nade gdje ima karaktera. Ništa neće samo što mu se dolazi. Narod mora znat šta hoće. Nema mu ko. Da bi napravio mora shvatit. Ne može se društvo zidat kroz administraciju. Samo kroz kulturu. A to je nevidljiva mreža ideja vrijednosti i shvatanja svijeta. Neće to doć kroz škole, fakultete, domove zdravlja, miliciju, javna preduzeća, gradske uprave, općinske službe, sindikate i nevladine organizacije. Put je kroz knjige, članke, portale, predstave, dokumentarce, filmove. Sad su sve te forme zatrpane blebetanjem i štetočinstvom. Ali mi smo zemlja neosvještene slobode. Ne može se zaustavit šale, al je njeno uobličavanje u pravni pa posljedično i ekonomski sistem kao izraz široko prihvaćene ideje o životu, teško. Niko to neće za nas uradit a hoćemol mi sami, nikog drugog nije briga.