Piše: Danijela Golijanin
Pravilo kaže da nezadovoljstvo ima mnoštvo izvora, oblika i boja. Loše je samo kad preplavi, ali ne može sve biti pravilo, nešto mora biti i izuzetak. Poput snijega na behar i voće.
Ni april mi nije ništa veseliji u odnosu na prethodne mjesece. Mamina kuma mi svako malo pošalje poruku i svaki put me dirne njena briga kako sam, jer zna da se jako teško, rekla bih preteško, nosim s odlaskom tate. A tek mame… jer moja mama nije zaslužila takav odlazak i teško se mirim s tim, kao i sa tvrdnjama da korona ne postoji. Slobodno mogu reći da imam zlatnu medalju u klimanju glavom na svako moraš biti jaka. A ja bih samo da me, do kraja života, duša manje boli.
Svako je makar jednom doživio smak svijeta, sve zavisi šta je i ko je bio njegov svijet. Ljudi oko mene su umorni od nedostajanja, a čini mi se da su još umorniji, jer po tom pitanju ne rade ama baš ništa. Kao potvrdu navedenog, slobodno im ponudite svoje povjerenje i gledajte kako nemaju pojma šta da rade s tim. Nema veze, prednost istine je u nemanju potrebe za dokazivanjem.
Recept za bolje sutra je, kažu, da shvatim i pomirim se s tim da ljudi dolaze i odlaze onda kada ti najviše trebaju, i da sve to preživiš – sam. A ja obožavam ljude koji isključivo misle, odlučuju, pa i kroz zid idu svojom glavom, koji postoje i ne dozvoljavaju ti da ih (ne) voliš. Ali, čestitam i onima koji su sposobni da budu ovih dana na dva mjesta, ovdje i pri zdravoj pameti.
Dok je za mene, ipak, najljepše mjesto na svijetu ono gdje si dio nečijih misli, molitvi i srca, što i vama želim.
