Izdavačka kuća Buybook objavila je roman Dennisa Gratza pod nazivom „Motivi za knjigu kajanja“. U njemu se autor, između ostalog, posvetio važnoj i zapostavljenoj temi nastavka života nakon razvoda braka. Gratz piše i o zlatnoj mladeži, statusnim simbolima, nemogućnosti začeća prirodnim putem u vremenu kada maternice postaju skupštinske teme… O onima koji su privilegovani i onima koji su daleko od privilegija ispisao je stranice vrhunske proze i u savremenu bh. književnost donio novi stil, koji bi mogao, nadamo se, postati i odlika onih rođenih krajem sedamdesetih, koji još uvijek imaju snage i energije da grade bolje društvo i bolju književnost u njemu.

Šira javnost Gratza prepoznaje kao političara, odnosno jednog od osnivača Naše stranke i zastupnika u Federalnom parlamentu Bosne i Hercegovine. On je i advokat, prevodilac i profesor. Obilje talenata i interesovanja odlično je sublimirao u književnom izrazu. Novi roman, koji je povod ovog razgovora, prvu promociju će imati 22. februara u knjižari Buybook. Knjiga o ljubavi u mjesecu ljubavi mogao bi biti naslov razgovora da je objavljen u nekom trivijalnijem magazinu.

Piše: Kristina Ljevak
Foto: Haris Čalkić/VTF Studio

Imao si potrebu da pišeš o današnjem Sarajevu. Za razliku od onog nekadašnjeg, kojem vrijednosti i danas učitavamo i koje je „jedno“, čini mi se da ovih današnjih ima nekoliko. Za sve one koji još nisu pročitali „Motive za knjigu kajanja“, možeš li reći koje je tvoje današnje Sarajevo i kakvo je ono?

Iskreno, ne znam. Ja vjerovatno pripadam onoj hibridnoj generaciji koja je Sarajevo najintenzivnije doživjela u prvih nekoliko godina poslije rata, što, s jedne strane, pomaže da iskustvo Sarajeva bude potpunije, ali, s druge strane, vjerovatno iskrivljuje perspektivu na gradkakav je onzaistadanas. Zapravo, uvjeren sam da o nekom prostoru i periodu možemo pisati samo s nekog vremenskog odmaka, jer se takve stvari moraju najprije doživjeti, svariti, prepakovati… Naravno da je takvo viđenje stvari na određeni način kontaminirano… U tom smislu,ja imam dosta negativnu sliku današnjeg, postdejtonskog, ratnoprofiterskog, prljavog i zapuštenog Sarajeva. Sarajeva pasa lutalica i razvaljenih platoa. Ali, možda ima i neko drugo Sarajevo, koje ćeza desetak-dvadeset godina neki novi klinci, neke nove generacije drugačije identificirati i obrađivati. Dok se to, međutim, ne desi, ja sam skoro opsesivno posvećen zabilježavanju svega onog što pripada i postoji u Sarajevu a odnosi se na moju generaciju, generaciju koja je odrasla u „zlatnim“ godinama međunarodnih donacija i pažnje, od kraja rata pa do 2006, a zatim egzistencijalno počela propitivati politički i ekonomski ponor u koji smo upali od 2006. naovamo.

Ne volim termin urbano, ali mi je u „Motivima za knjigu kajanja“ važno prisustvo urbanog ritma grada, odnosno Sarajeva u drugoj dekadi dvijehiljaditih. Je li to bila prirodna odluka da se radnja smjesti u okvir koji najbolje poznaješ?

Apsolutno. Kao što rekoh, postoji više Sarajeva. Ovo moje je Sarajevo moje generacije, ljudi koji su u svojim tridesetima i koji su svoje viđenje svijeta oblikovali kroz ljude i mjesta na koja su s tim ljudima izlazili. Od Cineme, Ježa, Cloua, Nostalgije (kojih više nema), preko Bičakčića, Kino Bosne, Hacijende, SOS-a, Manhattana, pa do Brew Puba, City Puba, Vučka, Balkana, Spazia, Opere, Zvona, Sky bara itd. Duboko sam uvjeren da kafane, barovi,restorani, klubovi, kafići, općenito mjesta okupljanja izvan privatnoga, na neki način predstavljaju bronhije pluća grada. Način na koji neko mjesto diše ogleda se upravo u njima i u ljudima koji takva mjesta posjećuju.Zato je važno izlaziti!

„Motivi za knjigu kajanja“ je u osnovi roman o ljubavi. Ali prije nego što dođemo do te važne teme, voljela bih da se pozabavimo temom otuđenja. Je li način na koji tvoj narator pokušava da premosti emotivnu krizu ne samo bijeg (kojem nerijetko na različite načine svi pribjegavamo) već i jedna od niza potvrda o otuđenju u savremenom društvu?

Mislim da je bijeg prirodna ljudska reakcija na svaku krizu koja nije premoštena. Mentalni bijeg, bijeg u fizičkom smislu (odlazak iz nekog mjesta) za mene su zapravo indikatori da problem s kojim se suočavamo ne samo da nije riješenveć da možda čak nije ni prepoznat. Tu se ogleda sva tragikomika protagonista moga romana – on spontano, nakon što je doživio „kataklizmu“, podiže novac sa bankomata, sjeda u auto i bježi. Ali, kako Seneca u De tranquillitate animi primijeti, „odlika bolesna čovjeka je da ništa ne može dugo izdržati i promjene koristi kao lijekove. Iz tog razloga se desi da ljudi poduzimaju besciljna putovanja, po kopnu i po moru, jer iz lakomislenosti nikada ne podnose ono što ih pogađa“.

Kad ne znamo šta smo, živimo svijet brendova

Čini mi se da je dio tog otuđenja sve ono formalno, što s pažnjom bilježiš, pa tako znamo sve detalje sportske opreme, marke automobila, lokacije stana i ostale simbole statusa tvog pripovjedača. Je li ti bila namjera da obesmisliš fokus na periferno ili si htio naglasiti koliko je to sve nevažno u situacijama kada novac ne može nadomjestiti ono što se izgubi ili ne može da se stekne (kao porodica, naprimjer)?

Pa, kada ne znamo više šta smo i zbog čega smo, onda živimo svijet brendova. Kada izgubiš sve ono što je bitno (a često ne razumijemo kako postaviti prioritete), preostaje ti samo ono nebitno. Instagram, Facebook, sve te aplikacije i kapije u svijet socijalnih zbivanja zapravo su platforme za konstruisane identitete i samoidentifikaciju. Moj protagonist obraća pažnju na predmete i detalje jer mu ništa drugo nije ostalo od života koji je imao. Pored toga, mislim da je učinkovito materijalno i geografski definirati dešavanja. To je nekako išlo po automatizmu. Za mene je to pitanje vjerodostojnosti. Ne mogu pisati o kafiću Manhattan i njegovoj atmosferi ako nikada nisam ušao u njega i okusio ponajbolji espresso u gradu.

Otuđenjem, ili bolje reći besmislom, mogli bismo okarakterisati i jednu zabavu na koju tvoj junak odlazi. Ona postaje savršena ilustracija za sve naše površnosti i izostanak iskrene, srdačne, sadržajne komunikacije… Kada smo se i zbog čega ovako „obesmislili“ u pokušaju da živimo živote iz kataloga salona namještaja?

Meni je to sjajno – zabava u salonu za namještaj. I kodirani jezik, koji se na kraju i prestaje koristiti, kada se počne s tom igrom pantomime… I kako su svi isfrustrirani. I kako prihvaćamo da budemo jadni, da pravimo kompromise tamo gdje ne moramo to činiti, jer to zahtijeva neka društvena dogma. Ja sam to „obesmišljavanje“ prvi put osjetio kada sam shvatio da je pisanje poruka lakše nego direktni, glasovni kontakt s nekom osobom. Inače, ja sam vjerovatno najveći mrzitelj SMSporuka u gradu! (smijeh)

Važan dio u knjizi je i izdaja u prijateljstvu. Prijatelja koji „zgriješi“ glavni junak je glorificirao do „beskrajnosti“. Je li teže kad nas iznevjere oni za koje smo mislili da su najbolji među nama već kad to učine osrednji, na čije smo greške navikli? Ili se vrsta izdaje prisutna u romanu ne oprašta ni prosječnim ni natprosječnim? Ili je opet sve samo do našeg doživljaja i potrebe da ljudima do kojih nam je stalo pripišemo neke vrijednosti?

Nema veće izdaje od izdaje prijatelja. Ali se postavlja pitanje je li to uopće bilo prijateljstvo. Neka čitatelji procijene.

Dok maternice postaju skupštinske teme, a lideri vodećih partija nam broje otkucaje biološkog sata te demonstriraju lažnu brigu za natalitet, egzistira jedan paralelni svijet o čijim problemima su upoznati samo najbliži. Riječ je o nemogućnosti začeća prirodnim putem i nizu pokušaja ostvarivanja potomstva medicinski potpomognutom oplodnjom. O ženama koje uz emocionalnu bol prolaze i onu fizičku dok im se mentalna struktura mijenja pod talasom vještačkih hormona malo ko zna i govori. Je li lažna briga za podmlađivanje nacije i nebriga za ženu i porodicu bila jedan od razloga zbog kojih si odlučio da pišeš i o ovom problemu?

Pa, ne… Ja, iskreno, nisam imao nikakvu agendu, političku ili društvenu, da pišem o tome. Inicijalna ideja – jer mi pisanje jednog drugog romana u tom trenu nikako nije išlo – je bila da taj neki lik, razmažen i patetičan, ali i brutalno iskren i na neki način simpatičan, sjedne u auto i krene voziti na tu neku destinaciju o kojoj su mu pričali. To je bilo na početku sve. Ideja o medicinski potpomognutoj oplodnji je, naravno, došla kroz moje političko iskustvo i informacije koje sam dobio o tom teškom problemu našeg društva. Bilo mi je važno utkati taj problem u mozaik raspada jedne neostvarene porodice. Ali mislim da stvarni razlozi emocionalnog kraha moga protagonista nisu u nemogućnosti začeća već u prestanku ljubavi. Kao što rekoh, neka čitatelji odluče.

E sad, konačno o ljubavi, koju smo, čini mi se, malo protjerali iz savremene bh. književnosti. I ne čudi, naravno, imajući u vidu kako živimo, ali me zanima tvoje mišljenje o tome zbog čega smo je počeli podrazumijevati, smatrajući važnijim sve druge borbe koje vodimo na dnevnom nivou. Šta je bio ključni razlog da se posvetiš temi ljubavi, odnosno životu nakon razvoda braka?

Znam da ovo zvuči krajnje banalno i patetično, ali za mene život bez ljubavi nema nikakvog smisla. Pisati o tome je stvar egzistencijalne potrebe.

Emotivni ponor nakon prestanka ljubavi

Da li pisanje o ljubavi može pomoći pronalaženju odgovora na pitanje gdje nestane ljubav kada nas napusti?

Mislim da smo neiskreni prema sebi ako terapijski učinak pisanja izostavimo iz ukupnog sagledavanja potrebe za pisanjem.

U kojoj mjeri, po tvom mišljenju, nestane i dio nas, odnosno ode sa osobom koju smo voljeli i koja više nije dio našeg života?

Mislim da je emotivni ponor u koji upadnemo nakon prestanka ljubavi, istinske ljubavi, trajna kategorija. Jedini lijek je – zaljubiti se opet. Nekada je to, nažalost, gotovo nemoguće.

Jedna od omiljenih domaćih čitalačkih disciplina je pronalaženje sličnosti između biografije autora i biografije književnog junaka, posebno kada se pripovijeda u prvom licu. Imam dojam da se nisi opterećivao budućim čitalačkim nagađanjima o tome šta je stvarnost a šta fikcija.

Taj dojam je tačan. Ispisujem uistinu ono što moram napisati. Uglavnom me ne zanima kako će to ljudi tretirati. Naravno da određena mjesta i javne ličnosti postoje u stvarnosti i da su mnogi detalji uzeti iz vlastitog života, tipa, izgled sata na ruci ili sadržaj gepeka… Ali „Motivi za knjigu kajanja“ su plod fikcije. Uopće ne znam kakvi su stanovi u Kulovića ulici ili na vrhu Logavine, moj otac nema nikakvu vikendicu s ultramodernom kuhinjom na Poljinama (i nema veze s politikom i političkim strankama), ne znam za kolonu izbjeglica na autoputu u Austriji i odlazak sudija na neko putovanje u Graz i tome slično. Recept za nemljevene đulbastije, međutim, sam dobio od jednog našeg čovjeka u Moskvi!

Većina će u tvom naratoru tražiti autorov alter ego. Da li zbog toga na kraju uvodiš „stvarnog sebe“ koga posmatra pripovjedač?

Razlog zašto uvodim sebe nije ograđivanje od propitivanja „je li se ovo sve tebi desilo?“, već, u neku ruku, pokušaj pomirenja između dva suprotstavljena pogleda na život. I moj protagonist i ja smo na određeni način prošli kroz određene emotivne krahove, iako smo oboje zapravo i ekonomski i društveno privilegirani u odnosu na najveći broj ljudi s kojima dijelimo životni prostor. Shodno tome, malo me je stid da kukam, s obzirom na to kako je drugima i koji je stepen egzistencijalne ugroženosti koji porodice uništava već materijalno… Ali ja sam, recimo, i zbog toga (još) u politici što mislim da je promjena nabolje moguća sve dok vjerujemo u nju. Što više ljudi vjeruje u čudo, to je vjerovatnije da će se čudo stvarno dogoditi. Moj protagonist u romanu to još nije shvatio. U tome se ogleda i tragikomika njegovog cijelog road tripa.

Igra s imenima u romanu takođe je njegov važan segment. Ne znam koliko ćeš otkriti na ovom mjestu zbog budućih čitatelja i čitateljica.

Upravo iz tog razloga u cijelom ovom intervjuu glavnog lika zovem samo protagonistom. Sastavni dio iskustva čitanja „Motiva“ je da tek na kraju saznajemo kako se on zove. Ne bih to čitateljicama i čitateljima ovog intervjua htio pokvariti.

Postoji li mogućnost da nakon „Motiva za knjigu kajanja“ pisanje zauzme veći prostor u tvojoj vrlo bogatoj i raznorodnoj profesionalnoj biografiji?

Ovog proljeća počinjem rad na svom novom romanu, petom već. Dakle, pisanje doživljavam krajnje ozbiljno, i nadam se da ću pisati dok sam živ. Drago mi je da je izdavačka kuća Buybook prepoznala kvalitet „Motiva“ i da je prvi feedback čitatelja odličan. Ne postoji pisac koji ne želi da bude čitan. U tom smislu se nadam da će me ljudi prepoznavati ne samo kao advokata, profesora ili političara, već i kao književnika. Ali oko stvari koje nisu u mojoj moći sam se konačno prestao sekirati. To je jedna od onih nekolikodobrih posljedica odrastanja.