„Prodali smo 140 kutija Leksilijuma od 3 mg za ova dva mjeseca! Pa ima li iko da je zdrav?!“, uzviknula je apotekarka koja je ispod pulta nešto obračunavala, gledajući u svoju kolegicu s osmijehom koji je odražavao suštu tragikomičnost. „Svi smo mi dobro, kakvi smo mogli biti“, uzvraća joj kolegica i one nastavljaju s poslom.
Istinu o tome koliko smo dobro možemo saznati vrlo teško. Osim ako i sami nismo dobro, i to priznamo. Ako ste jedan od onih stanovnika/ca BiH koji u bijelim apotekarskim vrećicama iznose kutije s ružičastim, bijelim i plavim tabletama, ne samo da ste morali priznati da vam nije dobro, već ste se morali suočiti i sa sažaljenjem i radoznalošću: šta to rade ljudi koji su priznali da im nije dobro?
Otkrit ćete, ako ste među onima koji sjede u čekaonicama „doktora za dušu“, psihijatara, iznenada cijeli jedan skriveni svijet koji je ušutkan i marginaliziran, sveden na stid i na šutnju. Iznenada, kao svici, iz vašeg će mraka da zasvijetle oči ljudi sa sličnim problemima, ljudi koje ste poznavali godinama, a niste znali ništa o njihovoj muci. Otkrit ćete depresivne, anksiozne, bipolarne, povjerit će vam se napokon, ali u nadi da ćete o tome šutjeti. Uskoro, postat ćete jedna zajednica koja komunicira o svom problemu isključivo među sobom i koja je spremna podijeliti s vama svoju priču u zamjenu za vašu šutnju. Jer, imati psihičke probleme u našoj je sredini tabu koji možda boli najviše od svih tabua, a imamo ih mnogo. Onaj kome je duša oboljela, taj je otpisani čovjek. Njemu se ne može vjerovati, s njim se ne može normalno razgovarati, već tiho i ispod glasa, s njim se problemi ne mogu dijeliti, mračni su i valja ih izbjegavati na popodnevnim kafama i u večernjim šetnjama.
U večernjim šetnjama ljeti čut ćete isključivo smijeh i radosne pozdrave. Na pitanja o zdravlju čut ćete pozitivne odgovore, jer ljeto je i mi moramo biti sretni. Začas ćete morati da zagurate malu bijelu vrećicu iz apoteke u torbu, stavite sunčane naočari i slušate od prijatelja kojeg ste upravo sreli kako sjajno izgledate, i da je to čime se sad bavite baš super, neka, samo je zdravlje najvažnije, bit će para, bit će svega. No, kad kažu zdravlje, ne misle nikada na zdravlje duše.
I nećete reći ništa svome prijatelju. On nije dio tajne zajednice bijelih vrećica, on je „dobro, kakav je mogao biti“, on možda tajno navečer pije jednu od onih 140 kutija Leksilijuma koje je prodala apotekarka, ali to je zbog posla, stresa, vrućine (jer „stvarno je vruće i niko se ne osjeća dobro, ne može se spavati“).
Neki je duh uvijek prisutan da opravda tlapnje duše koja pati od depresije, tjeskobe ili nekog ozbiljnijeg psihičkog poremećaja, duh patrijarhalne, konzervativne sredine koja nalaže da nalazimo razloge da se uklopimo među „sve ljude“, sve one kojima nije dobro zbog vrućine i koji ne mogu da spavaju.
U međuvremenu, u mraku vaše tajne i dalje svijetle oči ljudi koji su vam rekli svoju istinu nakon što ste im vi priznali svoju. Komunicirat ćete smjenama svjetlosti i tame u svojim dušama, šuškanjem bijelih apotekarskih kesica punih lijekova (jer psihoterapija je nadrealno skupa i vi možete priuštiti samo lijekove) i pozdravljati se u čekaonici kod doktora kao što se u radosnim ljetnim večerima pozdravljaju ljudi u vašem kvartu: „Kako ste, šta ima?“ „A ništa, dobro je, spavala sam tri noći zaredom bez buđenja, a počistila sam i stan.“ „To je sjajno“, reći će vam saputnik iz čekaonice i kazati da je napokon uspio da vidi svoga osmogodišnjega sina, čija je majka zabranila viđanje s ocem koji ima bipolarni poremećaj. Smijat ćete se kao da prepričavate priče s ljetovanja. Kao da ste na sretnoj, ljetnoj, večernjoj kafi.
Svi smo mi dobro, kakvi smo mogli biti. Bolji ljudi.
