Od sjajnog Sartreova “Zida”, Dinine studentske režije u studenom Kamernom teatru 55 u Sarajevu pod opsadom 1994. godine do upravo izvedene dramske premijere “Ukulele Jam” nanizalo se puno sjajnih umjetničkih i stvaralačkih godina. Željeli smo se zajednički podsjetiti čime su sve ispunjene ove godine i šta nam donose nove u Dininom intenzivnom teatarskom radu i umjetničkom životu. Dino Mustafić je režirao više od 120 predstava klasičnih i savremenih pisaca u mnogobrojnim pozorištima i gradovima. Snimio je više dokumentarnih filmova sa kojima je bio na zapaženim festivalima dokumentarnog filma, a potom i dugometražni igrani film “Remake”. Bio je umjetnički direktor drame Narodnog pozorišta Sarajevo, predavač je na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU) i Sarajevskoj filmskoj akademiji (SFA). Nalazio se na čelu najstarijeg pozorišnog festivala u regionu, internacionalnog festivala MESS od 1997. do 2016. godine, koji je obnovio nakon opsade Sarajeva sa svojim saradničkim timom. Razgovaramo sa čovjekom i stvaraocem, intelektualcem s kojim nijedan razgovor ne može iscrpiti sve bogatstvo njegova umjetničkog duha, niti svu širinu angažovanog profesionalnog rada, intenzivnog i upečatljivog javnog intelektualnog djelovanja.
Piše: Duška Amidžić
Foto: Edvin Kalić
Iza Vas je četvrt vijeka u teatarskom životu, umjetnosti i kulturi Sarajeva i BiH, ali i u inostranstvu. Krenuli ste s Vašom prvom pozorišnom predstavom u Sarajevu pod opsadom. „Zid“ se desio u najteže i najtužnije vrijeme naše nove historije. Jedan je od primjera i datuma kulturnog otpora umjetnika, kulturnih poslenika i institucija kulture u vremenu od 1992. do 1995. godine. Podsjetite nas na taj događaj, Vaš lični i kolektivni pozorišni čin.
Tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 1.425 dana i postala najduža u modernoj historiji, kulturni život opkoljenog grada iznjedrio je možda najavangardniju pozorišnu scenu na tlu bivše Jugoslavije. Pod silinom udaraca koje je preživljavalo, Sarajevo je pokušavalo očuvati svoj identitet i svoje postojanje braneći se od agresije, slika destrukcije i nasilja. U sarajevskim teatrima postavljene su 182 premijere koje je vidjelo više od pola milijuna Sarajlija. Teatar pod opsadom pokazao je koliko umjetnost u teškim vremenima znači svakom čovjeku i koliko mu može pomoći da izdrži nemoguće. Mi smo imali knjigu utisaka predstava tokom rata u kojoj je jedna gledateljica zapisala: „Hvala vam što mi niste dali da poludim.“ Mislim da je u tom smislu teatar učinio strašno mnogo kao ljekovitost, kao nešto što je bilo istinsko sklonište, te kako je ustvari ta duhovnost proradila i rekla: Ne možete nam to uništiti. Teatar je bio utočište za dušu. Oplemenjivao je naše živote. Moj profesionalni prvijenac s predstavom „Zid“ trajno me obilježio kao reditelja i čovjeka jer je ratno iskustvo zajedništva, solidarnosti i otpora prema nasilju, zlu i destrukciji postalo za mene etički postulat neodvojiv od teatarske estetike. S tim osjećajem uzvišenosti profesije i važnosti umjetnosti ušli smo u postratno doba, entuzijastično, fanatično i radno. Iz sadašnje perspektive to izgleda nedostižno i kao pogled u nostalgiju kada je umjetnost bila važna kao hljeb i voda!
Svoj umjetnički pogled na svijet i život profilirali ste prvenstveno u vrijeme opsade. Opće je mišljenje. a i ocjena umjetničke kritike da ste ga na originalan, stvaralački način izrazili kroz cio Vaš bogati stvaralački pozorišni i filmski rad.Nesumnjivo, po obimu i raznovrsnosti, širini djelovanja i rezultatima teško je naći u čitavoj regiji sličan primjer maksimalno angažovanog intelektualca umjetnika, poznatog, nagrađivanog pozorišnog i filmskog režisera.
Stvarnost oko nas je brutalno surova. To nas obavezuje da u pozorištu uvijek budemo istiniti i konkretni. Vjerujem da teatar mora da ponudi alternativni model mišljenja, ne samo da mora da bude kritičko ogledalo svoga vremena nego bi trebalo pored estetskog da bude i duboko etički čin. Teatar mora da postane prostor socijalnog dijaloga. Mnogi su predviđali da će sa novim medijima teatar zamrijeti, marginalizirati se i nestati. Ali vidimo da teatar i te kako ima publiku, a i vidimo da je ona željna prostora koji posjeduje neku vrstu sakralnosti i ritualnost u koji može doći i u njemu tražiti suštinu i odgovore do kojih ne može doći u svakodnevici. Tako da vjerujem da je pozorište prostor više sfere duhovnosti u kojoj čak upadi realnosti, često prepuni dramatičnosti, ne mogu ugroziti našu osnovnu misiju – da s publikom podijelimo emocije, strahove, zebnje i nade.
Ko ne vjeruje da teatar može da promijeni pojedinca, to jest onog gledaoca koji dođe na predstavu, onda nema razloga da se bavi ovim poslom. A to vam je kao da mijenjate kosmos, zato što je svaki čovjek u sali mikrokosmos za sebe. Vjerujem da ako promijenimo sebe možemo primijeniti i društvo. Teatar zna da bude čudesno uzbudljiv, da nas, pored ljepote plemenitosti i uzvišenosti, uči i saosjećanju i da bude koristan u tom smislu da osvijetli trenutak u kojem živite, da vam poruči to da nikad niste sigurni u svojoj ušuškanosti i da u jednom trenutku može da vam se dogodi da neko zakuca i na vaša vrata. Zato preferiram otvoreno pozorište za novo i rubno, istraživačko i radikalno u propitivanju scenskog izraza. I sam se trudim riskirati, bolje se osjećam u neuspjelom pokušaju nego raditi i gledati dosadne repertoarne predstave koje gode malograđanskoj publici za ne daj Bože da se ne uznemire ili zapitaju o bilo čemu u teatru. Teatar je prostor u kojem se može još slobodno misliti.
O Vašoj pasioniranoj posvećenosti režiji svjedoči i činjenica da ste upravo najzaslužniji ne samo obnovu MESS-a nego i za rast ovog festivala, njegov razvoj u nesumnjivu teatarsku manifestaciju priznatog i afirmisanog internacionalnog teatarskog festivala. MESS nas i danas čini i međunarodnim kulturnim centrom prvenstveno zahvaljujući izuzetnoj energiji, znanju i entuzijazmu najuže ekipe ljudi koji ga vode.
Prolazile su i mijenjale se čak i države, znakovi i simboli, nazivi ulica i gradova, a festival MESS je ostajao. Mislim da je festival MESS značajna i velika ideja, s tim festivalom smo odrastali i sazrijevali. Taj nam je festival mijenjao odnos prema svijetu, otkrivao nam nove istine i spoznaje, te sve dok je tako ovaj festival će biti živ. Još je ovo festival u kojem postoji publika koja pamti njegove početke, još dolaze ljudi i uzimaju karte. Tradicionalno se zna u kojem redu sjede i u kojoj stolici. Sve dok je tako, lijepo je znati da postoji jedan kontinuitet.
Festival MESS više od pola vijeka gradi naše duhovne veze sa svijetom, i obratno. Zalažući se uvijek za nove i otvorene kulturološke prostore, ostvaruje izvanredne kontakte, podstiče razvoj bosanskohercegovačke teatarske scene i doprinosi njenoj potpunoj afirmaciji u širem kontekstu. Angažiran je u polju formiranja domaće pozorišne javnosti, u borbi s provincijalnim duhom i duhovnom prazninom. MESS predstavlja epohalnu antitradicionalnu pojavu nulte kategorije u manifestacijama bosanskohercegovačke kulture. Festival MESS jeste skup vrijednosti, odnosno umjetnički projekt koji ne saopćava konačne istine o teatru i ne prikazuje već otvara i problematizira neka od najosjetljivijih pitanja savremene javne sfere koja se proizvode, pojavljuju ili prikrivaju u posebnim svjetovima razlika i raskola u umjetnosti. Uprkos političkim i finansijskim barijerama, MESS godinama kritički reagira na nove društvene izazove i probleme, otvara socijalno-politička pitanja, aktivno preispituje sopstvene umjetničke i teatarske strategije uopće, kao i proizvođenja novih pozorišnih realnosti koje će utjecati na scenski standard bosanskohercegovačkog pozorišta. MESS je fenomen, svojevrsni pozorišni sistem koji svake godine odašilje uređeni i izdvojeni smisaoni i značenjski sadržaj, koji pokreće i mijenja ponašanje generacija.
Bili ste i direktor Drame Narodnog pozorišta Sarajevu. Režirali ste u gotovo svim našim teatarskim kućama, a posebno u pozorištima u regionu. U vremenima u kojima se kultura u cjelini, u svim njenim djelatnostima, bori za dostojanstvo, traži prostor za šire i uspješnije djelovanje, gdje se po Vašem mišljenju nalazi naš savremeni teatarski i pozorišni život u BiH?
Savremeno, umjetnički vođeno pozorište, upravo zato što je na državnom budžetu, ne smije da se prikloni trivijalnosti i komercijalnosti, već mora da zastupa opšte društvene interese, ali ti interesi su sasvim suprotni onome kako se oni obično shvataju u provincijskim sredinama. Pozorište treba da otvara bolna pitanja, da pruža doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji. U posljednjem periodu s naših scena su iščezle predstave koje se beskompromisno suočavaju s nekim nazadnim a vrlo raširenim pojavama – šovinizmom, ksenofobijom, otimačinom, hipokrizijom… Paradoksalno, u savremenom pozorištu osnovna misija nije da nezavisne scene provode umjetničke i društvene proboje, subverzije, već je to zadatak i nacionalnih kuća. Koliko god različita, i nacionalna pozorišta i nezavisna scena trebalo bi da se nalaze na istoj strani u borbi protiv opšteg neoliberalnog, komercijalnog trenda u kulturi. Bojim se da se uspostavlja javna scena koja traži svoje „nove vrijednosti“, duhovne manekene, folirante narcisoidnog ponašanja, kojima je važnija recepcija njihovog „djela“ u medijima od umjetničke suštine. Oni su prihvatili novi kontekst vremena buke i senzacije, vrijednosnog relativizma, u kojem se sve jaranski, u medijima, proglašava historijskim, genijalnim i remekdjelom. Ta medijska rika samohvale je degutantna i obraća se publici kao konzumentu kome je svejedno da li je u pozorištu ili u šoping-centru. Sve se može kupiti i prodati. Umjetnički integritet ide u bescjenje, a za malu lovu se dobiju pokornost i konformizam. Alternativna scena gotovo da i ne postoji, isključivo je komercijalna. Nije korekcija niti konkurencija institucionalnom ili mainstream teatru. Pozorište ima smisla kada dovodi stvari u pitanje i otvara raspravu, vodi dijalog, što se onda najčešće smatra subverzivnim. Takvih autora je sve manje u regionalnom pozorištu, jer svako autentično mišljenje nužno dolazi u sukob s tolerancijom i pristojnošću. U Sarajevu rapidno opada produkcija i sve je manja mogućnost da ćemo neke predstave upamtiti kao historiju pozorišta jer se samo pamte oni koji su radili drugačije i hrabrije. Takvih skoro pa nema u repertoarnim planovima, ne smije se dogoditi društveni skandal ili prijestup koji će uznemiriti konzervativni duh.
Nedavno ste završili rad na predstavi „Ukulele jam“ kojom je Narodno pozorište Zenica obilježilo 70. rođendan… Jedan od vaših Vaših titova koji su mi, moram priznati, svakodnevno „gradivo“, kaže: Nema ništa uzvišenije i ujedno poniznije prema profesiji i teatarskoj umjetnosti kada imam probu poput današnje koja je bila intimno raskopavanje po našim sjećanjima. Hvala dragim glumcima koji su me po ko zna koji put u mom životu oplemenili svojom iskrenošću i hrabrošću.
Polazim od toga da nema teatra bez glumca. Volim njihovu zaigranost, infantilnost koja ih nikada ne napušta bez obzira na godine. To je najteža performativna umjetnost, traži asketsku disciplinu, posvećenost koja me fascinira. Glumčev instrument su tijelo i duša, registar emocija je beskrajan, sve je u nijansama, detalju koji se mora scenski materijalizirati. Prazan prostor scene i glumac stvore magiju, neobjašnjivu, neizrecivu. Crpe svoj rezervoar mašte iz proživljenog i empatičnog. Iznose svoje tamne i svijetle komore unutarnjeg bića, transformišu to u scensko zbivanja koje gledaoci percipiraju kao emotivno-misaoni tok. Čudesna je ta alkemija prostora i vremena kroz glumca na sceni. Uvijek sam iznova uzbuđen kada učestvujem u procesu koji se oblikuje preda mnom u scenski jezik – formu bez limita. Glumac-umjetnik nema granice, to je Božiji dar bez premca.
S obzirom na to da nikad ne mirujete i nikad se ne smirujete, kakvi su Vam planovi za ovu godinu? U kojima zemljama i u kojim gradovima će teatri biti obogaćeni Vašim prisustvom i rediteljskim umijećem?
Imam rediteljski posloženu čak i sljedeću godinu, radit ću u Novom Sadu, Splitu,, Somboru, Skoplju, Bratislavi, Tirani. A moj sljedeći projek vezan je za dinamičnu i visoko estetiziranu nezavisnu grupu umjetnika okupljenu oko pozorišne platforme Kontakt. Postavit ćemo u stanu, bez scenske tehnike, rasvjete i tona, tekst Ayada Akhtara „Osramoćeni“. Mislim da će tekst i koncept pobuditi veliku pažnju kulturne javnosti. U predstavi će biti vrsni glumci, na i pisac će početkom jula doći na premijeru. Radujem se novom izazovu i teatarskoj avanturi.
Ovo je jedan od intervjua koje ne želimo završiti, ali kako nas prostor ograničava neka kraj bude posvećen početku Vaše biografije: Dino Mustafić rođen je u Sarajevu, režirao je u mnogim pozorištima i gradovima. A mi bismo dodali: ali se uvijek vraća Sarajevu i sarajevskoj raji…
Imam svoje strahove, koje i ne krijem. Jedan od najvećih je gubitak dragih ljudi ili rastanak s prijateljima. Moj svijet se s ratom srušio, raselio moju raju, prekinuo mladost. Osjećam se kao u brzom vozu koji ne stane ni na jednoj stanici, a slike pejzaža se smjenjuju takvom brzinom da ne mogu razaznati gdje se nalazim. To je vagon koji nisam birao, već sam ubačen u njega. Takav put bez oslonca, dragog saputnika na kojeg mogu glavu nasloniti, može biti naporan i dosadan. To je metafora mog osjećaja kidnapovane mladosti – mnoga lica više nisam sreo ili dugo vidio, dolaze mi često u san, spomenuti vagon se sve više prazni, ostajem sam dok voz jurca prema svom kraju. Susret s prijateljima koji žive godinama van Sarajeva, a s kojima sam proveo mladost, uvijek je emotivan, nabrajajući imena raje – gdje je ko – prođemo cijelu planetu, sve meridijane. Užasno mi nedostaju, nikada nisam to prebolio. Zgrade, ulice, objekti, mogu se obnoviti, duša ne!
