Piše: Lejla Panjeta
Nakon što su Amerikanci napali Irak 2003. godine, masa novinara počela je da šalje izvještaje sa terena. CNN-ov reporter u oklopnom vozilu izvadio je svoj mobilni telefon kroz prozor i snimio video uživo. Snimak je bio niske rezolucije, zamagljen i pun „kockica“. U principu, njegova nečitljivost pojačala je dokumentarizam i istinitost video realnosti. Na snimku se skoro ništa nije vidjelo, ali je snimak bio objektivan, time opravdavajući jedan od osnovnih postulata dokumentarnog filma. Objektivna istina hiperrealizma. Jean Bodrilliar je ovo nazvao četvorostrukim udaljavanjem od oznake za neki znak – simulacijom realnosti. Odvažio se da kaže da se rat u Iraku nije desio. Idući putem ove teorije simulirane realosti interesantno bi bilo izjaviti da se pandemija nije desila, ali da virus postoji (ili obratno).
Objektivnost u hiperrealizmu novih medija znači da istina može biti i neobjektivna tj. da ne predstavlja ono što označava. No, na autorima dokumentarnog filma i izvještavanja o činjenicama je da otkriju obje strane istine vezano za temu kojom se bave, pa čak i treću, onu koju će razviti kao svoj sopstveni rakurs viđenja problema kojeg predstavljaju kroz ovaj specifični umjetnički oblik izražavanja i najznačajniji TV novinarski žanr.
Autentičnost svjedočanstva
Pokušaj objektivnog predstavljanja realnosti ili ekspresija fantazije su osnovna dva stila ili pristupa filmu, koji su se razvijali zajedno u prvim godinama rođenja ove umjetnosti. Braća Lumiere 1895. godine u Parizu prikazuju Ulazak voza u stanicu. Ovaj događaj, prilikom kojeg su ljudi iskakali iz kina, misleći da će voz iz kadra ući u kino-salu, uzima se kao godina rođenja kinematografije. Nedugo potom George Melies snima svoje madžioničarske trikove, totalne fantazije, poput filma Put na mjesec, kojima je nova tehnologija pokretne slike omogućila da filmskim jezikom predstave maštovite misaone procese. Lumiere udara temelje budućim vijestima, televiziji, dokumentarnom filmu, a Melies otvara put za Star Wars i ostale fantastične i fiktivne svjetove. Tridesetak godina nakon rođenja filmske umjetnosti Dziga Vertov uzima ostatke filmske trake i izlazi na ulicu sa kamerom. Njegova poetika dokumentarnog filma kao „uhvaćenog nepatvorenog života“ i teza da je oko kamere savršenije od ljudskog oka, vidljiva je u njegovim dokumentarnim filmovima, poput filma Čovjek sa filmskom kamerom, u kome se realnost rekonstruiše tokom izbora kadrova za snimanje i ponovo spaja u montažnoj sobi prilikom čega filmsku stvarnost definiše i njome upravlja reditelj. U serijalu BBC Life nisu svi snimci u autentičnom okruženju na terenu u onoj mjeri realistični koliko se nama to čini. Mnogi od njih urađeni su u studiju ili laboratorijama, te u visoko kontroliranim uslovima snimanja životinja. Sa druge strane neki od snimaka su kupljeni preko agencija koje se bave prodajom filmskog i fotografskog materijala.
Izbor kadrova, namjera autora, kreativnost, vizija cjelokupnog djela i njegov ideološki uklon od velike su važnosti za dokumentarni film, pa tako mogu nastati propagandni filmovi poput antologijskog Trijumfa volje, ili mokumentarci poput filmova Michaela Moora. Mnogo je žanrova i stilova dokumentarnog izražavanja porodio jedan voz na stanici. Jedno je zajedničko TV filmovima, edukativnim, autorskim filmovima, kao i žanrovima reality showa: svi prenose emociju kroz percepciju i interpretaciju određenog svjedočanstva o nekom društveno relevantnom fenomenu.
Tehnološki napredak donio je nam je jaču rezoluciju slike. Ma kako autentičan snimak američkog novinara iz 2003. godine, on više nije prihvatljiv kao svjedočanstvo. Kamere na našim telefonima moraju biti u HD rezoluciji. Naprave za praćenje i nadzorne kamere u stilu James Bonda ili Googlove naočale već su odavno rezviziti i pokretači akcije u filmovima. Bill Gates najavljuje zamjenu smartphone tehnologije sa tetovažama na tijelu. U svim ovim tehnologijama, specifičan je jezik nekog snimljenog materijala u vizuelnom mediju. Ono što je eksperiment tehnologije, postaje filsmki žanr. A ono čime film eksperimentira na nivou jezika izražavanja i semiotike pokretne slike, prenosi se u nove komunikacijske tehologije. Tako je kamera za kućnu upotrebu ili kamera za monitoring našla svoje mjesto u filmskim žanrovima poput camcorder filma, kakav je Paranormal Activity ili found footage filma, čiji je nabolji predstavnik legendarni Blare Witch Project. Tišina i čekanje su osnovna obilježja ovih igranih žanrova temeljenih na vizuelnom jeziku tehničkih karakteristika kojima se služi dokumentarni film.
Found footage – Pronađeni materijal
Blair Witch Project je pseudo-dokumentarni horor film u režji Daneila Myricka i Eduarda Sancheza iz 1999. godine. Film prati priču tri studneta koji snimaju svoje putovanje dok istražuju lokalnu legendu o vještici iz Blaira. Gledaocima je rečeno unaprijed da se o ova tri studenta nikada više nije ništa saznalo i da se nakon ovog istraživanja vode kao nestali, a sve što će se vidjeti u filmu je njihov snimljeni pronađeni materijal. Zvanična stranica filma bila je prepuna lažnih intervjua sa policijom i dokumantacije o ovom slučaju, dodatno podgrijavajući atmosferu autentičnosti i istinitosti zabilježenih događaja video kamerom u samom filmu. Odličan odgovor kritike i publike donio je ovom filmu 248 miliona $ zarade. Blair Witch Project smatra se za jedan od najuspješnijih i najprofitabilnijih indie filmova (niskobudžetni filmovi nezavisne produkcije, op.a.) svih vremena.
Pored stilskog obilježja u dokumentarističkom pristupu vizualnosti cjelokupnog djela, koji je sam za sebe dovoljno zastrašujući, debate su se proširile internetom o pitanju toga da li je film stvarni dokumentarac ili je sve samo fikcija. Ubjedljivost metodologije po kojoj je korišten princip found footage, učinili su ovaj horor jednim od najstrašnijih filmova ikad. Dosta selfija, kamera iz ruke, osvjetljenje jakog kontrasta, nedostatak fokusa, loša rezolucija i princip video dnevnika dali su ovom igranom filmu auru realnog svjedočanstva, nepatvorenog života o kome je Vertov govorio, i to bez otklona prema realnosti i istini koju gledalac doživljava ispred platna.
Međutim, u simulacija relanosti ovdje se poigrala sa cijelim procesom naše percepcije oznaka i označenog. Dokumentarno izražavanje je svjedočanstvo. No, ne nužno realno. Čak i selfie, Instagram Reel ili TikTok video, snimljen je, montiran je i postavljen publici (na društvenim mrežama) sa određenom rediteljskom tj. autorskom namjerom u predstavljanju istine o nekom svjedočanstvu.
Budućnost dokumentarnog filma
Bodrilardovskim rječnikom ovo znači da što više napredujemo tehnološki, dalje smo od stvarnosti. Ali, ko kaže da virtuelna stvarnost nije stvarnost? Da virtuelna istina nije svjedočanstvo na nivou dokumentarnog filma? Nedavno je pogrešna vijest da je Američko društvo psihijatara u svoje liste bolesti uvelo poremećaj pod nazivom selfizam, izazvala debatu i medijsku pometnju, nakon čega su neki specijalisti klasifikovali selfizam kao poremećaj, a APA se još ne očituje zvanično po ovom pitanju. Ipak, terminologija za bolest selfizam ušla je u urbani rječnik. Ovaj egzibicionistički poremećaj definiran je kao opsesivno-kompulzivna želja osobe da svoju fotografiju snimi i uploaduje na društvenu mrežu ili drugdje na internetu. Voajerizam i egzibicionizam do sada su tretirani kao individualni psihološki fenomeni, a ne socijalne devijacije. No, sa pojavom napredne tehnologije HD rezolucije, stream videa, touch screena i društvenih mreža, socijalna patologija proširuje klasifikacije u svojim metodologijama, u skladu sa novonastalom medijskom situacijom, koja preuzima kontrolu nad našim ličnim životima i oduzima privatnost. Američko društvo psihijatara još nije definiralo našu tehnološku kulturu bolešću. No, termini poput ghosting uveliko su danas vezani za društvene mreže i odnose ljudi u virtuelnoj stvarnosti. Gledajući kvantitet psiholoških klasifikacija koji eksponencijalno raste od osnivanja APA, sa sve većom sistematizacijom duševnih poremećaja, za psihologe je stid zapravo društvena fobija, neko ko voli kafu je ovisnik, a urednost se tretira kao opsesivno-kompulzivni poremećaj. Selfizam i ne mora zvanično ući na APA listu bolesti, već se može voditi pod pojmom adiktivnost.
Da je autofoto (kako se selfie zove na španskom jeziku) izuzetno važna karika u novoj medijsko-tehnološkoj situaciji, govore sve noviji žanrovi koji se mogu pratiti na društvenim video mrežama. Jedan od klasičnih mainsteram kanala, National Geographic Chanel, emitovao je seriju Science of Stupid u potpunosti temeljenu na smiješnim video selfijima ili camcorder materijalu koji analizira voditelj ističući zakone fizike kojima su se pokušali oduprijeti vratolomni selfisti! Gdje ovakva produkcija nastaje? U montažnoj sobi i pretraživanjem na internetu! Nema više reditelja sa kamerom na leđima. TikTok 10 sekundni video je danas najinformativnija simulacija realnosti. Danas su svi Dziga Vertov, a sherovanjem se reciklira već postojeći materijal, praveći tako nova svjedočanstva o društvenoj stvarnosti. Ako su svi autori simulirane photoshopirane realnosti odvojene od prave oznake onoga čemu svjedoče, gdje je budućnost dokumentarnog filma? Koliko je puta udaljena simulacija od stvarnosti. Baudrillard je govorio o četiri zamjene znakova za drugo označeno. Današnja virtuelna kultura se selfizirala i demokratizirala do apsurdnosti u kojoj je dovela društvenu životinju do potpunog paradoksa i otuđenosti. Poremećenost se vidi u tome da je realno ono što je potpuno nestvarno i neopipljivo.
