Na ovogodišnjem Sarajevo Irish Festivalu, koji već treću godinu nastoji približiti irsku kulturu bosanskohercegovačkoj publici osvjetljavajući ono najbolje što Irska nudi, ljubitelji i ljubiteljice muzike mogli su poslušati Dónala Lunnyja, čuvenog muzičara o kojem irski mediji obično pišu kao o „kumu irske tradicionalne muzike“. U pedeset godina Lunnyjeve karijere stalo je toliko toga da se teško može obuhvatiti jednim novinskim tekstom, ali morali smo pokušati.

Piše: Tamara Zablocki

Dónal Lunny zaslužan je za preporod irske tradicionalne muzike, koju je šezdesetih i sedamdesetih pratio glas muzičkog izraza povezanog s tradicionalnim vrijednostima i crkvenim konzervativizmom. Dónalovi bendovi Planxty, The Boothy Band i Moving Hearts svojom su inovativnošću, koja je podrazumijevala spajanje s elementima rock'n'rolla i jazza, te virtuoznošću muzičara koji su ih činili označili revoluciju u statusu koji je tradicionalna irska muzika imala na muzičkoj sceni. Više od četiri decenije kasnije, s Andyjem Irvineom, s kojim je osnovao i Planxty, Lunny i dalje nastupa u bendu Mozaik, koji njeguje muziku iz tri različita izvora, te pored tradicionalne irske muzike baštini i bugarsku narodnu muziku i američke muzičke izraze iz prošlih vremena. U međuvremenu je ovjenčan brojnim nagradama, počasnim doktoratom na Trinity koledžu u Dublinu, a historija će ga pamtiti i kao tvorca irskog buzukija.

Lunny je odrastao u okrugu Kildare okružen muzičarima i instrumentima u porodičnoj kući, te u najranijim godinama naučio svirati irski bubanj bodhrán, gitaru i sintisajzer. U Dublinu je studirao grafički dizajn, a nakon završenog umjetničkog koledža dvije je godine izrađivao nakit. Svijet muzike, međutim, uskoro se ispostavio njegovim jedinim pravim interesom kojem je želio posvetiti svu svoju energiju. „Dok sam studirao grafički dizajn, već sam bio profesionalni muzičar, svirao sam u bendu i zapravo su se stvari same poredale. Muzika je postepeno preuzela moj život. Sviđalo mi se studirati na umjetničkom koledžu i izrađivati nakit, ali nikad nisam prestao svirati. Kad smo osnovali bend Planxty, jednostavno više nisam imao vremena za izradu nakita i muzika je postala moja preokupacija. Ne žalim što je ispalo tako“, ispričao je za Urban magazin.

Značaj tradicionalne muzike u savremenom svijetu

Put posvećenosti tradicionalnoj irskoj muzici utabao mu je, ističe, upravo bend Planxty, koji je u kratkom roku postao iznimno popularan i izvan Irske, širom Evrope. „Mislim da je Planxty bio vrlo važan bend, predstavljao je jedinstven spoj ljudi koji su ga činili. Razvili smo muzički odnos koji je činio kontrapunkt izvođenju tradicionalnih pjesama. To je postao svojevrstan znak prepoznavanja, način na koji smo pristupali muzici, ojačan karizmom Christyja Moorea i čistim, tradicionalnim muzičkim izrazom Iana O'Flynna. Nakon toga, The Bothy Band je bio sasvim drugačijeg karaktera, ali je okupio jednako posvećene muzičare, Paddyja Keenana, Matta Molloya, Tommyja Peoplesa, s moćnom ritam sekcijom koju su činili Mícheál Ó Domhnaill, Tríona Ní Dhomhnaill, te ja na buzukiju, što je sve označilo karakter kretanja muzike tog vremena.“

Uslijedio je bend Moving Hearts, koji je predstavljao pokušaj da se tradicionalna muzika uvede u novo doba, da se napravi čvršći most između tradicionalne i savremene muzike. „Mislim da je taj pokušaj dijelom bio uspješan. Lično sam naprosto gajio ljubav prema tradicionalnoj muzici, sve me je vuklo prema njoj, a u nekom trenutku sam uvidio da ima dovoljno potencijala da mi postane preokupacija do kraja života. Taj trenutak bio je vrlo značajan jer sam prestao tragati za drugim pravcima i posvetio sam život tradicionalnoj muzici. Smatram da je veoma važno sačuvati tradicionalnu irsku muziku jer ona dolazi iz same dubine irske kulture. To se, naravno, odnosi na svaku kulturu, jer u svakoj kulturi obično – ne uvijek, ali obično je tako – najbolja muzika je ona koja preživi i prenosi se generacijama. Usmeno predanje je izumrlo, ali je tradicionalna muzika preživjela i nastavlja dalje“, ispričao nam je Lunny, koji je nakon raspada benda Moving Hearts 1985. započeo producentsku karijeru.

Kako ističe, za svaku kulturu je važno čuvati tradicionalnu muziku od zaborava i važno je da to čine mladi ljudi. „Vrlo je pozitivno što se, kako čujem, dešava i preporod tradicionalne bosanske muzike, sevdaha, jer tradicionalna muzika uvijek pripada narodu, starima i mladima. Čini mi se važnim da i mladi ljudi smatraju tradicionalni muzički izraz nečim svojim, umjesto da ga smatraju nečim što pripada prošlosti i spada u muzejske postavke. Irska muzika je godinama imala upravo takav status. Značaj tradicionalne muzike je u tome što jača osjećaj identiteta u ljudima, povezuje ih s njihovom kulturom i jezikom. Stoga, kada mladi ljudi sviraju tradicionalnu muziku, to je čini relevantnijom u savremenom svijetu; tradicionalna muzika time postaje kul i popularna. To je upravo proces kroz koji je irska muzika prošla krajem šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada se desio zamah irske muzike i on još uvijek traje.“

Nastanak irskog buzukija

Važan doprinos Dónala Lunnyja novijoj historiji irske muzike leži i u činjenici da je osmislio i popularizovao „irski buzuki“, preradivši grčki narodni instrument, a potom otišao i korak dalje izradivši električni buzuki. Za potrebe izvođenja irske tradicionalne muzike Lunny je snizio štim buzukija jer u irskoj narodnoj muzici tradicionalno nedostaje niskih tonova, ali su najveća inovacija koju je Lunny uveo bila ravna leđa instrumenta. Grčki buzuki, naime, ima zaobljena leđa poput saza, a Lunny je od majstora tražio da mu izradi instrument ravne pozadine, kako bi se mogao svirati stojeći. Prilagodba grčkog instrumenta potrebama irske muzike uticala je na to da su brojni irski muzičari otkrili čari buzukija nakon što ga je Lunny predstavio u novom obliku.

„Grčki buzuki mi je u ruke prvi dao Andy Irvine. Odmah sam obrnuo žice na instrumentu, jer sam ljevak. Potom sam podesio žice na niže tonove, što je i osnovna razlika između grčkog i irskog buzukija, a irski majstor Peter Abnett mi je izradio buzuki ravne pozadine. Dok sam svirao u bendovima Planxty i The Bothy Band na svom dorađenom grčkom buzukiju, ljudi koji su nas dolazili slušati nazivali su instrument koji su vidjeli u mojim rukama ‘irskim buzukijem’, ali nisam pridavao važnost tome. Godinama kasnije, kad sam bio u bendu Moving Hearts, zato što je to bio bend s velikom ritam sekcijom i električnom gitarom, pomislio sam da bih trebao električni buzuki, koji mi je potom izradio majstor Derrick Nelson. Električni buzuki je imao svoje mjesto u Moving Heartsu, doprinosio je zvuku, ali sam ga nerijetko koristio kao udaraljke. Kasnije sam se vratio sviranju akustičnog buzukija.“

Irska narodna muzika putuje kontinentima

Lunny ističe da je uticaj irske muzike u različitim dijelovima svijeta prisutan već stoljećima, usljed okolnosti koje su tjerale Irce da se iseljavaju iz svoje zemlje i sa sobom ponesu i svoju kulturu. „Nakon što je u Irskoj 1845. godine izbila Velika glad, hiljade i hiljade ljudi emigrirale su u Sjedinjene Američke Države. Bilo ih je toliko mnogo da su sa sobom prenijeli i dobar dio irske kulture, jezika i muzike na drugi kontinent. Fragmenti irskog jezika i danas se mogu naći u engleskom koji govore Amerikanci, a isto se tako mogu primijetiti uticaji irske muzike na američku pop muziku, rame uz rame s uticajima afričke muzike koju su na američko tlo donijeli robovi. Popularna američka muzika nastala je na ova dva uticaja, a ista pojava postoji i u drugim dijelovima svijeta. U Australiji ćete, na primjer, naći narodnu muziku koja zvuči veoma irski i primjetno je da je nastala na irskim uticajima.“

Iza Dónala Lunnyja je pedesetak godina stvaranja, sviranja, komponovanja muzike za film, pozorište i televiziju, produciranja albuma drugih muzičara, svakojake popularizacije irske muzike. Njegove saradnje s drugim imenima iz svijeta muzike uključuju Christyja Moorea, Kate Bush, Paula Bradyja, Elvisa Costella, Sinéad O'Connor, Indigo Girls, Baaba Maala… Sve urađeno priskrbilo mu je nadimak „kuma irske tradicionalne muzike“, a Bono Vox ga je prozvao „irskim Quincyjem Jonesom“. Kao gostujući predavač na Univerzitetu u Limericku posljednjih desetak godina mladim ljudima iz svih dijelova svijeta prenosi znanja iz sviranja gitare i buzukija, kao i komponovanja. Otkriva nam da mu se u poslu predavača čini najvažnijim da studentima i studenticama prenese važnost unošenja samog sebe u proces komponovanja i sviranja.

Lunny je nedavno dobio i nagradu za životno djelo koju dodjeljuje Folk Alliance International, postavši prvi dobitnik ove nagrade koji djeluje izvan Amerike. Prethodni dobitnici nagrade ove organizacije koja predstavlja industriju narodne muzike u cijelom svijetu uključuju Boba Dylana i Joan Baez. Ukratko, čini se da su postignuća i zaostavština Dónala Lunnyja nemjerljivi. Sam, ipak, zadržava skroman pogled na vlastitu karijeru. „Bio sam vrlo počastvovan kad sam dobio nagradu, ali i ponizan, jer sam se našao u društvu ljudi kakvi su Bob Dylan i Joan Baez. Moram priznati da rijetko razmišljam o svojoj cjelokupnoj karijeri jer sam obično previše zaokupljen onim što trenutno radim. Smatram se sretnim jer sam svih ovih godina imao priliku raditi sa sjajnim muzičarima. Ne mislim da je moja karijera gotova, ali postao sam vrlo dobar u traćenju vremena, što me ne raduje, jer osjećam da imam još mnogo da uradim.“