Dušan Šarotar slovenski je pisac, pjesnik, scenarista i fotograf. Središnje teme njegovih djela su sudbina jevrejske zajednice i holokaust u Murskoj Soboti i Prekmurju, uključujući i roman Zvjezdana karta koji je predstavljen u okviru devetog izdanja Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.

Razgovarao: Matej Vrebac za Buybook

Povod Vašeg dolaska u Sarajevo je ovaj put deveto izdanje Međunarodnog festivala književnosti Bookstan. U bosanskohercegovačkoj prijestolnici ste boravili na književnoj rezidenciji, ali je ona jednako tako jedno od mjesta gdje ste smjestili radnju svog romana Panorama. Kakva Vas sjećanja vezuju za ovaj grad i kako ga doživljavate? Kakav simbolički kapital Sarajevo nosi ili bi moglo nositi u današnjoj slici Europe?

Sjećam se tople, jasne jutarnje svjetlosti koja je preplavila grad, kao da je upravo izašao iz snene izmaglice. Bilo je nečeg nestvarnog, čarobnog, kao što u sjećanju ima nečeg imaginarnog, eksplozivne i ujedno fascinantne mješavine stvarnog i imaginarnog, jer sjećanje nikad nije potpuna i dovršena cjelina, zato kažem sjećam se, pripovjedam, da bih ponovio prošlost, a ne zaboravio je. Pisanje prvenstveno shvaćam kao umjetnost pripovijedanja, mašte, i na kraju kao izražavanje ljudske duše. Vjerujem da vrijeme zapravo ne postoji, ostaje samo vječni i nepromjenjivi unutarnji prostor iz kojeg raste moj jezik kojim osmišljavam svijet oko sebe. Tišina je moj prvi jezik.

Dakle, ako se vratim na početak, tog lijepog jutra prije deset godina, koje nikada neću zaboraviti, bio sam na sarajevskom autobusnom kolodvoru, gdje je završilo moje četveromjesečno putovanje Europom, od Irske, preko Belgije do Sarajeva, ali ovdje je putovanje zapravo tek počelo. Sjećam se da me je čekala pjesnikinja Ferida Duraković i otpratila do stana u ulici Josipa Vancaša. Tamo sam, u stvaralačkoj samoći, polako ispisivao prva poglavlja romana Panorama, poetski izvještaj, dnevnik, priču o nevidljivoj Europi, o iseljenicima, prognanicima, preseljenicima, o samoći, gubitku jezika i, i na koncu o potrazi za srećom, o tuđini i o ljubavi u vrijeme samoće. Sarajevo sam vidio kao metaforu, sada se sve brže i jasnije predočuje kao proročanstvo.

U razgovoru s Jagnom Pogačnik na festivalu ćete predstaviti bosansko izdanje romana „Zvjezdana karte“. Roman je već imao odjek u regionu, nagrađivan je, a bosanskohercegovačko čitateljstvo će ga imati priliku čitati u prijevodu Ahmeda Burića. Jeste li bili u kontaktu s prevoditeljem? Čeka li roman i prijevodi na neke druge jezike te kakva je generalno njegova dosadašnja recepcija?

Jako se radujem ovoj knjizi, to je moj prvi prijevod na bosanski jezik. Briljantan prijevod djelo je mog dobrog prijatelja Ahmeda Burića, pjesnika koji ima raskošan dar jezičnog oblikovanja, ali i duboko i potresno osobno iskustvo življenja na granicama jezika, kultura i osjećaja. I tako se osjećam kad razmišljam o Zvjezdanoj karti, to je priča o izgubljenom domu i o potrazi za imaginarnom pjesničkom domovinom. Zvjezdana karta naišla je na srdačan prijem kod domaćih čitatelja, za što sam dobio Župančičevu nagradu, najveće priznanje grada Ljubljane, te bio nominiran za još nekoliko nagrada. Međutim, kao što znamo, svi pjesnici su beskućnici. Igrom slučaja, roman će istovremeno biti objavljen i u hrvatskom prijevodu Anite Peti-Stantić u zagrebačkoj izdavačkoj kući Fraktura, a u pripremi je i španjolski prijevod koji će na jesen biti objavljen u Meksiku, a roman je također u pripremi preveden na ukrajinski i švedski. S velikim zanimanjem pratim reakcije čitatelja i kritike na moje prevedene knjige. Poezija je način najdublje i najintenzivnije korespondencije između dalekih i nepoznatih jezika. Samo jedna pjesma može uzdrmati svijet do temelja, iako se ne može vidjeti ljudskim očima. Sve bitno i trajno je nevidljivo.

Vaše pisanje kroz sjetni, melankolični senizbilitet me uveliko podsjeća na italijanskog pisca Giorgia Bassanija koji je dobar dio svog opusa posvetio gradu Ferrari iz vremena prije Drugog svjetskog rata i brojnoj jevrejskoj zajednici koja je nestala iz njega. U „Zvjezdanoj karti“ Vi pak pišete o Prekmurju, Murskoj Sobotu i Šalovcima, o jednoj mladoj jevrejskoj porodici od 1932. do 1944. kada nestaje deportacijom u Auschwitz, kao i većina prekmurskih Jevreja uslijed holokausta. Čini mi se da Bassani i Vi podjednako od zaborava spašavate uspomenu na jednu zajednicu. Nije li onda za Vas pisanje spašavanje od zaborava te nužnost da se svjedoči o onome što povijest kao nauka ne može ispričati?

Hvala. Naravno, u potpunosti se slažem s Vašim stavom da priča počinje tamo gdje povijest prestaje, što naravno ne znači da je sve izmišljeno, da ništa nije istina. U mojim pričama sve je na neki način stvarno, svi likovi su stvarni, njihova imena i sudbine su povijesno posvjedočene, mjesta, kuće, vrijeme je stvarno, iako pišem o davnim i prošlim vremenima, pa čak i više od toga: snovi, čežnja, bol su također stvarni, kao i ljubav, jer pišem na način empatije. Volim svoje likove. I postoji ta tanka granica koju još nitko nije povukao, između povijesti i književnosti, između stvarnosti i mašte, vidljivog i nevidljivog, radikalno rečeno, između duše i tijela. To se ne može odvojiti, niti spojiti potpuno i bez ostatka, pjesma o čovjeku i njegovom boravku u vremenu i prostoru uvijek će se činiti drukčijom od povijesne rasprave na istu temu. Ali poeziju ne treba zlorabiti za povijesnu laž, a dakako ni obrnuto. Ostalo je samo sjećanje. Imam osjećaj da se povijest iscrpila, a s njom i priča kao prestižni oblik književnosti, svijet bez volje i reprezentacije, slika svijeta bez melankolije, kao čista autofikcijska pripovijest, završila je s pojavom umjetne inteligencije, iako to mnogi još ne znaju. Digitalne neuronske mreže, jezični modeli umjetne inteligencije, društvene mreže i internet općenito već znaju više o nama nego mi sami. Dolazi doba poezije, koja će možda biti posljednje utočište ljudske duše, sve ostalo bit će samo povijest. Ili, drugim riječima, poezija je dijalog s mrtvima. Književnost je oblik tugovanja, liječenja metafizičkih rana. Pjesma je tužaljka za prošlošću ali i za budućnošću.

Kako se pripremate za pisanje? Vjerujem da proučavate faktografski i arhivski građu za Vaše romane jer su neki likovi iz njih zaista bili stvarni, poput dr. Lazara Rotha, posljednjeg rabina iz Murske Sobote.

Zvjezdanu kartu sam pisao tijekom korone i lockdowna. Umjesto da čitam i pratim depresivne i klaustrofobične dnevne vijesti, svaki dan sam čitao jedne stare novine iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Imao sam osjećaj da je više realnosti i aktualnosti nego u svim dnevnim vijestima. U lokalnim novinama iz listopada 1932. godine naišao sam na vijest, zapravo čestitku, o vjenčanju mladog para, Franca Schwarza, trgovca iz Čakovca i Rozalije Hahn iz Bodonaca, naravno da sam bio iznenađen i uzbuđen, jer je Franc moj djed. U tom sam trenutku znao da je ta sićušna i rubna novinska bilješka dovoljna za početnu rečenicu romana. Prije nego počnem pisati, uvijek odem na putovanje, ili u arhive, knjige, novine, u zbirke poezije ili na pravi put. Pišem s osjećajem onih koji putuju pješice. Tiho i polako.

Velika strast Dušana Šarotara jesu i fotografije. Pišete na jednom mjestu: „U tišini porodičnih slika, skrivenih na sigurno pod praznim papirom, sačuvana su sjećanja, priča koja čeka svog pripovjedača.“ Možemo li reći da se fotografije i književnost kod Vas isprepliću s istom svrhom, odnosno one su poticaj za pisanje?

Fotografija nije samo dokument vremena, dokaz da se nešto dogodilo, već i oblik sjećanja, melankolije i nostalgije. Kažu da je fotografija zapis svjetlosti. To je vrlo blisko poetskom doživljaju svijeta, mijenjanju nevidljivog u vidljivo. Napraviti nešto s čime se možemo identificirati iz onoga što je duboko u nama. Fotografija nije samo za gledanje, već i za pričanje. Opisivanje svjetla. Fotografija je ljudima dala varljiv osjećaj da ništa neće biti zaboravljeno. Bili su uvjereni da će njihove rijetke i dragocjene slike, izrađene od svjetla i tame razvijene na fotografskom papiru, biti zauvijek sačuvane. Sada su digitalne slike doslovno preplavile našu svakodnevicu, utapamo se u sjećanjima, samo je pitanje ima li tko još vremena za sjećanje.

Prekmurje je zaista posebna slovenska pokrajina, a osim prekmurske gibanice, njena specifičnost se očitava i po svome jedinstveno dijalektu. Podjednako se u Prekmurju govori(o) i hrvatski, odnosno međimurski, njemački i mađarski jezik. Koliko je Prekmurje danas zadržalo od one slike iz prošlosti o kojoj pišete? Kakav je njegov status u odnosu na druge slovenske regije i pokrajine?

Sve do kraja Drugog svjetskog rata Prekmurje je bilo primjer višenacionalne, višekonfesionalne i višejezične zajednice, ovdje su živjeli prekmurski Slovenci, Mađari, Hrvati, Nijemci, Romi i Jevreji, svatko je u kući govorio svojim jezikom, u centru Murske Sobote  su bile katoličke crkve, protestantske crkve i sinagoga. Rat je sve promijenio, onda je sve samo krenulo nizbrdo. Jevrejska zajednica je praktički uništena u holokaustu. Nakon rata u grad se vratilo manje od deset preživjelih Jevreja, a napuštena sinagoga, u kojoj su bile staje za konje, srušena je 1954. Među rijetkima preživjelima bio je i moj djed Franc Švarc koji je u holokaustu izgubio ženu, sina, ime, vjeru i imovinu. Ostala je samo prešućena priča koju dugo nitko nije zapisao. Zvjezdana karta je priča o tome, sićušna pjesma koja se dugo prenosila s koljena na koljeno. Već dugo živim u Ljubljani, daleko od Prekmurja koje je za mene sve više intenzivno i neiscrpno mjesto sjećanja.

Ovogodišnja tema festivala je posvećena i generacijskom odjeku u kulturi i književnosti, a iz Slovenije nam pored Vas dolaze Zoran Predin i Andrej Blatnik. Kako biste opisali Vašu generaciju, ali i one poslije Vas koje su prisutne u slovenskom i jugoslovenskom kulturnom polju?

Imam osjećaj da nemam svoju generaciju, odnosno da zapravo ne pripadam niti jednoj generaciji, a ponajmanje književnoj. Sazrijevanjem otkrivaš da stojiš u nevidljivom nizu koji seže sve dalje od tvoje generacije i koji vijuga duboko u prošlost, postoje pjesnici, makar i već mrtvi i zaboravljeni, s kojima činiš pjesničku zajednicu. Ime moje generacije je šutnja.

Kakav je književni životu u Sloveniji? Vjeruje mi da njegovo razvoju doprinosi ozbiljniji pristup države koja puno više ulaže u promociju književnosti pisane na vlastitom jeziku, ali i statusu profesionalni spisatelja i spisateljica, nego što je slučaj kod nas, gdje je izdavačka djelatnost i položaj onih koji pišu potpuno skrajnut.

U usporedbi sa susjednim zemljama, stanje pisaca i izdavaštva još uvijek je uzorno, iako treba političare i javnost stalno podsjećati na stvarnost koja je daleko od idealne. Slovenija je prošle godine bila počasni gost frankfurtskog sajma knjiga, što je simbolički i realno svakako veliki uspjeh za prepoznatljivost slovenske književnosti i izdavaštva u zemlji i svijetu. Ministarstvo kulture i Javna agencija za knjigu još uvijek sufinanciraju izdavanje izvornih i prevedenih djela te financijski pomažu stvaraoce u vidu stipendija, no i tu se trendovi okreću. Knjiga, kao privilegirani oblik mišljenja, se svugdje suočava s velikim izazovima, pesimističan sam u pogledu budućnosti knjige, ali istovremeno vjerujem da jezik nije samo sredstvo komunikacije i trgovine, nego osim značenja , sadrži i dublji smisao koje ne smijemo izgubiti. Što bi pjesnik rekao, knjiga je sto tisuća godina starija od svemira.

Vjerujem da pratite književnost koja za izdaje u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini, a i sami prevodite. Šta zapažate o toj književnosti?

S velikim zanimanjem i osobnim simpatijama pratim književnost na svim prostorima bivše zajedničke države. Vjerujem da je ovo mjesto ne samo sjećanja nego i književnih ekscesa, u kojim se čuva ime za dušu. Ovdje pjesnici još pišu o boli, smrti i ljubavi, kao i svugdje u svijetu. Ono što je dobro, lijepo i dovoljno uvjerljivo za nas, također je odlično za svijet.