Razgovarala: Elma Hodžić
Džejlana Karaman Pašić, umjetnica širokog spektra djelovanja, rođena je 1991. godine u Sarajevu, gdje završava Srednju školu primijenjenih umjetnosti, a potom i studij te magisterij na Akademiji likovnih umjetnosti (2016). Nakon studija stiče profesionalna iskustva iz oblasti koncept arta i medijske predprodukcije. Istovremeno, bavi se ilustracijom knjiga i dječjih slikovnica, sarađujući s mnogim bosanskohercegovačkim i regionalnim književnicima. Pored ilustracije i koncept dizajna, karijeru gradi i samostalnim slikarskim i multimedijalnim projektima. Dodijeljena joj je nagrada Collegium Artisticum za novi medij i instalaciju (2023). Članica je Udruženja likovnih umjetnika BiH i Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo, u okviru kojih izlaže dugi niz godina. Uživajte u čitanju priče o Džejlani i njenoj autentičnoj, senzualnoj umjetnosti!
O prvim koracima u svijetu umjetnosti
Koja je bila motivacija da svoj profesionalni razvoj posvetite umjetnosti?
Moja najranija sjećanja u vezi su sa crtanjem. Priča ide ovako. Nekada davno, jedna maštovita, stidljiva djevojčica uzela je olovku u ruke i od tada se njen put interesovanja počeo crtati sam od sebe. Satima bi, potrbuške, uživala u društvu šarenih bojica, sanjareći i oživljavajući likove iz mašte. To radi i dan-danas. Sjećam se da su se drugari iz razreda divili mojim crtežima, pa su svakodnevno nastajali razni prototipi stripa i ilustracije. Ja sam bila vrlo skromna, ali danas mi je jasno da se već tada čvrsto nazirao očigledan slikarski talenat i ljubav prema likovnoj umjetnosti.
Šta su za Vas bili najznačajniji izvori znanja i iskustva? Kako ste učili?
Jedan od mojih prvih mentora bila je moja majka, također akademska slikarka. Uz nju sam stekla osnovna znanja iz oblasti klasičnog slikarstva i ilustracije. U tom formativnom periodu, snažan uticaj na moje kasnije opredjeljenje i karakterističan vizualni identitet, ostavilo je naše zajedničko eksperimentiranje s različitim recikliranim materijalima od kojih bismo izrađivale slike.
Svoje profesionalno obrazovanje stekla sam u srednjoj umjetničkoj školi, a zatim i Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje sam magistrirala slikarstvo. Nakon studija, tragajući za poslom, razvijala sam različite skillove, pretpostavljajući da će mi se na taj način pružiti raznovrsnije mogućnosti. Imala sam tu sreću da upoznam fantastične, sposobne i vrijedne ljude koji su sa mnom nesebično dijelili svoja znanja i iskustva iz oblasti koja me u to vrijeme jako zanimala – koncept dizajna i medijske predprodukcije. Stekla sam profesionalno iskustvo radeći na projektima za razne domaće i strane klijente. Istovremeno, bavila sam se i ilustracijom dječjih knjiga i slikovnica.
Umjetnost – vječno traganje
Koje su osnovne teme i mediji koje istražujete kroz umjetnost?
Likovni jezici kojima se služim poprilično su eklektični. Pronalaženje drugačijih rješenja eksperimentiranjem s različitim medijima, tehnikama i materijalima dopušta mi da budem svoja. Umjetnost za mene nije usko opredjeljenje, već vječno traganje. To je jedno nepregledno polje kreacije, na kojem ljepota i inspiracija neiscrpno izviru. Ja sam vječiti sanjar i zaljubljenik u život. Pokreću me ljubav, empatija i svjesnost da u svakom trenutku možemo učiniti dobro djelo, pa makar samo izmamiti slučajnom prolazniku osmijeh na lice! Utopijski tragam za univerzalnim, moralnim vrijednostima u svijetu oko nas.
Kada pogledate, recimo, moje ilustracije slikovnica za djecu, ekspresionističke slike na platnu ili monumentalne, osvijetljene meduze koje izranjaju iz tame, pomislili biste da se radi o nekoliko umjetnika potpuno različitih interesovanja i senzibiliteta! Kako mi stvaralački duh nikada nije dopuštao da se ograničim isključivo na jedan vid izraza, kreirala sam vrlo dinamičnu platformu u okviru koje konstantno likovno djelujem na različite načine. Moj atelje je jedno kreativno skladište crteža, slika na platnu, tone stakla, ogledala, stolnjaka i zavjesa, halki i nakita. Dok radim s konopcima, kliještima, žicom i kablovima za priključenje struje, u pozadini svira Slash. A kažu da su žene nježniji spol! (smijeh) Život je lijep!
Oduvijek sam gajila divljenje prema estetici sofisticiranog ženskog ručnog rada, koji se prenosio s koljena na koljeno. Privlačila bi me umjetnička izražajnost floralnog motiva na pletenom stolnjaku koji su heklale naše nene ili fini vez u vitrini, brižno čuvan i njegovan. Očaravajući detalji tih ljupkih komada tkanine, koje su plele naše nene i bake, duboko su se urezali u moju svijest i u potpunosti odredili ono čime se bavim. S vremenom je to moje interesovanje preraslo u formu aktivizma. Istraživanje skrivenog potencijala odbačenih i zaboravljenih stvari, podstaklo me na dublja promišljanja o tradiciji, njegovanju naslijeđa i slobodi. Činjenica je da je u današnje vrijeme takva jedna kreativna djelatnost gotovo u potpunosti iščezla. Ruku zanatlije zamijenio je stroj. Ono što ja nastojim učiniti kroz svoj rad jeste da zadržim, koliko je to moguće, sjećanje na predmet ili materijal koji u sebi nosi određenu estetsku vrijednost. Materijale, koji su izgubili svoju provobitnu, potrošačku funkciju, smještam u novi kontekst, čime dobijaju svoj novi smisao i bivaju spašeni od zuba vremena.
Foto: Spektroom Studio
Dobitnica ste ovogodišnje nagrade Collegium Artisticum za novi medij i instalaciju. Recite nam nešto više o ciklusu iluminiranih instalacija.
Nakon decenijske okupiranosti dvodimenzionalnom plohom, poželjela sam izaći iz ustaljenih okvira – u prostor. Ciklus prostornih instalacija, nastalih u sklopu multimedijalne izložbe pod nazivom Le fantome de la liberte (fr. Fantom slobode), predstavljen je do sada na nekoliko samostalnih izložbi. U realizaciju ovog monumentalnog projekta krenula sam s idejom da kreiram izložbu svjetlosnih instalacija, koja će okupirati sva čula gledaoca. U samom početku, morala sam riješiti određene tehničke izazove.
Meduze su poprilično velike i trebalo je pronaći način na koji će ta lepršava masa nositi svoju težinu i “lebdjeti” u prostoru. Iako po zanimanju nisam skulptor, iznalazila sam vrlo funkcionalna rješenja, tako da su radovi tekli savršeno. Instalacije su identične onima koje sam skicirala na papiru. Ideja čiste likovnosti i kreativne slobode, kojom sam se vodila, dopustila mi je da otkrijem slojeve svoje podsvijesti. Dopuštajući sebi da budem intuitivna, kreirala sam jedan čulni svijet vizualnog, zvučnog i taktilnog.
Kada je u pitanju materijal, ove levitirajuće skulpture pretežno su načinjene od istih recikliranih komada koje koristim u gradnji slike. To su žica, konopac, stari heklani i pleteni ručni radovi. Fantomi slobode osvijetljeni su LED trakama. Mekoća ženskog, ručnog rada, u kombinaciji s grubom žicom i konopcem simbol su snage, otpora, hrabrosti i dostojanstva žene.
Jedan savršeni, imaginarni svijet
Važno mjesto u Vašem radu zauzima ilustracija. Kako pristupate ilustraciji i zašto Vam je ovaj vid stvaralaštva važan?
Ilustraciju najčešće započinjem laganim skiciranjem. Volim pustiti svojoj mašti da napravi najluđu oluju i sve ideje prelije na papir. Obično u početku napravim jako puno skica, prije nego što se odlučim za finalno rješenje. Zabavni su i svi naredni koraci – definisanje konkretnih linija, kolorisanje, finalni detalji… Danas imamo razne olakšice u vidu grafičkih tabli, a slikarski i crtački pribor najrazličitijih proizvođača dostupniji je više nego ikada. Ja se služim i klasičnim i digitalnim medijem, ali mislim da niti jedna imitacija ne može zamijeniti teksturu i miris papira, gvaš ili akvarel boje, pa i spontano nastale mrlje i “greške”. Zadatak ilustratora jeste da doprinese pripovijedanju i učini svaku stranicu jedinstvenom i privlačnom. Sav fokus je na sadržaju i vizualnom narativu.
Kako je vizualna komunikacija uvijek bila bliža mome senzibilitetu od verbalne, kreirala sam jedan savršeni, imaginarni svijet u kojem ne postoji granica između stvarnosti i imaginacije. Umjetnost je postala postala moje utočište. Kroz ilustraciju knjiga za djecu, ja na neki način ponovo proživljavam izgubljeno djetinjstvo i slavim život.
Ilustrirala sam veliki broj knjiga za djecu u saradnji s domaćim i stranim književnicima. Moji ilustratorski radovi objavljeni su u knjizi “Dva veka karikature na prostorima Jugoslavije”. Izdvojila bih dva zanimljiva autorska projekta, inspirisana znamenitostima i kulturnim naslijeđem naše zemlje. Radi se o dječjoj mapi Sarajeva i mapi BiH. Često, prečesto se zapitam da li smo dovoljno obrazovani i da li smo svjesni neprocjenjive vrijednosti našeg prirodnog, kulturnog i historijskog naslijeđa. Također, kreirala sam i svoje autorske kreativno-edukativne slikovnice koje ću uskoro, nadam se, predstaviti najmlađim čitateljima.
Sloboda je ženskog roda
Na čemu trenutno radite – možete li nam predstaviti neke projekte i ideje kojima ste sada posvećeni?
U trenutku dok pišem ovaj tekst, u pripremi je kolektivna izložba u sklopu festivala ženske umjetnosti i aktivizma, u Historijskom Muzeju. Moja izložba naziva “Sloboda je ženskog roda”, problematizira položaj žene u društvu, referirajući se na tradiciju i običaje koji se i dan-danas praktikuju, a dovode, nažalost, do mnogih negativnih posljedica, degradiranja žene, pa i nasilja. Postavku instalacija u prostoru prati tematski video-rad.
Istovremeno, na dnevnoj bazi obavljam poslove u oblasti ilustracije. U planu je i izložba u kojoj ću objediniti sve skice, crteže i ilustracije, kao retrospektiva mojih najznačajnijih ilustratorskih radova. U svom ateljeu često održavam kreativno-edukativne radionice za djecu. Autorica sam branda ručno izrađenih ogledala – Olense. Organska forma i rustična tekstura ovih predmeta otkriva usku stilsku povezanost s mojim apstraktnim slikama i instalacijama. Sva ogledala su kružne forme, koja je simbol sklada, ljepote i beskonačne kreacije. Uz nabrojane aktivnosti, radim na jednom poslu za koji mogu reći da je najljepši, ali i najteži od svih. Biti dobar roditelj daleko je najveći izazov. Da budem iskrena, ova godina je bila u znaku vrtoglavog balansiranja privatnih i poslovnih obaveza, tako da se sada najviše nadam jednom dobrom i izdašnom jesenjem odmoru. S dvoje male djece profesionalni tempo jeste malo sporiji, ali inspiracija, snaga i ljubav u svakom danu veća je nego ikada!
Kakva je uloga umjetnika u društvu?
Još je Platon u svome djelu bilježio da “što je u državi bolja muzika, bolja će biti država”. Umjetnost je mjera napretka jednog društva i stanja u njemu, a društvo koje ulaže u kulturu i razvija umjetnost zrelo je i humano. Savremeni umjetnik je vizualnu komunikaciju prepoznao kao alat uz pomoću kojeg prenosi određenu poruku ili izaziva određenu reakciju. Kritikom društvenih pojava ili vlasti, umjetnik može inicirati promjenu, doprijeti do svijesti, ali i oplemeniti duh čovjeka.
