Dženat Dreković, fotograf: Fotografija je bezvremenska

Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Almin Zrno

Rođen 1979. godine u Makedoniji, Dženat je diplomirao na Akademiji lijepih umjetnosti u Beogradu, a potom je u Berlinu završio World Press Photo Masterclass. Radno iskustvo stekao je radeći kao fotoreporter za dnevne novine i sedmične magazine. S bogatim umjetničkim senzibilitetom, Dženat Dreković stvara u svim oblastima fotografije. Vodi se uvjerenjem da je važno učiti od ljudi koji su ispunjeni životnim iskustvom. Predsjednik je Osnivačke skupštine i rukovodilac umjetničkog savjeta Udruženja BH FOTOGRAFI. Živi u Sarajevu i radi kao fotograf za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). Za Dženata Drekovića je svaka fotografija sklop vremena, ljudi, prostora i magične slučajnosti!

Kako ste započeli karijeru u oblasti fotografije i šta Vas je inspirisalo da se bavite ovim poslom?

Najbliže čega se mogu sjetiti, jer je prošlo puno vremena od početka mog fotografskog bivstvovanja, je to da su mi poezija i muzika najviše približavali i otkrivali čari fotografije. Vjerovatno jer i jedna i druga umjetnčka disciplina imaju vizualnu formu, barem ih ja tako doživljavam. Muziku slušam zatvorenih očiju kako bih imao vizualnu projekciju emocija koje mi ona stvara, dok poezija nudi jedan koncentrat emocija veoma sličan fotografiji. U sve tri izražajne forme dominira improvizacija. Upravo je ona ta koja podstiče moju radoznalost i dječju razigranost.

Također, fotografija je bezvremenska, odnosno nije ograničena vremenom i prostorom, već svjetlom. Kao i svakom živom biću, svjetlo je suštinski potrebno da bismo opstali kao ljudi i fotografi. Zato se fotografska inspiracija može naći u prostoru od kuće do granapa ili u djeliću nečijeg osmijeha. Za razliku od muzike koju slušam zatvorenih očiju i otvorenog srca, za fotografiju je potrebno otvoriti oči i dušu.

O početku

Djelujete u raznim oblastima fotografije – od filmske, preko umjetničke, do dokumentarističke. Možete li rezimirati svoja iskustva rada u polju fotografije?

Jednom sam rekao da sam ja fotografski slatkohran. I ma koliko to zvučalo folklorno, zaista oslikava moj fotografski habitus. U fotografiji se osjećam kao riba u vodi, bez razlike je li to okean ili potok, meni je bitno da plivam. Vjerovatno se zato nikada nisam zatvorio u fotografski akvarijum, zidovi mi stvaraju srklet. Ne kažem da se i među njima ne stvaraju velika djela, ali moja bit zahtjeva protok koji nema granica. Izazov mi je kada nešto prvi put radim ili kada fotografišem nešto što inače nemam priliku često da fotografišem. Tada posebno uživam, pa makar to bio i planinski šipurak – zaista mi nije bitno.

Počeo sam na ulici, gdje svi ljudi na neki način provedu svoje živote. Nakon toga sam svoju fotografsku naobrazbu nastavio u Beogradu, na Akademiji gdje sam završio studij fotografije i gdje sam prošao sve tehnike fotografije da bih kasnije lakše znao da se fotografski izrazim. Inače smatram da škola nije mjerilo vrijednosti jednog fotografa, već da je ona jedan vid stepeništa kojim se polako penjemo do fotografskog znanja. Današnja omladina češće koristi lift da bi došla do željenog pogleda na svijet. Mislim da tako propuštaju dosta toga, ali…

Uporedo s Akademijom sam radio u beogradskim novinama i časopisima, pozorištima – posebno mi je draga saradnja s Ateljeom 212 gdje me je moj pokojni professor slikarstva, Kosta Bunuševac, “uvukao” da mu odradim par tezgi i na tome sam mu zahvalan beskonačno. Dan-danas fotografišem pozorišne predstave i uživam u tome.

Radio sam na svadbama, sunetima, sahranama, vašarima, rođendanima… Nema segmenta života gdje se nisam uvukao. Štaviše, period svadbi, sahrana i kafana me je na neki način očeličio i približio “običnom” čovjeku. Drago mi je da sam tako počeo fotografsku karijeru i preskočio čitavu plejadu salonskih osmijeha i vrednovanja.

Fotografija je slična fizici

Bavite se i društvenim temama. Kako je izgledao rad na ciklusima „Ljudi s margina“ i „Symhedonia“ u saradnji sa Zavodom za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić?

To su izložbe od prije desetak i više godina. Nažalost, brzina današnjice, ali i nove životne okolnosti su me malo usporile i odvukle od nekog društvenog djelovanja, barem u mjeri u kojoj bih ja volio da budem aktivan. Trudim se da, kad god mogu, ukažem na neki društveni problem – ako ništa drugo barem da podstaknem nekog pojedinca koji ima ljudsku i intelektualnu moć da nešto promijeni. Slično kao “Njutnovo klatno” koje se sastoji od niza metalnih kuglica identične veličine, obješenih u metalnom okviru, tako da se samo međusobno dodiruju u mirovanju. Klatno ilustruje tri osnovna principa fizike: očuvanje energije, očuvanje momenta i trenje. A fotografija je po svojoj prirodi veoma slična fizici.

Da li djelujete u okviru fotografskih klubova ili strukovnih udruženja?

Da, predsjednik sam skupštine Udruženja “BH Fotografi”. Udruženje vode fotografi za fotografe, u suradnji s administratorskim timom. Osnovano je s ciljem promicanja, razvijanja i unaprjeđenja fotografije i autorskih prava fotografa u Bosni i Hercegovini, te zastupanja interesa naših članova u međunarodnoj fotografskoj zajednici  – kako bismo zaštitili svoje interese i prava na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Primarne djelatnosti organizacije su: planiranje rada i zaštita fotografske struke u Bosni i Hercegovini; zastupanje i zaštita interesa članova stručno usavršavanje članova; promocija visokih profesionalnih, etičkih i umjetničkih standarda u fotografiji i usklađivanje domaćeg standarda sa svjetskim; razvijanje programa međunarodne suradnje, te promovisanje i uključivanje u rad bosanskohercegovačkih fotografa na međunarodnom nivou; podsticanje razvoja fotografije, davanje priznanja i afirmacija rada i rezultata rada članova; informiranje javnosti o zaslužnosti bosanskohercegovačkih fotografa u kulturi; izdavanje knjiga i časopisa iz područja svoje djelatnosti; jačanje suradnje sa srodnim organizacijama u Bosni i Hercegovini i svijetu; organizovanje tematskih seminara i radionica; organizovanje fotografskih konkursa i takmičenja; umrežavanje bosanskohercegovačkih fotografa sa svjetskim organizacijama i institucijama koje se bave edukacijom fotografa u svijetu; promocija novih tehnologija i tehnika vezanih za fotografsku profesiju.

Sve je bitno, ništa bitno nije!

Koje su odgovornosti i izazovi u novinarstvu – koliko se Vaše djelovanje razlikuje u istraživačkom novinarstvu u odnosu na neke druge poslove iz domena fotografije? Kako vidite ulogu fotografije u savremenom društvu i koliko mislite da može imati uticaja na informisanje i podizanje svijesti o bitnim temama?

Dokumentarna fotografija je sama po sebi činjenična fotografija. Etička i nadasve dokaziva. Ali, bez obzira što to treba da bude vjerodostojan vizualni dokument, jezik umjetnosti, kreativnosti je sastavljen od simbola i metafore – i upravo preko njih realnu predstavu ili događaj pretvaramo u kreativnu sliku, tj. fotografiju. Kod istraživačkog novinarstva su najbitnije činjenice, fotografija je u trećem ili petom planu. I to je suštinski tako. Drugačije ne bi trebalo ni biti, ali, upravo je ona ta koja razbija tu neophodnu suvoparnost dokazivanja činjenica i istraživačkom tekstu daje jedan vid vizualnog začina kako bi bio bolje probavljiv za čitatelje.

Savremeno društvo je zatrpano ”istinama” i veoma je teško pronaći onu pravu. To je isto kao kada rovite po najvećoj deponiji u Delhiju, tražeći zlatni prsten koji je neko slučajno bacio. Sreća je jedan od važnih faktora, ali imperativ je u znanju! Možete se vi truditi kao Sizif, ali ako preko puta sebe imate plejadu neobrazovanih ljudi onda je taj kamen teži, a vrh neosvojiv. Podizanje svijesti fotografijom je gotovo pa nemoguće. Pogotovu jer živimo u eri opšteg vizualnog ludila. Ono što možemo, djelimično, je da barem malo zagolicamo znatiželju pojedinaca, koji su se hrabro odlučili da budu individue i da na taj način širimo virus ljudskog dostojanstva i vrednovanja. U današnje vrijeme bitne teme ne postoje. Sve je bitno, ništa bitno nije!

Kako se nosite s izazovima i pritiscima koje može donijeti posao fotografa, posebno u novinarstvu i umjetničkom svijetu?

Za mene pritisci u fotografiji ne postoje. Pritisak bi postojao kada se ne bih bavio fotografijom. Izazov u fotografiji mi stvara sreću, čini me radoznalim. Tjera me na manevar, improvizaciju. Posao fotografa nosi jedan drugi vid pritiska, a to je borba sa svojom dualnošću. Kao u filmu “Full Metal Jacket”, kada glavni protagonista kaže da je svaki čovjek dualne prirode, da u sebi nosi ubicu i mirotvorca. Kada se izborite sami sa sobom, onda ste kao fotograf neuništivi.

Traganje za rukopisom

Da li postoji neka posebna tema ili stil fotografije koji Vas posebno inspiriše i na koji se fokusirate u svom radu?

Mislim da sam na ovo pitanje već djelimično odgovorio. Možda bih dodao samo to da nije toliko bitno traganje za stilom, koliko za nekim fotografskim identitetom, izražajem, rukopisom. Nečim po čemu ćete biti prepoznatljivi i kada fotografišete konferenciju, kraljicu ili dječaka koji liže sladoled na trotoaru…

Ranije sam, recimo, radio samo crnobijele fotografije, dok u posljednje vrijeme imam pasiju za kolor fotografijom. Posebno otkad sam otkrio čari Film Simulacija zahvaljujući Fujifilm kameri. Veoma rijetko, skoro pa nikako ne radim postprodukciju tih fotografija. To je nešto što me čini sretnim u posljednjih nekoliko godina. Ništa pretenciozno, bitno i nametljivo. Onako kako volim.

Kako biste opisali proces kreiranja i realizacije Vaših projekata – kako izgleda proces nastajanja fotografije?

Proces nastajanja fotografija je isti kao proces rađanja nečeg novog u meni. Da me pogrešno ne shvatite, to nema veze s rađanjem novog života, već s rađanjem nove spoznaje. Svaka fotografija, barem ona koju ja preferiram, je sklop vremena, ljudi, prostora i magične slučajnosti. To je zaista vid svetog trenutka, bez obzira na to koliko to vizualno banalno izgledalo.

Kako se Vaš pristup fotografiji razlikuje kada radite na umjetničkim projektima u poređenju s radom na filmovima ili novinskim fotografijama?

Ja sam svoje fotografske međe davno preorao. Kod mene ne postoji umjetnička, filmska, novinska ili bilo koja druga fotografija. Postoji samo FOTOGRAFIJA. Ona je kao majka, nemate tri, četiri ili pet majki. Imate samo jednu!

Ko su neki od fotografa ili umjetnika koji su Vas inspirisali i čije radove posebno cijenite?

To je baš teško reći. Štaviše, na moj fotografski opus su više uticali pjesnici, muzičari, konobari, pekari, autoprevoznici, pijanci i mnogi drugi nego fotografi. Biti fotograf ne znači učiti od fotografa, već učiti od ljudi ispunjenih životnim iskustvom. Ma ko to bio…

Svijetla fotografska današnjica

Kako vidite budućnost fotografije kao umjetnosti i medija u kontekstu brzih tehnoloških promjena i društvenih izazova?

Mislim da živim u svijetloj fotografskoj današnjici i još svijetlijoj fotografskoj budućnosti. Brze tehnološke promjene za mene donose olakšice. Izuzetno mi znači da u svom stanu od 47 metara kvadratnih ne moram imati posebnu prostoriju za foto-labaratoriju. Da ne moram davati pare za razne filmove od 100, 400, 800 ili 1600 ISO jer sad u fotoaparatu imam na desetine Film Simulacija i od 64 do 12800 ISO osjetljivost senzora (čitaj filma ili negativa). Klijentima odmah prebacim fotografije, preko mobitela. I tako dalje…

Znam da će zlatousti salonski umjetnici reći da je čar u procesu, dok čekaš da se fotografija pojavi iz razvijača. To je za mene totalna glupost i laž! Mistifikacija fotografije je jedan korak bliže ka njenom izumiranju. Što bi moj dragi i voljeni drug Samir Hanuša rekao: “Dobar sonet je dobar sonet, bez obzira pisali vi njega na papiru guščijim perom, u kafani na salveti ili na Mekintošu”.

Koji su Vaši planovi za budućnost u oblasti fotografije i koje projekte biste voljeli da realizujete u skorije vrijeme?

U budućnosti bih više volio da putujem – ne poslom i što dalje.