Izložba Ničije vrijeme rezultat je povratka Dženata Drekovića u još jednu instituciju koja iza svojih debelih zidova krije stvarne ljude od kojih radije odvraćamo poglede. Ovog puta riječ je o kazneno-popravnim institucijama u Bosni i Hercegovini i svakodnevici koja se u njima odvija, a koja je fotografa nagnala na promišljanje slobode.
Piše: Tamara Zablocki
Čovjeka treba dovoljno voljeti i makar jednako toliko razumjeti da bi se njegova suština mogla obuhvatiti fotografijom na način na koji to radi Dženat Dreković. Voljeti i razumjeti istinski, u njegovoj punini, sa svim njegovim slabostima, posrnućima, diveći se snazi kojom iznova i iznova preživljava i prebolijeva uvrede, nepravdu i bijedu, uspone i padove – odnosno, život kao takav. Drekovićev fotografski rad prepoznajemo upravo po toj sposobnosti da ljude voli i razumije na način na koji to samo rijetki i najhrabriji od nas umiju, promatrajući njihovu ničim uljepšanu svakodnevicu i proničući u ono nevidljivo što rado nazivamo dušom, istovremeno se poigravajući zrakama humora i ljepote života, koje osvjetljuju i najmračniju zbilju.
Sirova duhovnost “običnih” ljudi
Na Drekovićevim monohromatskim fotografijama ostaje zabilježena atmosfera ulice, kafane, pijace, javnog prostora dostupnog svačijem oku, u kojem nam ono sitno ljudsko ipak ostaje nevidljivo i nepravedno zanemareno. Zahvaljujući fotografijama Dženata Drekovića, upoznajemo ljude izbrazdanih lica koje ne primjećujemo ni kad se o njih okrznemo u prolazu, djecu koja nisu imala tu sreću da se rode u okolnostima privilegovane rase i klase, ljude s društvene margine saznajući detalje o njihovom životu u institucijama, ali i neizostavne stanovnice ulica i gradskih krovova – mačke. U njihovoj jednostavnosti, neposrednosti i istinitosti Dreković pronalazi svojevrstan bijeg od izbrušenog privida stvarnosti i oholosti kojom nas samokrunisani, dobro uhranjeni predstavnici odabranog društva zasipaju s plakata, televizijskih ekrana i novih medija.
“Ulice, pijace i kafane su jedine kulturne institucije koje su opstale u nuklearnoj katastrofi današnjice, u kojoj vladaju izmi i mediokriteti. Otuda dolaze i mačke, koje su oličenje Bulgakovljevog Behemota, demonske crne mačke koja govori, hoda na dvije noge i čak se može preobraziti u ljudski oblik. Ima sklonost za šah, vodku, pištolje i neobičan sarkazam. Na licima ‘običnih’, ‘svakodnevnih’ ljudi pronalazim stvarnu sliku društva u kojem živimo, ali isto tako i sirovu duhovnost, neukaljanu elitističkom ilovačom. Pošto živimo u bestidnom vremenu te olako pričamo, izlažemo, pišemo, sviramo, stid, kao najveći atribut koji nas čini ljudima i stvaraocima, vidim samo u tom ‘malom’ čovjeku. Takvi se ljudi čak stide umjesto onih koji bahato i osiono nastupaju na našoj društvenoj, političkoj i kulturno-umjetničkoj sceni”, ispričao je Dženat za Urban magazin.
Izgubili smo sva čula
Fotografiju je diplomirao na umjetničkoj akademiji u Beogradu i iza njega je niz samostalnih izložbi. Veći dio karijere proveo je radeći kao fotoreporter za bosanskohercegovačke medije i organizacije. Ne mari za granice među žanrovima, na čemu smo mu, kao publika, zahvalni. Kako ističe, umjetnost može nastati bilo gdje i može je stvoriti bilo ko, sve dok poštuje preduslov iskrenosti. “Jednom prilikom sam odvezao auto kod majstora da mi popravi auspuh i nisam mogao a da ne primijetim skulpture koje su mu stajale na policama za alat. To su, po mom, ne tako skromnom poimanju kiparstva, bila odlična djela. Pitao sam majstora ko je autor, a on mi je odgovorio da u slobodno vrijeme, kad nema posla, sakuplja ostatke starih auspuha, šarafa, žica i od njih pravi skulpture. To mi je bio najjasniji dokaz da se umjetnost može stvarati svugdje, bez obzira na to gdje i ko je stvara, samo što pristup mora biti krajnje iskren. Kao što ga ima i moj auspuh majstor”, ispričao nam je Dženat.
U spoju umjetnosti i fotoreportaže, na kojem vješto balansira, Dreković vidi i svoju priliku za društveni angažman. Privrženost socijalnoj angažovanosti ovog autora najbolje je ilustrovao njegov ciklus fotografija Symhedonia, stvaran u Zavodu za zbrinjavanje osoba s intelektualnim poteškoćama u razvoju Pazarić, uz aktivno učešće štićenika i štićenica Zavoda. Njih i njihov izolovani svijet ove su fotografije učinile vidljivima, a publiku natjerale da makar jednom ne skrene pogled od onih koje smo tako vješto previdjeli, izopćili ih iz svoje stvarnosti i prognali iz javnosti. Dženat, kako ističe tokom našeg razgovora, i ne vjeruje u umjetnost koja nije angažovana.
“Onog trenutka kad umjetnost postane samo salonska, onda ona prestaje biti umjetnost. Čovjek bi po svojoj prirodi trebao biti duhovno i mentalno angažovano biće, zašto bi onda umjetnost trebala biti drugačija? Međutim, problem je u sljedećem: dosta ljudi smatra da je umjetnost cvjetna livada po kojoj možeš sretno i slobodno da protrčiš. Naprotiv, umjetnost zahtijeva odricanje, rad i znoj, i svako ko misli drugačije boravi u nekoj konformističkoj zabludi. Najteži oblik borbe je borba sa samim sobom, a umjetnost je upravo to – poništavanje sebe i spoznaja drugog. Ljudi se sve više kreću od tačke A do tačke B, pognute glave žure, a auto koriste za nekoliko stotina metara. U toj maniji brzine ne primjećuje se čitav jedan svemir, a kamoli neka osoba. Primjećuje se ono što je konzumerizam servirao preko medija i interneta. Zato smo izgubili sva čula, čulo dodira, sluha i mirisa, a oči su nam zamagljene te više ne primjećujemo ni svoj lik u ogledalu.”
„Posmatrajući ono iza rešetaka ja gledam u sebe“
Izložba Ničije vrijeme, koju je sarajevska publika mogla pogledati u Mikser Houseu krajem novembra, odvela nas je, baš kao i u slučaju ciklusa Symhedonia, iza vrata institucije u koju rijetko svraćamo, a u kojoj žive stvarni ljudi sa svojim složenim sudbinama. Istina, u Zavod u Pazariću ne zavirujemo praveći se da ne postoji, da naše odvojeno vrijeme i posjeta ničemu ne bi pomogli, da to nije naša briga, iako nam posjetu niko ne bi branio, dok je zatvor po svojoj prirodi sklonjen od očiju javnosti i u njega nije ni lako ući. Dženatu je za ulaznicu i dobijanje dozvole za fotografisanje unutar zatvora poslužio radni zadatak, priča Centra za istraživačko novinarstvo o zatvorskim pogodnostima do kojih se dolazi mitom u zatvorima u Zenici, Doboju, Mostaru.
Umjesto na licima, portret ovog puta pronalazimo u samom prostoru, u tišini i svedenosti koje izbijaju iz Drekovićevih fotografija zatvorske svakodnevice. O ljudima koji dane provode u kazneno-popravnim institucijama u našoj blizini saznajemo putem njihovih tetovaža, među kojima je i SS simbol, teškaškog meča, koji je njihov izbor televizijskog programa, Titove fotografije u ćeliji, knjiga, šaha, istaknutih vjerskih simbola, skromne teretane i opustjelog zatvorskog dvorišta, kojim dominiraju mačke. Izbrazdanih lica ovog puta nema, ali ih možemo jasno zamisliti zahvaljujući atmosferi Dženatovih fotografija. Bliski uvid u svakodnevicu iza rešetaka nagnao ga je, kaže, na promišljanje slobode. Slobode nas prividno slobodnih, slobode kako je doživljavamo bez obzira na to s koje strane rešetaka se nalazili.
“Za osobu možemo reći da je slobodna samo ako nema straha. Zato nas institucije i pojedinci ucjenjuju strahom, najčešće je to egzistencijalna ucjena. Takođe se i mi sami na neki način moramo oslobađati tako što ćemo poštovati slobodnu volju drugih. Zatvorska svakodnevica tjera na razmišljanje, na preispitivanje slobode i vremena koje je prošlo i načina na koji se trošilo. Prema Einsteinovoj teoriji opće relativnosti, vrijeme je samo još jedna od dimenzija prostora koja se može protezati u svim smjerovima, a ljudsko poimanje vremena koje protiče konstantno i pravilno postoji samo u našim glavama. Fotografije zatvorskog prostora predstavljaju jedan vid ogledala, posmatrajući ono iza rešetaka ja gledam u sebe, kao Foucaultova heterotopija, koja ima moć da na jednom stvarnom mjestu postavi u usporedan odnos različite prostore i lokacije koji su međusobno nespojivi.”
Kazneno-popravne institucije svojevrsno su ogledalo društva, naglašava naš sagovornik, ali društva šireg od zakonskog i političkog sistema, čiji su neizostavni dio. “Kazneno-popravni domovi su ustvari samo poleđina vizitkarte države u kojoj živimo. Pritom ne govorim o politici jedne države već o svijesti ljudi koji žive u njoj. Kako kaže Charles Caleb Colton: ‘Sloboda se ne može spustiti do ljudi, ljudi se moraju uzdignuti do nje. To je blagoslov koji najprije treba zaslužiti, a onda u njemu uživati.’ Čini mi se da mi živimo u nekom iluzornom svijetu i da sve manje gospodarimo svojim vremenom, kao što zatvorenici ne gospodare svojim. Smatram da ćemo onog trenutka kada budemo vlasnici svog vremena imati i veću slobodu.”
