Edina Papo: Elitna umjetnost za koju nema razumijevanja

Septembar je mjesec u kojem smo već navikli da uživamo u baletnim izvedbama u okviru Balet Festa, koji entuzijastično, uporno i s puno ljubavi organizuje Edina Papo, baletni pedagog, i to uprkos brojnim problemima, naročito onim finansijske prirode, gdje po starom „dobrom“ običaju novaca nema za elitnu umjetnost kakva je balet. Već tri i po godine Papo je u mirovini, ali ne miruje, nego radi, mada bi, priznaje, još mogla prenositi svoje bogato baletno znanje, samo kada bi postojao interes za tim. Konstatuje da, nažalost, za balet niko nema razumijevanja, tek rijetki, ali boji se još uvijek prognozirati budućnost jedinog baleta u BiH koji egzistira u Narodnom pozorištu u Sarajevu, na čijem je čelu bila punih devetnaest godina. Otkriva kako svoje penzionerske dane provodi istražujući i pišući o historiji baleta u Bosni i Hercegovini, a tu temu bi trebala odbraniti na Univerzitetu u Rusiji kada, kako kaže, za to dođe vrijeme. Do tada privodi kraju posljednje pripreme za jubilarno izdanje Balet Festa (19. – 25. 9. 2019), deset godina postojanja festivala zbog kojeg iz godine u godinu kuca na vrata koja se sve manje otvaraju.

Piše: Leila Kurbegović
Foto: Edvin Kalić

Zbog brojnih sastanaka s potencijalnim sponzorima Balet Festa razgovor s Edinom Papo vodim u centru grada kako bi mogla stići ispuniti sve svoje obaveze. Razgovor nam tu i tamo prekida zvono mobitela jer je traže novinari, publika, činjenica, manje oni koji bi joj bili od pomoći, a to su finansijeri. Priča nam se neminovno svela na probleme, kako finansijske tako i društvene. Ipak, kažem joj da sam odlučila umjetnost baleta podržati tako što ću baš nju, Edinu Papo, staviti na naslovnicu septembarskog broja Urban magazina. Osmijeh na njenom licu otkriva prijatno iznenađenje i uzgred kaže kako je posljednji put na naslovnici bila prije tačno 40 godina, i to sa svojom sestrom, također balerinom. Iznenađena sam tom informacijom s obzirom na to da sam svjesna njenih brojnih istupa u javnost i onda kada bi najavljivala neke nove baletne iskorake, ali i onda kada se borila za umjetnost na vrhovima prstiju, što čini i danas, ali kao da to nikome i nije važno. Zanima me kako teku pripreme za Balet Fest, koji obilježava mali ali ne i zanemariv jubilej – deset godina postojanja. Kaže mi da kada bi bilo više  novaca publika bi mogla uživati i više dana u baletnoj umjetnosti, kao i u više kvalitetnih  izvedbi. Ovako skromni budžet omogućava da vidimo samo djelić onoga što se radi u regiji i šta su aktuelnosti generalno u baletu. Primjećujem da ove godine ne učestvuje jedini balet u Bosni i Hercegovini – Balet Narodnog pozorišta Sarajevo, na čijem je čelu godinama upravo ona bila. Kaže da osim nepostojanja interesovanja za ovo izdanje nije postojala ni produkcija našeg baleta. Zabrinjava me i iznenađuje činjenica da uprkos dugogodišnjem iskustvu u oblasti baleta Edinu danas niko ne zove iz matične kuće, gdje je provela veći dio svog radnog vijeka, sve do penzionisanja. Opet, po izrazu lica vidim da je to bolna tema za našu sagovornicu s obzirom na to da, kako kaže, najbolje poznaje čitavu genezu našeg baletnog ansambla, a samim tim i potencijale.

„Sada kad sam otišla u mirovinu, ove protekle tri i po godine bila sam na mjestu pedagoga balet majstora. Radila sam s ansamblom samo sat vremena obavezujućih profesionalnih vježbi koje su normalne i važne u svakoj kompaniji koja imalo brine o sebi, ali ni to kod nas izgleda nije bitno. Znate, nije bitna Edina Papo, pa ću u stilu Luja XIV reći – bitna je Francuska, hoću da kažem bitan je balet! Balet je identitet Bosne i Hercegovine. Kulturni identitet, nešto što je nastajalo ne dvije ili tri godine, već to datira još od 1920, pa nadalje, a u profesionalnom smislu od 1950. Tada je balet itekako bio bitan za naše prostore. Tada je kulturna javnost i to društvo htjelo da ima tu umjetnost, pa ne vidim razloga zašto je sada ne bi htjelo, ali očigledno je da je došlo vrijeme da razmišljamo da ona nekim ljudima u ovoj sredini zaista ne treba“, ogorčeno priča moja sagovornica.

Kome treba baletna umjetnost?

„Jedini profesionalni ansambl i jedino pozorište s baletom ovog tipa je Narodno pozorište Sarajevo. Dakle, ne znam kojim riječima i kako da se opiše atraktivnost te umjetnosti u  svijetu. Svi se izuzetno bore da balet opstane, pa su tako organizovane rasprave, paneli i konferencije oko toga šta je danas umjetnost pokreta i baleta, konkretno klasičnog i savremenog. Dakle, ljudi se bore. Mi se ponašamo kao da nam to apsolutno ne treba. Kako se to mi ponašamo? Tako što ću sada biti vrlo neskromna i reći da čovjek koji je podigao balet poslije ovog rata sam bila ja. Skoro devetnaest godina sam bila na čelu tog baleta. Izgarala i znala u tri  ujutro ko može igrati, ko ne može, koga boli noga, koga ne boli. Ljudska svijest profesionalna ne može da prihvati da osoba s takvim iskustvom danas ne treba i ne radi ništa. To je diletantizam, to bih nazvala jednim sunovratom. Umjetnost se ne može podići za dan, to je ne moguće. To je proces. Dakle, vidite li vi koliko godina je prošlo od rata, a mi nemamo popunjen broj ansambla i mi smo završili s njim 2019. godine. Zašto kažem da smo završili? Naš ansambl ima dosta kolega koji su u poznim godinama za ovu umjetnost. Naš ansambl se ne popunjava godinama kako treba, i naš ansambl nema repertoar. Ovo što se radi je od slučaja do slučaja, u interesu nekih ljudi, a ne sistemski kako bismo znali dvije godine unaprijed šta ćemo. Bitno je samo „jesam li ja tu dobar“, potreseno priča Edina.

Činjenica je da smo do danas trebali imati novi, obnovljeni i bolji ansambl. I dok je Edina Papo bila zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo o tome je govorila i za to se zalagala, ali nažalost bez nekih velikih rezultata jer sluha sve ove godine za ovu vrstu umjetnosti jednostavno nema.

„Ja sam o tome govorila i kada sam bila zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo. Jasno je meni da mi ne možemo dobiti danas, ili za mjesec, ili za godinu dana, deset radnih mjesta i  dovesti ljude koji su školovani. Ali ne možemo biti ni socijalna ustanova pa da kažemo e hajde primi ga pa kakav god da je. Ne! To trebaju biti školovani profesionalci. Jasno je meni da je to ovdje nemoguća misija. Ali sam i tada mislila, a i sada isto mislim: ako već nemamo dovoljno kvalitetnu školu, ako nemamo mogućnosti da otvaramo nova radna mjesta za te umjetnike, onda barem olakšajmo taj način primanja igrača na ugovor, pa im olakšajmo dolazak u Bosnu i Hercegovinu i primanje novaca na taj ugovor. To jeste skupa rabota, ali to je možda način na koji ćemo danas-sutra dobiti i nekog ko će htjeti da ostane ovdje zastalno, da unapređuje obrazovanje i profesionalizam igrača. Uvijek postoji nada da će se to desiti. Međutim, kod nas kada igrač dođe na ugovor, znam to jer sam prošla te muke, on je u našim papirima, aktima, a kada se taj igrač plaća to ispada kao da vi njemu dajete neki honorar, i to ekstra, mimo plaće, a čovjek živi od tih novaca, jede, spava, oblači se, plaća stan, i to mu je plaća ustvari u Bosni i Hercegovini. Puno puta sam znala doći u situaciju da kucam na vrata i kažem: Ljudi, igrač će mi spavati u garderobi Narodnog pozorišta jer nema novaca, niste mu platili honorar na vrijeme i nema da plati kiriju. Dakle, uvijek sam išla na to da ljudi počnu da razumijevaju da je to umjetnik, nešto posebno, jer on radi svojim tijelom. Njemu trebaju posebni uslovi, kao što trebaju posebni uslovi za dobrog sportaša, atletičara. Da bi jedan ansambl bio dobar, on se mora podmlađivati. Kako će se podmlađivati? Ili dobrom školom, koju nemamo, ili kupovinom igrača. Vrijeme je da i ove starije kolege imaju neku komociju i da malo odahnu, i na kraju krajeva da nam ne odlazi publika koja počesto komentariše pa kada će ovi ljudi u penziju, ostarili su za scenu. To je naša tragedija. Također često čujem komentare hajde bogati, šta zna sarajevska publika, ma ko to vidi! A publika vidi. Stalno nam govore odgajajte publiku, jer publika ne zna šta je umjetnost baleta. Ja mislim da publika zna. Prvo, kada dođu kvalitetne baletne kompanije, karte su rasprodate, kada su kvalitetne naše produkcije, isto su karte rasprodate. Ne znam gdje je ta publika koju smo proteklih godina odgajali?“, pita se Edina.

Prateći Edinin rad i borbu za baletnu umjetnost, shvatila sam kompleksnost problema koji se godinama samo nagomilavaju, ali se ne rješavaju. Teško mi je i postaviti pitanje koje glasi u kom pravcu onda ide jedini državni balet, plašeći se odgovora koji bih mogla čuti.

„Ne mogu vjerovati da će se u Bosni i Hercegovini ugasiti umjetnost baleta kao jedna od grana Narodnog pozorišta. Ali da je u teškoj situaciji to je istina, uključujući i kadar koji je u sali i na sceni, a i s kadrom koji stoji ispred tog baleta, a koji bi trebao preuzeti odgovornost da ga uredi i da se brine o njemu, da pazi produkciju, ali mislim da to nikoga nije briga i to je velika šteta. Vidite, u regionu određene baletne kompanije imaju sličan problem, ali se oni ne mogu porediti sa nama, jer oni nisu imali rata. Ali i oni imaju probleme i ne dozvoljavaju ovo što mi dozvoljavamo. Kod njih je – ako ne znate, ima ko zna. Možda je to okrutno, ali nema onog ‘ja znam njega, pa hajde neka malo tamo nešto radi’. Ili znaš, ili ne znaš. Boli me to što se prema umjetnosti baleta tako odnosimo. Uvijek se pitam ko je taj koji će reći meni to ne treba. Ako ne razumiješ, onda pitaj da naučiš.“

Klasični balet je uvijek u trendu

U svim ovim okolnostima koje nisu naklonjene baletnoj umjetnosti zanima me šta je danas trend u svijetu i koliko mi u Sarajevu imamo priliku da pratimo i budemo dio takve scene.

„Svemoćna je ova tehnologija. Trebali bismo da pratimo i svi da imamo informacije šta se i gdje igra.  Međutim, koliko ja vidim po našem repertoaru, mi smo vezani opet za broj ansambla, potom ta nemušta politika i šta publika želi, te šta je to što prodaje predstavu. U svijetu je trend klasični balet. I sve su predstave naravno svugdje uvijek prodate ako je produkcija vrhunska – od Berlina, Sankt Peterburga, Zagreba, Skoplja, Beča, Londona itd. Ako je to ‘Krcko Oraščić’, onda su to dugački redovi za prodaju ulaznica, kao što je to u novembru prošle godine bilo pred HNK Zagreb. Ove sezone je opet trend ‘Labudovo jezero’. I naravno,  vječna ‘Giselle’, ‘Don Quijote’ i spomenuti ‘Krcko Oraščić’. To su vječiti klasici. Ali to onda mora biti na nivou dekora, scenske opreme i tehničke mogućnosti igrača. Mora da bude na nivou da zadovolji ukus publike, a pritom se ne radi o dodvoravanju publici. Jer dodvoravanje publici znači populizam, znači nešto nekvalitetno, jeftino sa mnogo praska, pjevanja i igranja. Da me pogrešno ne razumijete. Svi mi imamo nešto što volimo i ne volimo. A kada govorimo o kompanijama s prefiksom nacionalni teatar, onda Narodno pozorište treba da teži tome. Nije moguće dovesti jednu Zaharovu da igra ‘Labudovo jezero’, ali je bilo moguće dovesti Sofiju Gumerovu, koja je bila tada prvakinja Marinskog teatra u Sankt Peterburgu. Zvuči nemoguće, ali sve je moguće kada se želi. Ako neko ne razumije šta je to balet, da je to visoki kvalitet umjetnosti skoro pa idealne, sve je unutra uklopljeno, onda ima neko ko zna, ko će to pitati, objasniti šta je, pokazati šta je. Ne moramo gledati reality show i stavljati to na scenu.“

Balet Fest

Stanje u baletu kod nas se definitivno reflektuje i na Balet Fest, jedini festival u BiH koji njeguje dodatno umjetnost baleta. Ni ova jubilarna godišnjica Balet Festa nije mogla proteći bez priče o novcu i nerazumijevanju sredine, jer, kako kaže naša sagovornica, to su fakti o kojima više ne želi ni da šuti.

„Vidite, kako sam krenula s jednim krasnim timom ljudi, manje ili više svi smo tu i radimo. Ta ideja da se u BiH dovede najbolje od najboljeg, kvalitetno, i da pored predstava imamo i dodatni program, i danas postoji. Međutim, ta ideja se teškom mukom realizira. Nažalost, na jednom tasu kantara je novac, a na drugom su želje. E koliko je želja ne može da potkrijepi novac koji mi dobijamo. Ne znam zašto je Balet Fest ljudima manje bitan od jednog SVEM-a, MESS-a, Sarajevske zime? Balet stalno miriše na neku jeftinoću, na nešto što ne zahtijeva mnogo novca i na nešto što ne zahtijeva mnogo ulaganja, a nije tako. Recimo, ove godine iz jednog od teatara mi ćemo imati 57 ljudi koji će direktno učestvovati u realizaciji i produkciji te predstave. Pa ti ljudi moraju doći, moraju uraditi svoju predstavu, biti odmorni i svježi, tehnički i produkcijski opremljeni, a uz sve to oni trebaju i negdje spavati i jesti, i to samo tri dana. Nas je ove godine odbila Turistička zajednica KS, jer mi njima nismo interesantni s obzirom na to da imamo tri predstave. Kao, mi ne  punimo hotele. A i ti ljudi moraju izaći, nešto pojesti i popiti, i napunit će neki budžet. Ja to ne mogu da shvatim. Ne bih htjela da se ovaj razgovor pretvori u moje plakanje, ali zaista se nekada tužno osjećam. Činjenica je da nas podržavaju resorna ministarstva. Pitam se samo kako nema novaca za balet, a za neki koncert odjednom ima i 80.000 KM, i to za jednu noć?! Mi trajemo sedam dana s popratnim programom i meni se da 10.000 KM!“

Papo ističe kako Sarajevo može podnijeti četiri do pet baletnih predstava u mjesec dana, i to je kapacitet i mogućnost ovdašnje publike, iako su ulaznice za predstave novčano prihvatljive. Ponekad se moja sagovornica pita zašto sve ovo čini, ali odgovor leži u tom profesionalnom damaru da jednostavno ne želi da Sarajevo bude jedna gluha sredina za baletnu umjetnost, jer najlakše je ugasiti još jedan festival, ali time se gasi i interesovanje publike za umjetnost.

„Sada ću izgledati kao dualna ličnost, jer se prvo žalim na okolnosti, a onda kada me nazove neka kolegica i kaže kako ima sjajnu baletnu predstavu to me ponese i ja udaram na onu stranu koja ne vidi šta se to  dešava u mojoj duši, srcu i u produkciji i državi, i svede se na onu priču ko će to gledati? I zbog toga bih već sutra ugasila festival i bilo bi mi teško, ali ako se ovo nastavi onda nema druge. Čovjek se jednostavno umori. Nekada je bila zdrava konkurencija među festivalima i umjetnicima. Danas je to monstruozno i skidaju vam glavu, i nećeš dobiti ni feninga jer tamo neko ima neku vezu. Strašno je vrijeme za kulturu danas u BiH, jer je složeno društvo koje je uvijek bilo ovako, ali je prije bio sistem i imali smo zajedničku želju, a sada te zajedničke želje nema i razdijelili smo se najmanje na troje. Vratit ćemo se, recimo, na Sarajevo Film Festival, koji je svjež primjer. Je li naš festival najbolji u regionu? Jeste. U Evropi je najbolji. Onda ne može festival u Grudama, ili Banjoj Luci, ili Tuzli biti bolji nego sarajevski. E pa ja tako gledam na Balet Fest. Ako smo mi odličan festival, imamo potencijala da ga organizujemo, imamo snage, imamo poznanstva, pa ne može onda neko manjeg ranga i s nekakvim sumnjivim produkcijama organizovati isto tako jedan festival. Ja stalno govorim da mi nismo isti ni u baletu ni u festivalima koji se organizuju. Ja bih strašno voljela da prava profesionalna scena savremenog baleta zaživi. Nemojte mi ovih nekakvih grupa i grupica koje skidaju video sa Youtubea. Ipak, mi se ne predajemo i bit će tri predstave ove godine. Vrlo su raznolike po žanru. Za  djecu i omladinu pripremili smo interaktivnu, modernu i značajnu predstavu ‘Carevo novo odelo’. Mlada kompanija s glumcima i plesačima i imat ćemo priliku razgovarati s njima. Imamo divan flamengo trio koji će se desiti u Narodnom pozorištu. Ona se zove Pilar i veoma je poznata u svojoj zemlji, pjeva i igra. Kao poslastica za jubilej na kraju će nastupiti balet iz Ljubljane sa izvedbom ‘Doktor Živago’. To je dvojac Jirži Bubaniček i brat scenograf i kostimograf. Dakle, jedna drama od baleta, jedna ljubavna priča i sjajan ansambl koji je obišao svjetske scene. To je poklon za desetogodišnjicu. Imamo izložbu ‘Veliki format’ o Riki Levi i moram zahvaliti arhivu Narodnog pozorišta Beograd, a bit će i izložba minijaturnih skulptura Elme Alić Šobot i vidjet ćemo kako ona poima balet. Imamo sjajnu konferenciju, koju uvijek pokušavam uvesti. To je prilika da razgovaramo o umjetnosti baleta i našoj klasici i historiji baleta. Ovog puta ‘Giselle’ kao vječna inspiracija i klasični balet. Imat ćemo i jedan performans koji će izvesti bh. umjetnici, dva harmonikaša koji će izvoditi muziku između dva rata uz pratnju naših umjetnika baleta, i to će se desiti na otvaranju izložbe ‘Velik format’ u Galeriji Novi hram.“, ponosno najavljuje Edina Papo.