“Pisanje je pasji život, ali je jedini vrijedan življenja”, kaže Gustave Flaubert.
I dok bih se složila s njim bilo koji drugi dan, danas je drugačije. Danas ovaj pas ne piše. Ne mogu čak skupiti ni energiju ni volju da ustanem iz kreveta, niti da se počešljam, a kamoli da skuham kafu, sjednem za sto i počnem raditi na romanu s najvećom vjerom u čovječanstvo i najvećom vjerom u sebe i druge slične nužne iluzije koje pokreću nas pisce.
Ne, to se neće dogoditi. Zato što je stvarni svijet iskočio iz svoje osi. Hladnoća, ludilo, proračunatost, okrutnost našeg vremena je zastrašujuća. Trenutno ima toliko patnje. Gaza, Ukrajina, Sudan, DR Kongo… I toliko je neizvjesnosti u zraku: američka politika, evropski izbori, velike globalne promjene… Previše je depresivno. Previše stresno. Jednostavno previše. Koja je svrha fikcije, zapravo, koji je smisao zasukati rukave i naporno raditi na oblikovanju profinjene rečenice, pažljivo birati idealan sinonim ili usavršavati interpunkciju, samo da bi opisali izmišljene događaje i izmišljene likove dok je vanjski svijet u plamenu?
Stoga želim ostati ukopana u mjestu u svojoj pidžami, buljeći u zid nekoliko sati, ako ne i nekoliko dana. Nakon što sam osmislila ovaj apsurdni plan, odmah krećem s njegovom provedbom. No, problem je što je zid prekriven policama s knjigama, pa umjesto da proučavam praznu bjelinu kao što sam namjeravala, hvatam se kako buljim u hrbate knjiga.
Tako otkrivam zanimljivu optičku činjenicu: ako dugo, dovoljno dugo prazno i fiksirano buljite u neki neživi predmet, on se počne micati. Definitivno se pomiče, pred mojim očima. Gledam knjigu s jarkocrvenim hrbatom kako se njiše tamo-vamo i polako se migolji s police. To je Rumijeva poezija.
Prije nego što sam se snašla, Dželaluddin Rumi stoji ispred mene namrgođen.
“Koji te posao zaokuplja, smijem li pitati?”
“Nema posla”, odgovaram. “Svijet je depresivan, nema smisla pisati.”
Mirnog glasa objašnjava mi da pjesnici i pisci moraju nastaviti, pogotovo u vremenima poput ovih. Kažem mu da je lako njemu davati sladunjave savjete. U Anadoliji 13. stoljeća, nije imao ovako poremećen svijet, niti društvene mreže, mračni web ili tehnološke monopole.
“Ne”, kaže on. “Imali smo strašne političke prevrate, masovna razaranja i paljenja naših gradova, beskrajne ratove, siromaštvo, ekstremizam i neprekidno nasilje. Da ne spominjem krstaške ratove, glad i kugu.”
Osjećam se pomalo loše. I posramljeno. Sjedim uspravno. Ali ne odustajem. Moram ponovo usmjeriti pogled na zid koji je ujedno i polica s knjigama. Ovaj put plavi svezak se počinje migoljiti i pomicati, sve dok na kraju ne padne s police. Zove se, prikladno, Pad.
I tako se Albert Camus pojavljuje u mojoj sobi, vrlo otmjen u sivom odijelu. Kao i uvijek, harizmatičan. I on izgovara ohrabrujuće stvari o potrebi za procvatom umjetnosti i kreativnosti. “Ne bi razumio”, kažem tvrdoglavo. “Nema smisla. Bilo je lakše u vaše vrijeme. Stvari su tada bile jednostavnije.”
“Jesu li bile jednostavne?”, razmišlja on. “Rođen sam u siromaštvu, nikad nisam upoznao svog oca. Moja voljena majka bila je nepismena, djelomično gluha. Pisao sam tokom nacističke okupacije Francuske, Alžirsko-francuskog rata, kroz ogromne preokrete i patnju, a da ne spominjem vlastitu borbu s mentalnim zdravljem i tuberkulozom.”
OK, sada se osjećam još posramljenije. Guram jorgan ustranu, ali i dalje ne ustajem iz kreveta. Moram samo pronaći pisca ili pjesnika koji je živio u ljepšim, nježnijim vremenima. Dok o tome razmišljam, pogled mi pada na ružičasti hrbat knjige. O, ne! Prekasno je! Već se pomiče. To su Sabrane pjesme Anne Ahmatove.
I tu je, s tamnom kosom savršeno ošišanom, očima velikim i izražajnim.
Portret pjesnikinje Anne Ahmatove, djelo Nathana Altmana
