Piše: Elma Hodžić

U gradskoj galeriji “Collegium Artisticum” je 15. novembra otvorena izložba “Grafičke metamorfoze” istaknutog bosanskohercegovačkog grafičkog dizajnera Branka Bačanovića. Bačanović se ogledao u svim oblicima grafičkog dizajna: kompletnim vizualnim identitetom manifestacija i kompanija, sistemom vizualizacije u enterijeru i eksterijeru, opremama knjiga i monografija i različitim ilustracijama. Uža specijalnost mu je plakat iz oblasti kulture, a ističe se i po tome jer je u bosanskohercegovačkim pozorištima uveo praksu tretiranja pozorišnog plakata kao dijela predstave. Bačanović je autor plakata za kultne filmove bosanskohercegovačke i jugoslovenske kinematografije “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, a vizualno je oplemenio i kultnu monografiju Dubravka Lovrenovića “Stećci”. Nova postavka predstavlja pristupno predavanje dopisnog člana Branka Bačanovića u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a publika će je moći pogledati do 4. decembra 2024. godine.

Podjela umjetnosti na prostorne i vremenske jedan je od pokušaja da bolje razumijemo prirodu umjetnosti – uvođenje binarne opozicije vrijeme-prostor je pokušaj razotkrivanja svijeta koji funkcionira po principima našeg svijeta, a koji, opet, ovu našu materijalnost uvlači u sebe, razlaže je i provodi nad njom igru ideja do u beskonačnost. Likovne umjetnosti, po toj logici sistematizacije, su pokušaj da se prostoru da forma. Likovni jezik, nastavimo li tim tonom, treba potaknuti razmišljanje o čovjekovoj prisutnosti u prostoru. Ponekad je taj zid, sasvim legitimno i korektno, jasno naglašen. Ipak, ima umjetnika koji izađu iz svoj primarnog okvira, pa krenu oblikovati i vremenom i prostorom. Jedan od takvih eksperimenata dešava se upravo u ovom ciklusu Branka Bačanovića.

Prošlost je, iako možda bez umjetnikove namjere, u ciklusu „Grafičke metamorfoze“ neotuđivo prisutna ili prizvana u svakom obliku. Reduciranjem forme i likovnim ogoljavanjem, Bačanović uzdiže oblike na nivo simbola. Tako se na Bačanovićevim radovima pojavljuju simboli prizvani iz prethodnih umjetnikovih ciklusa – a ujedno su to motivi koji se pojavljuju od prapočetaka likovnosti.

Čamac. Putovanje ili traganje. U antičkoj umjetnosti je doslovno veza ovog i zagrobnog svijeta. Čamac kao oblik u koji je uronjena likovna kompozicija poziva na introspekciju i najavljuje neminovno.

Kam. Predstavlja stabilnost, trajnost, besmrtnost. Kameni fragmenti se pojavljuju kao elementi raznolikog naslijeđa u punom diverzitetu simbola – prožimaju se i prepliću kroz ponavljanje.

Oko. Vezano je za ideju intuitivnog viđenja i duhovnog opažanja, ali i za sveznanje i budnost. U kontekstu savremenog svijeta, ne mogu govoriti bez paranoje i straha od ideje nadziranja, nedostatka privatnosti i prostora vlastitog ogoljavanja. A Vi?

Riba. Rodnost, život, besmrtnost, uskrsnuće.

Bik. Muški princip u prirodi. Predstavlja spasenje, ljubav, božansku riječ, snagu – a u nekim vjerovanjima je atribut smrti.

Duboko ukorijenjeni simboli koji se prenose kroz umjetnikove radove kao vječni elementi likovnog izražavanja svjedoče o njegovoj sposobnosti da poveže sadašnjost s prošlošću kroz formu i simboliku. Ovi simboli, postavljeni u dinamičnoj iteraciji, postaju mostovi između različitih kultura, vremenskih razdoblja i umjetničkih stilova, stvarajući tako univerzalni jezik koji transcendirana granicu vrijeme-prostor.

Kroz svoj rad, Bačanović istražuje esenciju likovnog izraza i svjetsku baštinu simbola, čineći ih svojim, ali istovremeno i koristi ih u novom kontekstu i s različitim značenjima – likovna igra se ostvaruje uvođenjem boje, slova i snažne inverzije. Njegove „Grafičke metamorfoze“ postaju mjesto gdje se prošlost i sadašnjost prepliću, stvarajući duboku simboličku povezanost s vječnim temama ljudskog postojanja. Kroz ovu eshatološku slika svijeta, predstavljenu kroz razgovor simbola, Bačanović nas poziva na putovanje kroz vlastitu unutarnju prošlost i sadašnjost.

Ponavljanjem Bačanović stvara kretanje koje, u vizualnom smislu, najsnažnije privlači pažnju. To kretanje, ili osjećaj pokreta, se dalje nastavlja uvođenjem nemirne linije ili, još intenzivnije, ulaskom u skulpturalnost. U ovom ciklusu Bačanović računa na potencijal različitih likovnih medija sa kojima je dugogodišnjem stvaralaštvu imao posla – i sa kojima se borio neumorno, neimarski, u kontinuitetu. Tako se ovaj ciklus žanrovski ne da ukrotiti. Bačanović koristi kolaž, fotografiju, grafiku, dizajn, crtež – a suživot različitih medija na jednoj likovnoj plohi stvara neku čudnovatu reljefnost i nameće dvodimenzionalnosti i onu treću dimenziju.

Ovim složenim korištenjem različitih medija, Bačanović stvara bogatstvo tekstura, dubinu i dinamiku u svojim radovima. Kolaži, fotografije, grafički elementi i crteži međusobno se isprepliću stvarajući kompleksne vizualne kompozicije koje oživljavaju površinu slike. Suživot medija ne samo da stvara bogat vizualni doživljaj za promatrača, već i otvara vrata za istraživanje različitih dimenzija umjetničkog stvaralaštva i njihovog međusobnog prožimanja.

Kroz ovaj proces integracije različitih medija, Bačanović stvara umjetnička djela koja ne mogu biti ograničena ni jednim žanrom ili tehnikom, već se slobodno kreću između dvodimenzionalnosti i trodimenzionalnosti, osvajajući prostor na neočekivane načine i potičući promatrača da istražuje dublje slojeve značenja i forme unutar svakog rada.

Još jedna binarna opozicija mi se kristalizira dok posmatram ovaj Bačanovićev ciklus (a vještijem posmatraču ostavljam da pobroji još opozicija). Naime, prepliću se ovdje opšte i lično. Poznato i nepoznato. Fragmenti umjetnikovog života u istoj su ravni sa univerzalnim formama čime se stvara prostor oslobođen od tereta informacije, koja je specifična za grafički dizajn na čijem polju je Bačanović djelovao decenijama. Čini mi se da je ovo Bačanovićevo odvajanje od jezika plakata i dizajna dovelo do hrabrijeg iskoraka u imaginaciju. Ipak, Bačanović i dalje režira likovnu formu dovodeći je iteracijom do simbola.

Prisustvo imaginacije potvrđuje zanimljiva tipografija, oslobođena od sila gravitacije i svih zakona prirode – neukrotiva, dječija, zabavna. Bačanović kroz nekonvencionalnu liniju, simbole i tipografiju, stvara radove koji odišu energijom, igrom i slobodom izraza. Dugogodišnja umjetnikova veza sa teatrom je u ovom ciklusu očita. Ponavljanje u teatru može biti mehanizam stvaranja komičkog efekta, a ponekad ponavljanje priziva sjetu, osjećaj nemoći malog čovjeka u svijetu prividnih mogućnosti. Kada likovi na sceni ponavljaju radnju mi im se smijemo ili pomislimo da ne mogu da se oslobode okova vlastite egzistencijalne pozicije. U svijetu u kojem se sve preklapa, mijenja oblik i veličinu, Bačanović poziva posmatrača da samostalno dekodira slojeve simbola i značenja, da istraži je li svijet vazda isti ili se sve potpuno promijenilo – i još važnije, da uživa u čistoj igri ideja koje se ponavljaju do beskonačnosti.