Piše: Elma Hodžić
Foto: Državna opera i balet Stara Zagora

U bogatom stvaralačkom opusu dirigenta i kompozitora Emira Nuhanovića ističu se brojni historijski važni koncerti i umjetnički projekti. Kroz godine stvaralaštva se obrazovao u različitim dijelovima svijeta – a onda stečeno znanje primjenjivao kako na sceni, tako i u radu sa mladima. Između ostalog, omogućio je da muzika bude najbolji ambasador naše zemlje u svijetu, a fragmente svijeta donosio je kroz muziku u Sarajevo. Dio impresivnog životopisa je podijelio s nama – uživajte u svakom slovu!

Umjetnost je poziv na univerzalne vrijednosti

Kojim riječima biste opisali umjetnost?

Svoje predavanje studentima na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru i Univerzitetu u Zenici uvijek počinjem uvodnim predavanjem o umjetnosti. Iz godine u godinu primjećujem sve manje znanja uopšte o umjetnosti, pa tako i o muzičkoj umjetnosti. Umjetnost je jedan od naših (ljudskih) ključnih izvora znanja. Biti umjetnik, znači biti izuzetan majstor u nekoj od grana umjetnosti. Umjetnošću se izražava vid izuzetnosti ili natprosječnosti u kreaciji umjetničkog djela, a kroz nju umjetnik šalje uputu, poziv i time potiče sve ljude na univerzalne ljudske vrijednosti. Umjetnost u svojoj punoći, originalnosti i vrijednosti mora da sadrži četiri osnovna principa, uslova, dimenzije ili, bolje rečeno, konstituenta, elementa umjetničkog djela.

Prvi konstituent je etička dimenzija umjetničkog djela. Neizostavno, sadrži uputu ili podsticaj na univerzalne ljudske vrijednosti, a to, po meni, predstavlja suštinu umjetničkog djela. Ukoliko umjetničko djelo nema ove dimenzije, onda je manjkavo ili čak možemo reći da to nije umjetnost. A ako nema nešto takvo, odnosno, ako potiče na destrukciju, mržnju, onda možemo kazati da to u principu nije umjetničko djelo i da je to kvaziumjetnost, što je veoma opasno, nažalost i danas toga ima mnogo. Umjetničko djelo mora biti izraz bogatstva duha čovjeka, a ne bijede njegovog uma i duha.

Pored etike, umjetnost-umjetničko djelo, mora imati estetiku – ljepotu. To je vanjski element svakog umjetničkog djela, nezaobilazan element umjetnosti, ali nije najbitniji. Često, imamo priliku vidjeti ili čuti nešto lijepo, trenutno lijepo, ali ako to djelo nema ostale elemente umjetnosti, onda slobodno možemo reći da je to kič. To je prolazna ljepota, koja kratko traje, bljesne i brzo se izgubi, jer jednostavno nema onu dubinu, nema duhovnosti, pa brzo prelazimo preko toga. Pitanje ljepote-estetike je isto tako teško objektizirati, jer to je i pitanje ličnog stava i razumijevanja, ali i pitanje znanja i slojevitosti duše i duha posmatrača (konzumenta umjetnosti).

Duhovno plitkim ljudima kič se odmah dopadne, jer jednostavno nemaju znanja (ni opšteg ni posebnog). Zato je bitno da umjetnik-stvaralac ima snažan osjećaj za ljepotu, prije svega unutrašnju ili duhovnu ljepotu (etika) i za vanjsku ili vizuelnu (odmah prepoznatljivu) ljepotu-estetiku. Samo harmonija etike i estetike je na dobrom putu da do kraja bude umjetnost i izrodi umjetničko djelo.

Treći aspekt umjetničkog djela jeste pouka. To je mudrost, ljepota i snaga uma umjetnika. Dakle, svako umjetničko djelo upućuje nas da činimo dobro, dobro prema sebi, dobro prema prijateljima, okolini i svim ljudima na ovom svijetu.

Emocija je četvrti aspekt umjetničkog djela, ali nije baš i nužni aspekt. Ipak, mnogi umjetnici misle da su emocije koje umjetničko djelo ostavlja na konzumente umjetnosti važan dio umjetničkog stvaralaštva.

Kako je započela Vaša karijera u svijetu umjetnosti i kulture?

Muzikom sam se počeo baviti već sa desetak godina, ali moje stvarno muzičko obrazovanje kreće sa 15 godina u Beogradu, kad sam počeo da stičem znanja od vrhunskih profesora i umjetnika, koji nisu žalili ni vremena ni truda da svoje umijeće prenesu nama, svojim učenicima. Posebno bih izdvojio, sada pokojnog, profesora klarineta Šoštar Stjepana i profesoricu klavira Tatjanu Pop Trajković. Nisu bili samo profesori, već i roditelji, koji su uspjeli da razviju u nama, svojim učenicima, ljubav ne samo prema instrumentu, već i prema ljudima oko sebe, ljudima na cijelom svijetu, jer u umjetnost ne možeš da se baš ušetaš sam. Umjetnost je kompleksna i ponekad imaginarna stvar. Ne piše sve u knjigama niti u notama! Posebno note trebaju dodatna objašnjenja, jer isto napisano notama u različitim stilovima i epohama muzike se različito i izvodi. Tad kreću i moji prvi koncerti, nastupi za TV i najvažnije: takmičenja. Dobitnik sam dva puta prve Savezne (Jugoslovenske) nagrade na takmičenjima u Sarajevu 1981. godine i Herceg Novom 1983. godine i tad sam već znao da će muzika biti moja profesija, moj izbor. Tada sam poželio da postanem umjetnik!

Djelovanje u svijetu muzike

Rad u Sarajevskoj filharmoniji zasigurno predstavlja veliki izazov. Možete li, za nas koji uživamo samo u finalnoj fazi i predstavljanju rada, opisati kako izgleda taj kompleksni stvaralački put?

Po meni je jako važno izabrati program, kao i umjetnike koji će to izvesti (dirigenti, solisti, kompozitori). Mjesto, vrijeme, povod – također je bitan element u pripremi. Poslije toga sve je mnogo lakše. Trudio sam se da programom, solistima, dirigentima i kompozitorima privučem publiku. I mislim da sam u tome uspijevao.

Djelujete u inostranstvu. Kakav je osjećaj stvarati izvan granica Bosne i Hercegovine? Da li kultura posjeduje univerzalni jezik?

Danas, poslije 14 godina provedenih na čelu Sarajevske filharmonije, imam više vremena da se posvetim sebi i svom umjetničkom radu. Rad u Državnoj operi i baletu u Istanbulu i Ankari dao mi je prilike i za neke druge koncerte sa prestižnim «CEMAL RESIT REY ORCHESTRA» iz Istanbula. Naravno, moja gostovanja na Kipru, Italiji, Velikoj Britaniji, Americi, Japanu, Francuskoj, Makedoniji, Srbiji, Rumuniji, Bugarskoj… i to više puta, samo su potvrda da sam uvijek radio dobro i da uspješni koncerti jednostavno otvaraju vrata drugim koncertima. Nastupi sa različitim, inostranim orkestrima, solistima, poseban su izazov, jer morate dati i više od sebe, više nego što možete i zamisliti! Pred domaćom publikom možda se nešto može i progledati kroz prste, ali u inostranstvu nema oprosta. Na meti ste i muzičara, i menadžmenta orkestra, i publike i muzičkih kritičara. Posebna inspiracija su dobri orkestri i dobri muzičari. Neobično je kad stanete pred orkestar i oni odsviraju sve kako treba odmah na prvoj probi, a vi imate još dosta planiranih proba. E, onda vas ponese dobra atmosfera i vi krenete da radite na sitnim detaljima, koji su vam se činili neostvarljivim. Zbilja, imam sreću da se bavim najuniverzalnijom umjetnošću – muzikom, jer je njome lakše prenijeti ideje. Istovremeno, stekao sam mnoge prijatelje diljem svijeta. Riccardo, Sergio, Eric, Bilgin, Emrah, Hasan, Ognian, Vasko, Watanabe, Rya, Yilmaz, Alexander, Kurt, Miranda, Ester, Johannes, Valery, Lucia, Angela, Angelo, Ernst, Polat, Ivona, Charles, Sylvia… Oni su moje istinsko bogatstvo!

U zadnje vrijeme imao sam više koncerata sa orkestrima u Rumuniji i Bugarskoj. Obje zemlje doživjele su veliki napredak ulaskom u Evropsku uniju. To se naravno odrazilo i na muzičku umjetnost. Protok robe i kapitala se ogleda i u protoku umjetnika i umjetnosti. Jako je lijepo vidjeti u tim orkestrima muzičare ne samo iz Evrope već i iz Amerike, Brazila, Australije… Uživao sam u radu sa ansamblom baleta iz Stare Zagore pod rukovodstvom čvrste i beskompromisne Sylvie T… Vidite mladost, osjetite ljubav i dirnuti ste željom tih baletskih umjetnika da sprovedu zamisli svoje koreografkinje do najsitnijih detalja. Zbog nekoliko centimetara van linije to se ponavlja dok ne bude perfektno. A pred sobom imate plesače iz makar 10 država svijeta.

Potreba za umjetnošću

Bili ste na čelu Sarajevske filharmonije za vrijeme opsade Sarajeva. Zašto je bilo važno djelovati u ratu? Kako je kultura i umjetnost pomagala u procesu pružanja otporu destrukciji?

Moram priznati da odavno nisam imao bolji intervju od ovog sa Vama. Dobar intervju podrazumijeva dobra pitanja. Upravo ovo pitanje podrazumijeva moj odgovor koji sam dao na početku – o umjetnosti uopšte. Kad čovjek dođe u skoro bezizlaznu situaciju, kakav je bio period u opkoljenom Sarajevu, javlja se potreba osim za pukim preživljavanjem – i potreba za umjetnošću. Kod nas, u nama je prevladala etika koju smo imali u sebi i zato su građani Sarajeva, ali i građani ostalih gradova, bili željni umjetnosti. Da li smo im uvijek mogli priuštiti onaj drugi element umjetnosti (estetiku), nisam baš siguran (zbog nemogućih uslova rada, hladnoće, bez struje…). Ali sa sigurnošću mogu reći, da smo im uvijek obezbjeđivali ostala tri elementa umjetnosti, a posebno emocije. Često smo znali zajedno i da se radujemo, ali i da plačemo: i mi muzičari i naša publika. Upravo za moj doprinos muzičkom životu Sarajeva za vrijeme i poslije rata dobio sam Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i do tada sam bio najmlađi dobitnik tog, meni najdražeg priznanja u karijeri.

Poslije rata također radite na polju čuvanja sjećanja na period rata. Možete li nam, molim Vas, reći nešto više o tome?

Ljudi moraju da imaju sjećanje i na dobro i na loše što se desilo. Na dobro – kako bi stremili ka još boljem; ali i na loše – uz nadu da se takve stvari više nikad ne dogode. Za vrijeme rata mi smo 25. septembra 1994. godine imali koncert «HELP RUANDA». Mi iz naše bijede tada, idemo u Italiju, na Siciliju da skrenemo pažnju svijeta na rat i genocid koji se tad dešavao u Ruandi. Ne možete zamisliti koju snažnu poruku kroz umjetnost smo tada poslali u svijet. Pa naš koncert, ‘Mozartov’ Requiem u Vijećnici 19. juna 1994. godine sa najvećim svjetskim imenima poput Zubina Mehte, Jose Carrerasa… Bila je to prva pozitivna vijest iz ratnog Sarajeva koju su objavile mnogobrojne svjetske medijske kuće, a nije se odnosila na tragediju… Za mnoge je to bilo iznenađenje da u ‘tamo nekoj’ Bosni ima Sarajevska filharmonija koja odlično svira Mozarta, a u isto vrijeme te Bosance ubijaju u zemlji koja je tako blizu, na udaljenosti 50 minuta leta od Beča do Sarajeva.

Prema Vašem mišljenju, kakav je odnos prema umjetnosti i umjetnicima u Bosni i Hercegovini? Može li nam kultura pomoći da se nosimo sa problemima savremenog društva?

Kakav god da je odnos prema umjetnosti i umjetnicima u Bosni i Hercegovini, on bi mogao biti bolji i morao bi biti bolji. Kulturni turizam u Austriji je nosilac turizma te zemlje. Pokretač i ekonomije. To bi se trebalo primijeniti i kod nas. Mislim da bi naše Ministarstvo kulture i sporta Kantona Srajevo trebalo da se organizuje kao ministarstvu kulture i turizma, a sport da se prebaci u obrazovanje. Kultura se ne smije posmatrati kao trošak, već kao ulaganje u budućnost, ulaganje u ekonomiju.

Kako izgleda Vaš radni dan?

Jako malo spavam, tako da imam vremena za mnogo toga. Najviše volim da slušam muziku. Čitanje raznih knjiga i slušanje muzike je sastavni dio života jednog umjetnika i to me čini sretnim. Volim se družiti i putovati. Uređivati vrt, kuhati… A otkako sam dobio unuku Hanu, ona nas sve više okupira i moram priznati da je moja velika inspiracija. Komponovao sam joj i snimio «Uspavanka za Hanu N», uspavanku kojom je roditelji uspavljuju. Međutim, kako odrasta i ne želi baš rado na spavanje.

Muzika: jučer, danas, sutra

Na koje projekte ste posebno ponosni?

Prije svega, to je već spomenuti Mozartov «Requiem« 1994. sa Zubinom Mehtom. Taj koncert je vinuo Sarajevsku filharmoniju u orbitu. Koncert Help Ruanda bio je prvo gostovanje Sarajevske filharmonije van granica Bosne i Hercegovine, iako je osnovana 1923. godine. Onda, tu je Koncert u Parizu kada smo izveli «Kapiju» Asima Horozića, posvećenu ubijenoj mladosti na tuzlanskoj Kapiji. Moj zadnji veliki projekat na čelu Sarajevske filharmonije bio je koncert u Muzikvereinu u Beču, kada smo pred prepunom dvoranom, pored Straussovih valcera izvodili i arije i duete iz opere «Hasanaginica», kao i već spomenutu «Kapiju».

Ponosan sam na mnoga gostovanja u zemlji i inostranstvu, jer Sarajevska filharmonija je potrebna ne samo građanima Sarajeva i Bosne i Hercegovine, nego je kao ambasador širila dobar glas – glas umjetnosti, u Italiji, Turskoj, Austriji, Francuskoj, Švicarskoj, Češkoj, Americi, Njemačkoj…

Ponosan sam i na to što sam, pored organizacije koncerata, mislio i na muzičare, pa su svi oni koji su bili studenti i u radnom ili honorarnom odnosu u Sarajevskoj filharmoniji imali plaćenu školarinu za studij i postdiplomski studij na Muzičkoj akademiji u Sarajevu (u to doba bila je to značajna suma). Pojedini su imali i plaćeno odsustvo za školovanje u inostranstvu. Trebalo je iznaći i obezbjediti i načine i sredstva za to. Ovo posebno napominjem jer su to neki zaboravili. Njihov odnos i prema meni i prema Filharmoniji neka im služi na čast. Jer to se ne bi trebalo zaboraviti.

Omogućiti ili pomoći nekom da dođe do znanja je na vrhu ljestvice etike, kao prvog stuba umjetnosti. Obično su to muzičari koji iza sebe nemaju nikakva umjetnička ostvarenja, ali jedni druge hvale i dižu u zvijezde. Plaćeni aplauzi u ozbiljnim muzičkim krugovima ništa ne znače (kažu da košta 10 KM). Nastupi pred raznovrsnom publikom u inostranstvu su jedina potvrda rada bilo kojeg umjetnika, a to važi za sve i kod nas i bilo gdje na ovome svijetu.

Na kojim projektima trenutno radite?

Ove godine sam imao značajne nastupe u Rumuniji i Bugarskoj. Dobri orkestri, dobri solisti, dobri programi! Bilo mi je zadovoljstvo raditi Dvoraka i Beethovena. Ali moj posljednji nastup, odnosno premijera Mozartovog »Requiema« na jedan poseban način, sa baletom i glumcima me posebno radovao. Uspio sam u Bugarskoj da ostvarim ideju koju nisam uspio u Sarajevu. Requiem sam uvijek posmatrao kao vrhunac meni najdražeg kompozitora Mozarta. I nikad mi nije bilo dovoljno da to predstavim samo kao muzičko djelo. Imao sam viziju scene, viziju još nečega, jer Mozart je upravo kroz kompletan svoj opus imao te sukobe sa tadašnjim sveukupnim stanjem u društvu. Bio je u svemu iznad svoje sredine. I zato je reditelj Ognian Draganoff realizirao moju ideju kroz sukob dobra i zla, ljubavi i mržnje. Dramatizirao je dijelove Danteovog Pakla i napisao tekst koji je vezivno tkivo našeg Requiema. Taj tekst i Mozartova muzika je bila inspiracija proslavljenoj koreografkinji Sylviji Tomovoj da osmisli baletsku koreografiju sa dobrim i zlim anđelima i sa ostalim baletskim ansamblom vizualizira Mozartove zadnje misli i note. Kao što znate, Mozart svoje posljednje djelo Requiem nije do kraja završio. Publika je na kraju bila oduševljena. Desetominutni aplauz Orkestru, horu, baletu i solistima Državne opere i baleta iz Stare Zagore je dokaz da smo svi zajedno uspjeli. I ovom prilikom se svim učesnicima projekta zahvaljujem.

U isto vrijeme radim i na nekoliko velikih projekata. Na libreto Džemaludina Latića komponovao sam oratorij «Niobina kletva« koja bi se premijerno trebao izvesti u februaru 2024. godine u suradnji sa Narodnim pozorištem iz Sarajeva. Duboko sam «ušao» u komponovanje opere Šeherzada iz 1001 noći ili Šeherzada sa visočkih piramida, a na libreto akademika dr. Esada Durakovića. I upravo tu je ta moja unutrašnja borba da etički elementi prevaziđu estetičke elemente. A Šeherzada je prije svega, po našim shvatanjima, puna one vanjske ljepote.