Razgovarala: Alma Musliović
Foto. Tarik Đuliman
Kada na fakultetu naiđete na profesora koji vam sve zidove oboji u vesele boje, kada vas svojim entuzijazmom inspiriše da u sebi otkrijete ljubav za koju niste ni znali da je imate, i uz to vam pruža znanje kao najfinije jelo u kojem sa istinskim zadovoljstvom uživate, onda fakultet postaje mjesto koje zaista i treba biti. Mjesto posvećenosti, predanosti, izazova i ponosa. Mjesto susreta, mjesto gdje hoćete i želite ispuniti svaki postavljeni zadatak i cilj. Takvu smo profesoricu imali privilegiju upoznati na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Enita Čustović je diplomirani žurnalista, magistar političkih nauka u oblasti diplomatije i doktor društvenih nauka (Novinarstvo). Završila je i postdiplomski studij „Komunikologija, Odnosi s javnošću“ na Odsjeku žurnalistike/komunikologije Fakulteta političkih nauka. Objavila je više naučnih, stručnih radova i prikaza knjiga te učestvovala na velikom broju respektabilnih konferencija i skupova u zemlji i inostranstvu. Lektorisala je znatan broj knjiga i publikacija, bavila se uredništvom publikacija i časopisa, učestvovala u različitim projektima, te održala veliki broj seminara i treninga iz retorike, javnog nastupa, prezentacijskih i komunikacijskih vještina.
Kako biste opisali svoj put ka uspjehu?
Prije svega, hvala Vam što me smatrate uspješnom. Uspjeh je, prema mom mišljenju, i objektivna stvarnost, ali i subjektivno viđenje, tačnije sinergija ovo dvoje. Kada smo sretni i ispunjeni onim što radimo onda i uspjeh ne može izostati, a kada smo uspješni onda smo i zadovoljni. Ljudi koji svoj uspjeh grade polako, ulažući trud i suočavajući se sa izazovima, imaju daleko više satisfakcije, ali i motivacije da stalno idu naprijed i postaju bolja verzija sebe. I to je jedan od izazova s kojim se vrlo važno suočiti. Mislim da trebamo biti realni prema sebi, svojim očekivanjima i mogućnostima, prepoznati u čemu smo dobri ili u čemu možemo biti dobri i onda se neprestano razvijati u tom pravcu. Veoma cijenim ljude koji na vrijeme prepoznaju da je nešto što rade gubljenje vremena i posvete se onome u čemu su dobri. Također, vjerujem u cjeloživotno učenje, usavršavanje i neodustajanje od sebe. Tada i drugima možemo puno pružiti. Ja sam imala sreću da se postepeno gradim i usavršavam upravo u onome što sam oduvijek željela raditi. Biti predavač, profesor ogromna je privilegija. Stalno se trudim na najbolji način opravdati tu privilegiju. Moj uspjeh su moji studenti. Sretna sam što sam imala privilegiju učiti ih, a srce mi je puno kad vidim da su uspjeli. Njihov uspjeh je i moj uspjeh.
Ko je pružio ključnu podršku na Vašem putu i na koji način?
Postoje ljudi čija podrška Vam je bila presudna. Možda bez nje ne biste ni uspjeli. To su ljudi koji vjeruju u Vas, hrabre Vas, vole i zbog vjere koju imaju u Vas, Vi se trudite da uspijete i opravdate sve što su Vam pružili. Odrasla sam u pomalo specifičnim porodičnim uslovima što me možda i učinilo hrabrijom, samostalnijom i istrajnijom, ali ljubav, pažnja i odgoj koji su mi pružile moja majka (nana) i mama su bila najveća pomoć koju sam u tada važnim godinama dobila. One su me napravile ovim što sam danas. Nažalost, više ih nemam, ali tu je moja porodica, suprug i djeca koji nastavljaju biti moja podrška. Sretna sam i što sam uz sebe uvijek imala prave, iskrene i sada već dugogodišnje prijatelje koji su važan dio mene.
Profesionalno, također sam imala sreću da je jedna veoma cijenjena profesorica prepoznala moju želju, ali i potencijal za bavljenjem ovim poslom, vjerovala u mene i bila mi mentor. Profesionalni, ali i životni. Neizmjerno sam joj zahvalna, ali i sretna što sam opravdala njenu vjeru u mene. To je moja profesorica i uzor – prof. dr. Hanka Vajzović. Često je spominjem na svojim predavanjima kao nekoga od koga sam godinama učila i “pekla zanat”.
Mnogo je profesora, ali Vi ste za studente posebni. Najbolji. Tako Vas oni sami opisuju i doživljavaju. U čemu je tajna tog odnosa?
Hvala i na ovome puno. Tajna odnosa je, prije svega, u mom iskrenom pristupu studentima. Odmah prepoznaju moju dobronamjernost i želju da ih naučim onome što je za njih važno. Učim ih najdirektnije stvarima koje će im trebati u praksi, pokušavam iz njih izvući najbolje i napraviti od njih najbolje verzije njih samih. Moguće je da nekad pređem granicu ”ex katedra” predavanja, i izađem iz okvira očekivanja onoga što je puka reprodukcija teorijskih znanja. Provociram diskusiju, trudim se razvijati kritičko mišljenje kod studenata, skrećem pažnju na pojave koje nisu dobre, tačne. Zapravo mislim da kritičkog mišljenja i vrednovanja najviše i nedostaje danas. Želim ih naučiti da sve propituju. Veoma poštujem svoje studente i najsretnija sam kad sam s njima, kad učimo i radimo. Kažem učimo, jer i ja učim od njih, stalno. Radujem se svakoj novoj generaciji, pa se često šalim kako svake godine mijenjam posao. Studenti su moja inspiracija. Dakle, iskrenost, predanost i interaktivnost su tajne uspjeha dobre komunikacije, ali i dobrih rezultata kod studenata. Drago mi je da je to prepoznato.
Koliko posao utječe na Vaš privatni život? Kako ste se organizirali?
Uvijek sam bila dobro organizovana, tako da s tim nemam problem. Definitivno imam i OKP (opsesivno-kompulsivni poremećaj), pa me kolegice i kolege često zezaju za to – sve mora biti po P.S.-u. Dobra organizacija, sistem koji sebi napravimo jednom, veoma je važan. Istina, kao i svaka žena, imam mnogo privatnih obaveza, ali zahvaljujući i muževoj podršci, timski sve završimo na vrijeme. Trudim se da posao utječe na moj privatni život samo pozitivno. I obrnuto. Moja djeca su sada veća, mnogo toga već mogu i sami, pa je puuuno lakše. Nekada od silnih obaveza da se sve završi na vrijeme nisam imala od čega drugo “otkinuti”, pa sam žrtvovala san. Iza sebe imam dane i dane bez sna. Sada je to, srećom, iza mene.
Odakle crpite volju i snagu?
Mislim da svi trebamo u sebi prepoznati to nešto “pokretačko”. Nešto šta nas stalno tjera naprijed, inspiriše. Ne volim lijenost, ne volim letargiju u koju ponekad upadnu ljudi, ne volim dane bez obaveza. Ako nema parkinga, ja ne mogu ni samo stajati i čekati – moram tražiti, kretati se. Volim kretanje, ne volim mirovanje. Također, ljubav u najširem smislu, ono je odakle svi možemo crpiti volju i snagu. Biti zadovoljni sa onim što imamo, a težiti ka tome da uvijek bude samo bolje.
Kako zamišljate Vaše sutra?
Ne bih se žalila da bude kao ovo danas. Nadam se da ćemo svi biti zdravi i veseli. Nadam se i da ću se nastaviti razvijati, pisati i dati neki doprinos našem društvu.
Poruka studentima?
Iskoristite svoju mladost i svoj potencijal za pozitivne stvari. Budite kreativni i slijedite svoje snove. Ne posustajte čak i kada se čini nemoguće.
Poruka profesorima?
Eh, ovo je teško, ne želim zvučati prepotentno, pa neka poruka bude namijenjena onima koji su na početku svoje profesorske karijere ili ohrabrenje onima koji žele postati profesori.
Biti učitelj, nastavnik, profesor, predavač, trener je najljepši, ali i najteži poziv. Kako na početku rekoh – to je privilegija i tako je treba shvatiti. To je put kojim treba pažljivo ići, jer nas mnogi slijede. Na kraju, mnogo profesora prođe kroz naše živote, ali samo posebni ostavljaju trag. Budimo oni koji ostavljaju trag.
Dobar savjet čitateljima?
Čitajte Urban magazin!
