Farah Hasanbegović: U svijetu dokumentarnog filma

Razgovarala: Elma Hodžić

Farah Hasanbegović koristi jezik filma da istraži složene teme identiteta, sjećanja i kompleksnosti ljudskog života. Praveći dokumentarne filmove, Farah pokušava sazidati prostor u kojem se možemo bolje upoznati i međusobno razumjeti. Profesionalno usavršavanje nastavlja u inostranstvu – a kroz ovaj intervju, u kojem smo Farah sustigli na nekoj koordinati izvan Bosne i Hercegovine, donosimo vam promišljanja o potencijalu dokumentarnog filma. Kako objasniti svijet jezikom filma? Šta znači djelovati i stvarati u prostoru “beskonačne” tranzicije”? Kako izgleda svijet izvan “našeg” prostora za jednog mladog filmskog autora?

Kako ste se zainteresovali za svijet dokumentarnog filma? Šta Vas je privuklo filmu kao mediju komunikacije i stvaralaštva?

Koliko god kao generalna bh. publika (posebno u tim prvim postratnim godinama svjetskih uspjeha) imamo osjećaj kolektivnog vlasništva nad našom kinematografijom, film je ovdje, kao i svugdje, dalek, skup i nedostupan. Ja još uvijek ne znam nikoga bliskog ko je odrastao, po tradiciji životopisa velikih reditelja sa zapada, sa video kamerom i osjećajem slobode da sa njom radi šta god. Prvi dodir sa kreativnim dokumentarnim filmom u konkretnom smislu – kao praksom koja je djelovala dostupno i moguće, bio je kroz neformalnu školu koju već godinama održava Pravo Ljudski. Za mene, prvi radovi koje su nam pokazali a koji nisu bili igrani filmovi, već koji su na razne načine koristili stvarnost kao svoju početnu tačku, preveli su mi svijet iz nečega o čemu sanjam u nešto čega sam već dio. Dokumentarni film – kada ne računamo one dijelove koje su se predali dominantnim narativima, agendama i načinima produkcije – je čin protiv usamljenosti i samozatajnosti, otvorena disciplina koja ima bogatu tradiciju borbe za slobodu i solidarnost, koja švrlja preko zadatih margina i bježi od kapitala. Kao dio generacije koja je tu od početka ove beskonačne tranzicije i koja je odrasla bez novih značajnih kulturnih i društvenih iskoraka, uvijek mi je mali, sramotni san bio biti dio nečega. Sjećam se da mi je u jednom trenutku, kada me uopšte počeo interesovati film, došla pomisao da ako nastavimo komunicirati jezikom koji smo sebi zadali u našoj suvremenoj fikciji, ako pustimo da te priče i te impresije stvarnosti budu jedino što si dopuštamo, da će nam postati nemoguće zamisliti bilo kakvu drugu stvarnost: da će klackalica sa jedne strane uvijek biti teža i vući nas u tamu i sram. Ne-fikcija je za mene djelovala kao put koji propušta više svjetla. Način da komuniciram jezikom koji su prije mene koristili ljudi koje je također bilo briga za svijet koji nam je sada pod nogama, ali i za onaj koji nam dolazi u susret svakim narednim korakom.

Komunikacija kroz film

Koje teme najčešće istražujete u filmovima? Zašto su Vam te teme važne?

Moj heroj je Branko Ćopić i sve ono što mi je važno on je okupio u svojim radovima. Moji filmovi su u službi onoga za šta se bore njegovi likovi – djetinjstvo koje zaslužuje da se shvati ozbiljno, sjećanje kao alat u borbi protiv tame, sve ovo u raljama političkog prevrtanja u kojem niko ne primjećuje koliko se slabo vrjednuje išta malo, hrabro i dobro. U ovakvim razgovorima, često govorim o tome da moji filmovi imaju veze sa tranzicijom u našoj državi, procesu koji nije zainteresovan za kako se osjećamo prisutni i živi, kako jesmo, u ovom trenutku. U ovom nedefinisanom sistemu prioritet je doći do neke nove blistave budućnosti koja će biti bolja od svega što nam je trenutno u rukama – ali kako mogu mjeriti ove stvari od svoga prvog rođendana, jedina stvar koja se promijenila za vrijeme mog čitavog života je da ta objećana budućnost postaje sve manje blistava i zanimljiva, a da opet prema njoj nezgrapno hrlimo. U ovom procesu se žrtvuje odrastanje, istraživanje, samoupoznavanje. Moji radovi su rasteretne stanice na tom putu – mjesta u kojima sebi i drugima mogu da priuštim određenu količinu vremena da jedni druge iskusimo kao živa bića, a ne elemente u nekoj sporoj, dosadnoj igri kojom se ne bavi niko ko nas voli.

Kako izgleda Vaš proces stvaranja dokumentarnog filma? Odakle počinjete i kako razvijate svoje ideje?

Uvijek kažem da volim da radim “u svojoj sobi” – odnosno da mi za filmove ustvari ne treba ništa više od stvari koje imam sa sobom, a to su mali stari tablet za crtanje, kompjuter i stari snimač zvuka. To pokriva većinu tehnike rada.

Ja se na svom putu trenutno nalazim kao neko ko pravi filmove i ko objašnjava stvari kroz filmski jezik – bilo kao autor ili kao selektor. Ono što mi omogućava da se osjećam udobno u bilo kojoj vrsti komunikacije kroz film je to da nam ova disciplina, a naročito dokumentarna forma, otvara nove krajolike koji su puni iznenađenja. Jedna od najboljih stvari koju nam umjetnost nudi je element iznenađenja: uđeš u neku prostoriju i neko ti kaže ili pokaže nešto potpuno novo. Svi moji radovi do sada se također oslanjaju na iznenađenje kao ključan dio kreativnog procesa – pojavi mi se neočekivana slika, sjećanje ili stih i odvede me negdje drugo. Imam veoma kratku pažnju za stvari u kojima ne uživam, tako je sam proces rada na filmu prilagođen tome. Često crtam i pišem istovremeno, tako da se u puno slučajeva riječi i slike natječu za ko će stići na svijet prvi, i onda kao rezultat toga čujem u recenzijama i utiscima da individualni komponenti mojih radova podsjećaju jedni na druge – da crteži izgledaju onako kako riječi zvuče. To mi donosi veliki mir.

Još jedan veoma bitan dio mog rada na filmu je upotreba glasa – odnosno čitanje, recitacija. Svi moji filmovi koriste moj glas. Jedna od za mene najdivnijih stvari našeg jezika je kako zvuči naglas u dramskom i književnom kontektsu. Unutarnji ritam rečenica na bosanskom je poseban i za mene nekim nevidljivim nitima vezan za sve naše usmene tradicije – anegdote sa kojima svi odrastamo i kroz koje pamtimo ne samo svoj život, nego i stvari za koje nismo bili tu, šale, bajke, poeziju, pozorište na našem i u prevodu. Sve ove stvari se susreću sa mojim neodređenim naglaskom i našim skupu slova, intonacijom, i pomažu mi da kreiram zvučni krajolik svog rada. Mada vizualno često koristim animirane elemente koji se ponavljaju i vrte u krug, meditativnost mojih radova najviše se prenosi kroz zvuk. Vjerujem, u tradiciji brojnih stvaralaca prije mene, da u srži svakog čitača i svakog teksta postoji ispravan način da se nešto kaže, ritam koji moramo pronaći i onda primiti u tijelo. Puno vremena provedem u potrazi za tim ritmom. U suštini – puno pričam sa sobom.

Zašto ste se odlučili koristiti animaciju kao sredstvo izraza? Kako ona doprinosi pričanju vaših priča?

Ranih 2000-ih je na našim javnim TV stanicama bio veoma ozbiljan izbor stranih i regionalnih animiranih filmova i serija koje su, po potrebi, veoma kvalitetno prevedene i sinhronizovane. Animacija mi je zbog toga uvijek djelovala ne samo kao vizualna disciplina, nego nešto nerazdvojivo od našeg književnog jezika, od dobro promišljene glumačke izvedbe. Kako je moja filmska praksa negdje na presjeku filma i književnog teksta, i često počinje od sjećanja, bilo mi je potrebno nešto što može premostiti i samo djelovati tamo gdje jezik gubi moć. Animacija mi je bila prvi instinkt. Sve je neka vrsta skice – linije ne moraju biti savršene, samo je bitno uhvatiti duh ideje, pojma, sjećanja dok mi je blizak, i onda ga proslijediti osobi koja će pogledati završenu stvar, da ispune nesavršenosti svojim iskustvima. Također, crtati skoro istu sličicu stotine puta je neka vrsta rituala, neka vrsta odavanja časti vremenu koje publika daje da bi pogledala film.

Biti negdje drugo

Kako je iskustvo profesionalnog usavršavanja izvan Bosne i Hercegovine uticalo na Vaš umjetnički izraz? Što ste naučili iz tog iskustva?

Pošto na sebe gledam kao na nekoga ko je oduvijek i još uvijek veoma iz Sarajeva, jer moja prva selidba negdje dolazi tek 2019. za diplomske studije, još uvijek mi djeluje kao da sam ja svijetu na posudbi – i da uvijek još malo pa idem kući. Uvijek se pitam da li se drugi ljudi koji odlaze tako osjećaju, ili samo prekarni kulturni radnici. Za mene je odlazak značio neku vrstu oslobađanja – kao hrabri Gali u Asterixu, ponekad mi djeluje kao da je jedina stvar koje me je strah u Sarajevu to da će nebo jednoga dana da padne navrh planina koje okružuju grad i da neću moći vidjeti ništa drugo. Biti negdje drugo, naročito negdje gdje te niko ne zna, za mene je bio način da otpetljam različite dijelove svog identiteta, naročito one vezane za šta znači biti iz Bosne, iz Sarajeva, iz svoje generacije – i izabrati šta je od toga za mene bitno, bez čega se može živjeti, za čim želim juriti u neku dubinu. Kako je većina mojih radova trenutno vezana za sjećanje i odrastanje, mislim da mi je bila potrebna određena distanca od doma da se samostalne ideje i shvatanja o nekim od tih stvari kristalizuju.

Posljednjih godinu dana sam jedan od selektora u EYE muzeju filmske umjetnosti u Amsterdamu. EYE je jedna svjetski poznata institucija, ali je također i dio holandske državne kulturne agende, i sa tim dolaze određeni prioriteti ali i fiksacije i strahovi koji mi nisu poznati iz iskustava sa domaćom kulturnom infrastrukturom. Biti iz Bosne za mene trenutno znači neku vrstu prilagodljivosti između kreativnih industrija zapada i istoka, ali je neobično dolaziti u situacije u kojima shvatiš da i ljudi izvana na tebe gledaju kao nešto između svjetova. Ekipa iz Sve su to vještice je prije par mjeseci objavila mapu iz izvještaja UN komisije za globalni jug u kojem na području evrope postoji sićušna obojena tačka koja označava Bosnu i Hercegovinu kao jedinu zemlju na kontinentu koja pripada ovom bloku. Ova arbitrarna mapa mi je postala veoma bliska srcu u posljednjih godinu dana. Jedan od projekata razvijenih tokom moga boravka u EYEu bio je program palestinskih filmskih radova. Dok smo čekali da se otvori kino sala, starija gospođa koja provjerava karte na ulazu je primjetila moju arafatku i pitala me da li sam iz Palestine. Na moj odgovor da sam iz Bosne, nasmiješila se i svojoj kolegici koja je stajala pored nas dobacila: “Ah da, Bosna. Još jedna problematična teritorija.”

Mislim da su prva iskustva moga odlaska u inostranstvo bila posvećena oslobađanju, dok me sva sljedeća putovanja, na festivale, rezidencije i profesionalne angažmane uče o tome koje je prividno mjesto bh. stvaralaca u svijetu u ovom trenutku – kakve utiske i tragove je posljednih par generacija ostavio pred nama, i kako iz njih iskočiti, ako do toga dođe.

Kakve su Vaše ambicije za buduće projekte? Postoje li specifične teme ili formati koje želite istražiti? Radite li trenutno na nekom novom projektu?

U posljednjih dvije godine mi je nešto u činu prikazivanja filmova na tradicionalan način, festivalskom rutom, počelo djelovati iznimno usamljeno, i kao rezultat toga sam u potrazi za novim dijelovima prakse. Prošle godine u septembru mi je bila velika čast biti dio izložbe nagrade ZVONO, gdje su moji filmski radovi prikazani uz moje tekstilne radove vezane za svaki izloženi film. Tokom boravka u EYE, najnoviji projekat koji je tamo imao i premijeru a koji je također dio borbe protiv ove usamljenosti tradicionalne filmske projekcije je performativno predavanje na temu nestanka magije u svijetu koje se zvalo Odgojeni u instituciji snova, koauturisano sa mojim bliskim suradnikom Taymourom Boulosem iz Libana. To mi je bilo naročito uzbudljivo – iskustvo je nešto kao sastavljati jedan od mojih filmova uživo pred publikom od arhivskih i novih materijala, teksta i zvukova koji se kombinuju djelomičnom improvizacijom, sve u šaputavoj sigurnosti kino sale. No, taj performans je bio na engleskom, koji u mom radu ima drugačiju muzikalnost, drugačiju emocionalnu i intelektualnu težinu. Trenutno uz to što završavam naredni kratki film, radim na revidiranoj verziji performansa na bosanskom. Neki stidljivi san mi je trenutno da ga dobijem priliku uraditi u Sarajevu. Uvijek budem svjedok veoma posebnoj i dragocijenoj energetskoj razmjeni pri prikazivanju svojih filmova ovdje – nema riječi za kako je divno kada te neko iskreno razumije. Mislim da bi ponoviti to iskustvo sa ovom novom formom bilo veoma posebno.