Piše: Kristina Ljevak
Foto: Haris Čalkić/VTF Studio
Sarajevski otvoreni centar, nezavisna feministička organizacija civilnog društva koja javno promoviše ljudska prava LGBTI osoba i žena kroz građenje aktivističkog pokreta te na državnom, evropskom i međunarodnom nivou zagovara unapređivanje zakonodavstva i javnih politika u Bosni i Hercegovini, uputila je inicijativu Skupštini Tuzlanskog kantona da se Međunarodni aerodrom u Tuzli imenuje po prvoj pilotkinji u Bosni i Hercegovini – Fatimi Mušić.
Fatima Mušić, kasnije udata Manojlović, bila je prva pilotkinja u Bosni i Hercegovini. Bila je članica Aerokluba Sarajevo od 1948. godine, a obuku je završila u Prvoj klasi pilotske škole Aerokluba Sarajevo i 11. septembra 1950. dobila svjedočanstvo – uspješno je okončala školu nakon 95 letova.
Aeroklub Sarajevo je tokom proteklih godina prikupljao podatke o svojim članovima i članicama, a ovdje navodimo samo nekoliko imena izvrsnih pilotkinja za koje je važilo da su bile bolje od svojih muških kolega. U pitanju su: Zlata Hadžiabdić, Milena Blagojević, Judita Bušić, Miranda Čičak, Vojka Marić, Ines Martinović i druge.
Sarajevski otvoreni centar s razlogom smatra kako bi imenovanje aerodroma u Tuzli po prvoj pilotkinji Fatimi Mušić bila sjajna prilika da se simbolički podigne glas u borbi protiv zaboravljanja i zanemarivanja rada, zalaganja i doprinosa velikih bosanskohercegovačkih žena našoj kulturi, nauci, sportu, umjetnosti i društvu u cjelini.
Susret s Fatimom
Uz ovu, na adresu Urban magazina stigla je i informacija da je Fatima Manojlović u Sarajevu. Imajući u vidu godinu u kojoj je završila pilotsku edukaciju, pretpostavljala sam da nije u cvijetu mladosti i, iskreno, očekivala staricu loše volje za bilo kakvom komunikacijom. Poznajući i mlađe od nje koji se s teškom mukom snalaze s mobilnim telefonima, bila sam prilično iznenađena kada sam dobila broj mobitela, pozvala sam je i s druge strane čula glas koji me je zbunio. Bila je na ulici, pa smo se dogovorile čuti za petnaest minuta, u međuvremenu sam kontaktirala Jasminu Čaušević, programsku koordinatoricu SOC-a, s pitanjem je li riječ o nekoj greški, misleći da je propust nastao kod prepisivanja biografskih podataka, ne vjerujući da naša pilotkinja može imati više od pedeset godina.
Nakon utvrđivanja činjenica i potvrde da je sve onako kako piše, dogovorile smo susret u njenoj kući, na moj prijedlog, jer kako, pobogu, da gospođi od 86 godina, koliko ću poslije saznati da ima, zakazujem susret u nekom javnom prostoru. Kasnije ću otkriti da šetnje, odlaske na kafu, kolače, ribu i uštipke na sarajevskim proplancima praktikuje s prijateljicama kao dio redovnih aktivnosti.
To je, ako se ja pitam, i preduslov za mentalnu i fizičku vitalnost. Vrijeme koje ćemo odvojiti za sebe i vlastite sitne radosti uticaće i na dužinu ovog života, za koji vjerujem da je još uvijek jedini koji imamo.
Adresi stanovanja u društvu kolege Harisa Čalkića prišla sam oprezno i dalje ne vjerujući da sam blizu realizacije još jedne neklišeizirane novinske priče, sve u strahu da će se pojaviti neko od Fatiminih bližnjih i reći da sagovornica ipak nije raspoložena.
Umjesto toga, vrata nam je otvorila gospođa kojoj više pristaje neka britanska rezidencija već sarajevski kovačićki ambijent. Dočekala nas je s osmijehom, objašnjavajući kako se već dva dana smije zbog inicijative. Sina Nevena, koji nam je bio oficir za vezu, je naružila, vjerujući da se šali kada joj je javio za namjere da se tuzlanski aerodrom preimenuje.
Tako obično žene reaguju u društvu u kojem se zasluženo smatra privilegijom.
Mladost ludost
Vlastitu pilotsku prošlost objašnjava kao „mladost ludost“. Na konstataciju da bi se većini netipičnih izbora žena najprije njihovi roditelji protivili odgovara kako je rano ostala bez vlastitih, a dvije godine nakon njihove smrti krenula je u pilotsku školu. Sestra, začuđena izborom, govorila joj je kako bi bilo bolje da je završila fakultet. Umjesto toga, nakon završene gimnazije naša pilotkinja se odlučila na let iznad stereotipa, da bi kasnije radeći u banci provela konvencionalni radni vijek i život. Ali to ipak nije sve. Bilo je tu još odmaka od očekivanog u vrijeme socijalističkog blagostanja upokojene države.
„Bio je Aeroklub na Butmiru u Sarajevu. I kažem, idem i ja vala. Bilo je još drugova i jedna drugarica Elza. Tamo je bilo onih koji su se bavili padobranstvom i jedriličarstvom, ali nikoga nije bilo ko se bavio avionom. I sjednem ja u jedrilicu. Trebalo je samo da rolam, odnosno idem po zemlji. I ja krenem i valjda mahinalno palicu povučem prema sebi i poletim. Umjesto da se vozim po zemlji, ja sam se odmakla dvadeset centimetara od nje. Instruktori su bili oduševljeni i rekli da sam dobra za avion, za Trojku, ali se najprije trebala završiti obuka koja se zvala zemaljska, trebali smo znati sve o oblacima i drugim važnim segmentima. Kada je završena zemaljska obuka, rekli su:”ajde ti u Trojku.’ Ma mladost ludost. I sestri sam govorila:'Pusti fakultet, meni je ovo draže.’ Nije bilo nikakvog straha. Trčalo se u Aeroklub. Bila su divna i druženja. Pored žena koje su vozile jedrilice i skakale s padobranom, ja sam bila jedina koja je vozila motorni avion. I kolege su bile divne prema nama. Spremne na podršku i savjete“, sjeća se Fatima Manojlović, tada Mušić, svojih pilotskih dana. Ambijent porodičnog doma u kojem se nalazimo svjedoči o građanskim manirima i nekom vremenu koje se s današnjim ne dotiče pretjerano.
Na sredini trpezarijskog stola nalazi se laptop, putem kojeg Fatima komunicira s porodicom u Americi, a ponekad odigra i partiju pasijansa. Na spavanje odlazi kasno, jer je zanimljivi televizijski sadržaji dugo drže budnom. Za razliku od većine vršnjaka i vršnjakinja, nije ranoranilica. Osim vitaminskih suplemenata i ponekog lijeka za cirkulaciju, ništa drugo ne koristi. Nema odgovora na pitanja o dugovječnosti, i dalje duboko vjeruje kako njena biografija nije neuobičajena.
S neba na daske koje život znače
„Nakon letenja, s neba sam stigla na daske koje život znače. Postojalo je kulturno-umjetničko društvo ‘Valter Perić’, u koje sam se učlanila i u kojem sam dugo ostala. Glumila sam u dosta predstava, snimali smo i film, ali je, nažalost, traka izgorjela, pa ga na kraju nije bilo“, govori i o umjetničkim iskustvima naša temperamentna sagovornica, koja je pilotske kolege oduševljavala odvažnošću. U „Valteru Periću“ je upoznala i supruga, koji je takođe glumio u pozorišnim predstavama i koji je, mada o tome ne govori, očigledno bio spreman iskoračiti iz okvira patrijarhata i „usuditi se“ zaprositi netipičnu ženu, prvu pilotkinju u Bosni i Hercegovini.
Rođena je 1931. godine u Sarajevu i bile su joj svojevremeno neobične priče o preživljavanju dva rata. Kasnije je na vlastitom primjeru spoznala da je to dio balkanskih neminovnosti. Ovaj posljednji odveo ju je u Kanadu, zemlju o kojoj, za razliku od većine emigranata, govori s jednakom ljubavi kao o domovini.
Prije odlaska, za ona sretna vremena, većinu radnog vijeka provela je radeći u Investicionoj banci, potom i u Privrednoj, gdje je navršila četrdeset godina staža i zaradila punu penziju.
Od leta do braka prošlo je deset godina, pa se na konvencionalnosti nije bilo teško navići.
Činjenicu da je generacija žena kojoj pripada bila daleko emancipovanija od današnje, deklarativno osviještene, pravda životnom dinamikom.
Letenje koje ne prestaje
„Žalim za onim vremenom. Valjda je čovjek i mlađi bio, pa i zbog nostalgije, ali rado se sjećam sletova, štafeta, svega što je simbolizovalo ono vrijeme, radnih akcija, na koje se vraćalo dva puta, odlazaka s posla na čišćenje Miljacke, putovanja i osjećaja slobode“, kaže Fatima.
Zahvaljujući kanadskom gostoprimstvu, Fatimin odlazak 1992. godine iz Sarajeva u Kanadu nije podrazumijevao preveliki šok. Tamo je boravila do 2014. godine, nakon čega se, zbog smrti supruga, vratila u Sarajevo, gdje godišnje boravi šest mjeseci, a drugih šest kod sina i njegove porodice u Americi. Višesatni prekookeanski letovi bivšoj pilotkinji ne padaju teško. I ne sjeća se koliko puta je išla i vraćala se s drugog kontinenta.
„Sretna sam jer imam sina, snahu i unučad“, Fatimin je odgovor na pitanje šta je razlog vedrine i dobrog držanja. Na komentar da imaju i drugi, ali baš ne isijavaju radost, samo se nasmije. Ne želi reći da li primjećuje koliko se Sarajevo mijenja nagore. Žao joj je samo mladih, koji žele da rade a nemaju gdje.
„Pošto volim Sarajevo, dođem, bez obzira na to što su mi djeca u Americi. Imam, na svu sreću, još uvijek prijatelja i prijateljica.“
Na pitanje kako će reagovati ako se aerodrom u Tuzli nazove njenim imenom, odmahuje rukom i kaže: „Ma ‘ajte molim vas. Nema ni sarajevski aerodrom ime po nekome.“
Neznane junakinje
Nema, slažem se, Fatima, ali sve ono što smo imenovali najčešće smo nazvali imenima muškaraca, zanemarujući zasluge žena na svim poljima, u svim vremenima i sistemima. Tako želimo stvoriti utisak kako su iskoraci iz uobičajenog ili let iznad stereotipa, kako sam ovu priču nazvala, a odgovara našoj sagovornici i doslovno i simbolički, samo pozitivni incidenti a ne dio temelja za uobičajenu praksu.
Zato susreti sa ženama kao što je ona ne samo da oplemenjuju već su dio i naše obaveze – da ih predstavimo, da ostavimo pisani trag o svim iskoracima, da damo doprinos kolektivnom pamćenju, kao što je to, između ostalih, svojevremeno učinio Sarajevski otvoreni centar objavivši publikaciju „Zabilježene“. Zahvaljujući njoj smo prvi put čuli o Fatimi Manojlović i nizu drugih izuzetnih žena koje su svojim djelovanjem doprinijele vjerovanju da će budućnost podrazumijevati nimalo žena koje nisu mogle da žive slobodan život, život po svojoj mjeri, kao što i stoji u posveti pomenutih „Zabilježenih“.
