Blasfem je prvi feministički festival u historiji Banje Luke, koji je održan krajem augusta u Banjalučkom socijalnom centru (BASOC), a činjenica da čitava organizacija višednevnog događaja koji ugošćava novinarke, aktivistkinje, autorice i umjetnice s prostora čitave regije počiva na volonterskom, udruženom radu i skromnoj pomoći pojedinki i pojedinaca čini njegovo trogodišnje postojanje još fascinantnijim. Na trećem Blasfemu bilo je riječi o Dari Samardžiji, o tijelu i pravdi, o sprezi i razilaženjima LGBTIQ+ pokreta i feminizma, o dostojanstvenom radu i historiji migracija na našim prostorima.
Piše: Tamara Zablocki
Foto: Iris Janković
Blasfem je nastao zahvaljujući profesorici sa Univerziteta u Banjoj Luci Danijeli Majstorović i aktivistkinji Leili Šeper, koje su i danas organizatorice dešavanja i nositeljice same ideje koja se prethodno razvijala za vrijeme trajanja sedmičnog BASOC-ovog programa Feminističke kafe, na kojoj je učestvovala i novinarka Gordana Katana, a kojoj su se poslije pridružile i mnoge druge žene. Ipak, kako u razgovoru za Urban magazin ističe Majstorović, Blasfem je puno širi od nositeljica ideje i organizatorica, a nehijerarhičnost je temeljna vrijednost na kojoj festival počiva. „Sva ostala logistika Blasfema, poput kuhanja, organizacije, prevoza, pratećih aktivnosti i slično ne bi bila moguća bez kompletnog tima Banjalučkog socijalnog centra koji pored navedenih čine Zoran Vučkovac, Dražen Crnomat, Arijana Forić Kurtović, Iris Janković, a tu je i stalna ekipa za saradnju, poput Dragane Dardić, Branka Ćulibrka, Milice Pralice, kao i brojni volonteri i volonterke te naši stari i novi prijatelji i prijateljice. Recimo, ove godine, kao i prve godine, tonac Blasfema bio je poznati književni prevodilac Mirza Purić iz Sarajeva, a Blasfem je finansijski djelomično iz sopstvenih sredstava podržala npr. poznata banjalučka umjetnica Margareta Kern. Blasfem je mjesto gdje se susreću teorija i praksa, tako da smo svi poput nekakve porodice gdje organizatorica i direktorica idu po pitu i gdje doktori nauka postavljaju zvuk da bi radnice, umjetnice, novinarke i druge drugarice, mogle nesmetano da uživaju i učestvuju u programu. Smatramo da ovakva vrsta nehijerarhičnosti predstavlja potrebnu kontru i lekciju u visoko hijerarhizovanom društvu u kojem novac, prestiž i privilegija baš kao rod i klasa podvajaju ono malo društvenosti što nam je preostalo.“
Pitanja ženskog rada, porodice, spolnosti
Osim što je postojanje feminističkog festivala važno za društvenu stvarnost današnje Bosne i Hercegovine, važno je i u lokalnom kontekstu Banje Luke, koja, kako ističe Danijela Majstorović, „nikako da izađe izvan mačoističkog okvira popularno nazvanog ‘sedam na jedan'“, a riječ je o gradu koji u svojoj prošlosti ima zaslužne žene na čiju ostavštinu je važno podsjećati. „Banja Luka ima i imala je jake žene poput Rade Vranješević, Vahide Maglajlić i mnogih drugih koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata stvarale istoriju i mi se nadovezujemo na to socijalističko i antifašističko, afežeovsko naslijeđe u današnjem poratnom periodu gdje je pozicija žene, osim ako ne pripada visokoj društvenoj klasi, a nekad čak i tada, marginalizovana i repatrijarhalizovana. Nudimo autentičan sadržaj i praksu te platformu, kako je danas popularno reći, različitim vrstama feminističkih borbi, koje nisu bez prijepora, te kroz kulturu, političke diskusije, panele, performanse, film pokušavamo da preoblikujemo turobnu postratnu stvarnost i dovedemo u žižu pitanja ženskog rada, polnosti, porodice. Da parafraziram filozofkinju Nadeždu Čačinović, koja će kazati da je upravo uvid u asimetričnost, u to da žene nisu simbolički samodefinirane, njih pretvorio u trajni imperativ suprotstavljanja, pa je stoga i društveni projekt feminizma ne samo kontinuirani ‘proces ispravljanja nepravde’ ali i ‘proces proizvođenja značenja’, a oba ova procesa su ‘principijelno nezavršiva’. Drugim riječima, imamo još puno, puno posla, ne samo u Banjoj Luci već svugdje.“
Svi uključeni u nastanak Blasfema puno toga rade besplatno, a sam festival jedva da košta više od hiljadu eura, u što je teško povjerovati kad pogledate njegov program na kojem su izložbe, muzičko-scenski spektakli, performansi i debate koje okupljaju desetke učesnica. „No, neko ipak treba da plati karte za gošće, te kupi grah i luk za zajedničku večeru, odnosno gorespomenutu pitu i salatu. Sredstva obezbjeđujemo od nekoliko dragih ljudi koji nam pomognu koliko mogu, a ostatak radimo sami“, naglašava Danijela Majstorović. Blasfem se među ostalim, ionako rijetkim, aktivističkim događajima koje poznajemo iz BiH ističe ne samo po manjku institucionalne i novčane podrške već i po opsegu i aktuelnosti društvenih pitanja koja istjeruje na vidjelo, od materinstva u doba neoliberalnog kapitalizma, preko migracija, militarizacije, radništva, pa do društvenih mreža. „Pratimo, čitamo i sudjelujemo, te Blasfemu dajemo destilat duha vremena kroz sagovornice i teme koje su u datom momentu aktuelne. Zapravo, nijedna od ovih tema nije do danas, nakon trećeg Blasfema, prestala biti aktuelna, ali moramo napraviti izbor. S tim u skladu pokušavamo sve i svašta, ponekad ciljano dovedemo sukobljene strane jer želimo da saznamo više o tome oko čega se sukobljavaju npr. trenutni raskol na radfem odnosno trans sceni ili npr. o materinstvu u neoliberalnom kapitalizmu, ali i o ženskim radničkim borbama, poput onih u gračaničkom Trenteksu, zatim borbama radnica iz Zrenjanina, odnosno Žena Kruščice koje su svojim tijelima odbranile rijeku.“
Radnice ne postoje u agendi donatorskih ‘gender’ šema
Blasfem se po svom programu među feminističkim festivalima u regiji ističe i naglašeno ljevičarskim temama budući da radništvu svake godine posvećuje poseban značaj. Na prvom Blasfemu se razgovaralo o položaju radnica danas, na prošlogodišnjem festivalu se moglo čuti glasove radnica devastiranih fabrika i razgovarati o privatizaciji tvornica u BiH, a ove godine na programu je bio dokumentarni performans nastao na osnovu priča radnica iz Srbije. „Radnice su u bivšoj Jugoslaviji bile najzastupljenije među ženama i one su iznijele teret socijalističkog moderniteta, ne samo jer su radile za platu od 7 do 3 već jer se od njih očekivalo da iznesu i drugi teret, teret socijalne reprodukcije kroz neplaćeni rad u kući i kroz ekonomiju brige. Tako da svakako uključivanje radnica znači upliv jedne značajne baze u promišljanje i djelovanje ka društvenoj promjeni koju želimo da vidimo i on nam je veoma važan jer daje glas i platformu marginalizovanoj većini koja ispada iz agendi različitih donatorskih ‘gender’ šema“, ističe Majstorović.
Naša sagovornica podsjeća da su, baš kao i u drugim nazovi postsocijalističkim kontekstima, patrijarhat i kapitalizam iznimno povezani u bh. kontekstu. „Priča je komplikovana, ali se može pojednostaviti nazivom zbirke pjesama Dijale Hasanbegović ‘Neće biti djece za rat’, drugim riječima, patrijarhat i kapitalizam u bh. kontekstu vode ka telosu proizvodnje djece za ratove kapitalista koji su normalizovani kroz ideologeme ‘istorije koja se ponavlja’, ‘bitke za pokoljenja'ili ‘materinsku ljubav koja ne poznaje granice’, a zapravo se vrlo hladnokrvno rad ljubavi postavlja kao prirodno stanje koje služi prvenstveno patrijarhalcima kapitalistima. Rastakajući ove ideologeme, feminističkim mačem nastojimo se obračunati i sa kapitalizmom i sa patrijarhatom u jednom prostoru koji je preživio brojne traume, smrt i razaranja i krvari, i gdje ne može biti bolje već samo gore. Potrebno je da shvatimo šta je sve usput razoreno, od čega se možemo ‘sastaviti ako se ponovo odlučimo voljeti’, kako kaže pjesnikinja Jozefina Dautbegović, kao i koje su nam strategije preživljavanja.“
Nacionalizam u nas nije ništa sagradio, već samo razorio
Ovogodišnji Blasfem je na jednom mjestu okupio autorice i aktivistkinje iz čitavog prostora koji danas nazivamo regijom, između ostalih novinarke Mariju Ratković iz Beograda i Kristinu Ljevak iz Sarajeva, spisateljicu Senku Marić iz Mostara, teoretičarke Ankicu Čakardić iz Zagreba i Adrijanu Zaharijević iz Beograda, te mnoge druge. Regionalna povezanost aktivistkinja je za banjalučki festival veoma važna, jer, kako kaže Danijela Majstorović, „bez zajedništva – ništa“. „Kulturni jugoslovenski prostor živi i dalje, i živi uprkos. Zauzeti ga politički znači izboriti se sa traumom raspada i početi ispočetka. Kako Alain Badiou kaže u nedavnom intervjuu za Novi plamen ‘iako su na djelu procesi dekompozicije i rascjepa kojima nema kraja, jednom na dnevni red mora doći i pitanje reunifikacije Jugoslavije’. Ta Jugoslavija vjerovatno neće biti kao ona stara, ali ona nastavlja da živi kao politička ideja, što vidimo kroz brojne konferencije, medijske napise, umjetničke prakse, aktivizam društvenih pokreta, pa čak i migrantsku i dijasporsku kulturu. Niko nije rekao da će biti lako, ali ovdje ljevica treba da preuzima od Njegoša kad kaže: ‘Neka bude borba neprestana / Neka bude što biti ne može / Nek ad proždre, pokosi satana / Na grobu će izniknuti cvijeće / Za buduće neko pokoljenje!’ Ovo me podsjeća na parole sa sarajevskih protesta iz 2014. ‘Po vama se ništa neće zvati’, koji su bili bolno svjesni da nacionalizam u nas ništa nije sagradio niti ostavio, već je samo razorio i privatizovao. Ovo se prelilo i u međuljudske odnose, nažalost, koje trebamo krpiti jer sami ne možemo ni korak naprijed. Na stranu herojstvo i junaštvo, dovedeni smo u stanje kada migracije sa Zapadnog Balkana postaju najmasovniji politički otpor i gdje ljudi odlaze bukvalno da ne obole bilo od raka, od autoimunog poremećaja ili depresije. Bivanje onog što biti ne može znači preuzimanje politike i nekakve agentnosti u svoje ruke i znači mišljenje budućnosti kao blohovskog principa nade i zahtijevanja pravde koja će doći. Blasfem za nas znači stavljanje na dnevni red nečeg što prije nije bilo i učenje svih nas mišljenju o radu/rodu, o radu roda i rodu rada kako bismo se ne samo iskobeljali iz zjapeće jame već i kako bismo smogle snagu za borbe pred nama.“
