Razgovarala: Elma Hodžić

Hana Bajrović Čardaković je već godinama dio produkcijskog tima Festivala MESS i projekt koordinatorica programa Modul Memorije. Hana je prije nekoliko godina započela izuzetno važno istraživanje o životu sarajevskog teatra pod opsadom: istraživanje je predstavila kroz izložbu i knjigu. Promišljanja o antiratnom teatru u opkoljenom Sarajevu je zaokružila i odbranom teze magistarskog rada. Dok iščekujemo promociju Hanine nove knjige i početak novog izdanja Modul Memorije, razgovarale smo o umjetnosti, teatru, kulturi i tišini. Smije li umjetnost/kultura da šuti pred temama o kojima ne znamo više kako govoriti?

U susret novom izdanju Modula Memorije, možete li nam rezimirati Vaš dosadašnji višegodišnji rad u MESS timu. Zašto je, prema Vašem mišljenju, MESS važan?

Ove godine dočekujem svoj deseti Festival. I, nekada ne mogu da vjerujem da je već toliko vremena prošlo, a nekada mi se čini da se ne mogu ni sjetiti kako mi je život izgledao prije MESS-a. Rad u ovom Festivalu zaista nije samo posao. Naš tim je mali, ukupno nas je deset, tako da naši odnosi nisu samo poslovne prirode, već smo jedna mala porodica sa svim svojim lijepim stranama i problemima. Ono što nas uvijek drži na okupu je ljubav prema MESS-u i istinska vjera u ideje na kojima je MESS nastao i koje se trudi živjeti kroz sve svoje programe i aktivnosti. Veliki je dijapazon znanja i vještina koje sam stekla radeći u MESS-u i sretna sam što sam imala priliku plemeniti se na taj način, ne samo kao profesionalno, već i kao čovjek. Pored festivalskih aktivnosti koje podrazumijevaju ugošćavanje najrecentnijih pozorišnih produkcija iz čitavog svijeta, a kojima se uvijek beskrajno radujem jer mi je pozorište praktično od samog rođenja druga kuća, Modul Memorije je nešto što je definitivno obilježilo moje djelovanje unutar J.U. MES-a. Kao koordinatorica ovog programa kroz godine sam imala priliku upoznavati se i susretati sa velikim imenima iz svijeta pozorišta, filma, fotografije, književnosti… A kada kažem velika imena, mislim da njihovu ljudsku veličinu zbog određenja čime i na koji način će se baviti tim poslom. Vjerujem da najveća vrijednost MESS-a, kao ustanove kulture, jeste to što se uvijek trudi biti u korak sa svijetom, biti odgovor i reakcija na svijet, postavljati pitanja koja svi šute, a u isto vrijeme se trudi biti najbolja i najljepša slika svijeta šaljući poruku da, bez obzira koliko je loše, na dnu kutije uvijek ostaje nada, ako se svi malo potrudimo. A sve to, uvijek težeći estetski najkvalitetnijim umjetničkim dostignućima.

Otvaranje izložbe Teatar pod opsadom; Foto: Privatna arhiva

Sarajevo – grad ljubavi i stradanja

Šta nas očekuje u programu Modul Memorije u 2024. godini? Možete li nam predstaviti program ovogodišnjeg izdanja?

Kao i svaki put, već 29 godina, trudimo se imati najkvalitetniji i najraznolikiji program – koliko je to u datom trenutku moguće. Prednost Modula Memorije je što je multimedijalnog karaktera, pa imamo dosta prostora i slobode u izboru programa koje ćemo predstaviti našim sugrađanima i sugrađankama. Ove godine, 29. Izdanje Modula Memorije će biti otvoreno 4. aprila u Umjetničkoj galeriji BiH izložbom fotografija Danila Krstanovića. Program će trajati do 9. maja 2024. godine. Ovogodišnji program će predstaviti: sedam izložbi, tri promocije knjiga, dvije predstave, predstavljanje aplikacije i tri projekcije kratkih dokumentarnih filmova. Na izložbi Danila Krstanovića, koju smo uspjeli realizovati zahvaljujući velikoj pomoći Danilove kćerke Renate, koja nam je ustupila ogroman broj negativa, dodijelićemo i Nagradu za doprinos očuvanju kulture sjećanja – i to upravo fotografu Krstanoviću, posthumno. Ovu izložbu smo nazvali “Sarajevo – grad ljubavi i stradanja”. Upravo to ime odražava Krstanovićevo viđenje svog i našeg grada, ali i kako ga je predstavio svijetu. Zbog toga koliko su njegove fotografije utjecale da se čuje za Sarajevo devedesetih godina, on je postao nezaobilazan dio historije grada i logičan izbor za dobitnika ove nagrade. Pored ove izložbe, predstavićemo tri izložbe realizovane u partnerstvu sa VII Academy, fondacijom čiji su članovi najznačajniji svjetski i domaći fotografi, ljudi koji su svjedočili najvećim ratovima i historijskim momentima u svijetu. Imat ćemo i gostovanja dvije predstave: jedna iz Crne Gore, druga iz Australije, koje kroz zaista vrhunski teatarski izričaj tematiziraju različite događaje iz prethodnog rata. Također, u Memorijalnom centru Sarajevo ćemo organizovati projekciju filmova o Palestini, palestinsko-britanske rediteljice Farah Nabulsi, koja je svoju rediteljsku karijeru posvetila upravo ovoj temi. Vrlo nam je važno ponoviti da je ulaz na sve programe slobodan, jer nam je stalo do toga da što više ljudi pogleda i posjeti naše programe. Uz projekciju filmova će biti održana i promocija knjige “Ubijanje istine o Bosni”, autora Mirze Čubre, koja je ustvari prva knjiga o ubijenim novinarima u Bosni i Hercegovini za vrijeme agresije.

Otvaranje izložbe Teatar pod opsadom; Foto: Klix

Na čemu je fokus ovogodišnjeg programa?

Ove godine na Modulu Memorije imamo dva fokusa. Jedan dio programa tematizira opsadu Sarajeva te rat u Bosni, uključujući I opsadu Mostara, Banja Luku, zločine u Bijeljini, Višegradu I Štrpcima.. dok će drugi dio programa obuhvatati svjetske priče i teme kao što je inauguracija Nelsona Mendele kojom je Južnoafrička republika postala demokratska zemlja; rodno i seksualno nasilje žena iz zemalja poput Egipta, Nigerije, Kameruna, Etiopije; u Sarajevo donosimo i priče o nevjerovatnim građevinama poput Dome of the Rocka i Notre Dama. Posebno bih skrenula pažnju na ovogodišnji poster Modula na kojem je fotografija srušene zgrade Loris (Danilo Krstanović) te logo MM u bojama palestinske zastave. Smatramo da je naša odgovornost, ali i osnovna pristojnost, i kao ljudi koji su preživjeli opsadu i agresiju, ali i kao članova umjetničke zajednice, oglasiti se povodom strašnih zločina i genocida koji se mjesecima unazad događa u Palestini, a pogotovo uzevši u obzir historiju Palestine koja je još od 1948. godine napadnuta, uništena i ponižena zemlja kojoj su svi okrenuli leđa, zavaljeni u svom konformizmu i lažnim evropskim vrijednostima kojih se drže samo kada je zgodno i, rekla bih, isplativo. Osnovni cilj Modula Memorije jeste, i uvijek će biti, da se kroz kvalitetne umjetničke sadržaje bavimo prošlošću, preispitujemo je, ali i njegujemo, razvijajući na taj način empatiju. Možda još i bitnije, ne zaboraviti svoju prošlost i svoje ratove, kako ne bismo od žrtve postali zločinci.

Postavka izložbe Teatar pod opsadom; Foto: Privatna arhiva

Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom

Bavili ste se izučavanjem teatra pod opsadom. Izložba, monografija, magistarski rad. Možete li nam reći šta Vas je privuklo izučavanju ove teme? Koja su najznačajnija otkrića do kojih ste došli? Kako teatar može pomoći da se nosimo s izazovima svakodnevice?

Moj profesionalni život traje desetak godina i gotovo isto toliko dugo se bavim i fenomenom kulturnog otpora, tačnije, djelovanjem teatra u periodu opsade Sarajeva. Počelo je tako što me kao radni zadatak zatekla knjiga Davora Diklića u kojoj su bila svjedočanstva umjetnika koji su djelovali u ratnom periodu. Nakon što sam je pročitala, počela sam sa ocem razgovarati o tom periodu i njegovim motivima da radi, a posebno da se poslije dvije ratne turneje po Evropi sa nama vrati u opkoljeno Sarajevo. Tada sam shvatila da on nema objektivnu sliku o tome koliko je njihovo djelovanje iz tog perioda bitno i koliko je utjecalo na kreiranje slike o Sarajevu kao jednom civilizovanom, obrazovanom i lijepom gradu. Kako on, tako i ostale njegove kolege i kolegice iz kulture. Zarovila sam se u MESS-ovu arhivu i počela čitati članke o programima, tražiti o kojim projektima su uopšte sačuvani materijali, te uopšte se upoznavati sa sistemom rada MESS-a u ratu. Onda sam shvatila koliko je to veliko i vrijedno, i odlučila da pokušam sakupiti na jedno mjesto sve materijale, članke, pozivnice, fotografije koje postoje iz tog perioda; ne samo u MESS-u već i u četiri sarajevska pozorišta. U međuvremenu sam analizirajući sve te dokumente pokušala da sastavim kompletiranu teatrografiju profesionalnih pozorišta u Sarajevu i Festivala MESS. I tako je nastala izložba. Nakon njenog otvaranja smo dobili zaista lijepe i pozitivne komentare ljudi iz kulturne zajednice i odlučili da tu teatrografiju i izložbu pretvorimo u knjigu koja će ljudima dati neki jasniji i sistematičniji uvid u ono što je bilo ratno pozorište. Kako u tom periodu još nisam bila odbranila svoj magistarski rad, a do tada sam se već u potpunosti zarazila tom pričom, bilo mi je prirodnu nastaviti se kroz taj akademski diskurs baviti njome. Željela sam priču nekako zaokružiti i pokušati, onoliko koliko je moguće, na jednom mjestu sakupiti i napisati sva saznanja obrađujući što više segmenata teatarskog djelovanja. Svoj rad “Antiratni teatar u Sarajevu pod opsadom” odbranila sam ljetos, vrlo svjesno birajući ovaj naziv. Namjera mi je bila djelovanje sarajevskog teatra u periodu opsade od samog početka okarakterisati kao nepropagandni i isključivo umjetnički, što on i jeste bio. Bilo mi je važno osvijestiti to da je djelovanje ratnog teatra neizostavni dio evropskog kulturnog naslijeđa. Taj magistarski rad smo uredili u knjigu koja bi uskoro trebala da izađe iz štampe i čijom promocijom ćemo zatvoriti ovogodišnji Modul Memorije. Promocija će biti održana 9. maja, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Mnogo sam sretna i zahvalna zbog toga što ću konačno u rukama držati svoj višegodišnji rad, ali i zbog toga što će se to dogoditi u Modulu, na Dan pobjede nad fašizmom – jer je zaista sarajevsko pozorište rođeno u ratu najplemenitiji oblik borbe protiv svakog fašizma i barbarizma.

MESSovci; Foto: Nikola Blagojević

Umjetnost kao osnovna ljudska potreba

Može li, i smije li, umjetnost biti odvojena od trenutka u kojem nastaje? Kako Vi definirate umjetnost?

Bez obzira na latinsku izreku o „muzama koje šute dok topovi pucaju“, ratovi su se kroz historiju uvijek reflektovali u umjetnosti. Definitivno, paralelno sa razvojem civilizacije možemo pratiti i refleksije ratova na umjetnost. Jedan od najpoznatijih primjera toga je Picassova slavna Guernica, slika inspirisana Španskim građanskim ratom. Logično je zbog toga pretpostaviti da je čovjekova sklonost bilježenju intenzivnih iskustava i nastojanje da se takva iskustva razumiju u njegovoj samoj prirodi. U suštini, radi se o često ponavljanoj izjavi aktera teatarskog života u Sarajevu pod opsadom po kojoj je umjetnost osnovna ljudska potreba jednaka potrebama za vodom, hranom ili zrakom. I zaista, historija jeste svjedokom toga da umjetnici nisu šutjeli. Pa i ova naša nedavna historija. I mislim da je to uveliko odgovor na ovo pitanje. Umjetnost koja je sama sebi svrha gubi svaku vrijednost i prolazna je. Umjetnost koja je gluha i slijepa na svijet oko sebe je samo formom umjetnost, a sadržajno je prazna, tupa, rekla bih i smiješna. Ona je onda samo tužni, stari kralj koji vlada već odavno napuštenim i razorenim kraljevstvom. Umjetnost, konkretno teatar, je i nastala iz rituala koji je bio odgovor na život i smrt, nastala je kao nešto što je izašlo iz čovjekovog bića kao prirodni odgovor na svijet u kojem se nalazi. Iz toga proizilazi onda da je baviti se umjetnošću samo iz zabave ustvari skrnavljenje njene suštine. I to je zapravo teza koju sam usvojila, a na kojoj se trudim insistirati bilo čime da se bavim – umjetnost koja nije nastala na neodvojivoj vezi između etike i estetike je besmislena i bezvrijedna.

Koje teme planirate otvoriti u budućnosti – kako kroz rad MESS-a, tako i kroz vlastita istraživačka iskustva?

U ovom trenutku sam najviše fokusirana na to da nam Modul Memorije prođe dobro, jer je program u koji zaista, isto kao i u Festival, ulažemo sve svoje snage i ljubav. A privatno, i na to da konačno finaliziramo moju knjigu i da je vidim “uživo” kada stigne iz štampe. Iako, ne mislim da je to tema sa kojom ću se ikada do kraja uspjeti rastati, jer je zaista neiscrpan izvor novih saznanja, ali i prostor koji otvara mnogo drugih i širih tema. Upravo smo završili i dokumentarni film “60 godina MESS-a”, čiju premijeru smo imali 27. marta ove godine, na Dan teatra, a na kojem sam imala priliku raditi režiju i scenarij. Mnogo sam sretna i ponosna na taj projekat jer smo dugo imali želju napraviti nešto čime bismo odali počast našem Festivalu i ljudima koji su ga izgradili i obnovili – i nadam se da smo u tome i uspjeli.

Foto: Uma Gurda