Piše: Tamara Zablocki

Zvijezda drugog izdanja Internacionalnog festivala književnosti Bookstan bio je Hanif Kureishi, britanski pisac pakistanskog porijekla, koji je u britansku književnost uveo pitanja rase i rasizma prirođenih britanskom društvu, ali i slobodnu ljubav i eksplicitne prizore seksualnosti. Radilo se o jedinom prirodnom nastavku seksualne revolucije i Pokreta za građanska prava, koji su se događali šezdesetih, u eri u kojoj je odrastao. Stasavajući uz oca Pakistanca i majku Britanku Hanif je imao dar za ono što je za većinu pisaca ključno: pomno posmatrati i razumijevati šaroliki svijet oko sebe.

Kureishi, koji je na početku svoje karijere pod pseudonimom pisao pornografska djela, danas je jedan od najčuvenijih književnika s engleskog govornog područja, scenarista, dramatičar i romanopisac čija su djela zaživjela i u vidu televizijskih serija i filmova, a najpoznatija među njima su Buddha iz predgrađa, Intimnost, Tijelo, Crni album. Zahvaljujući životnim temama, ali i spisateljskoj sposobnosti da vas u djelo uvuče baš kao da nigdje drugo u tom trenutku i ne pripadate, u Kureishijevim knjigama svoje živote su prepoznale stotine hiljada Britanaca. Knjige su mu, istovremeno, donijele naklonost miliona čitalaca i čitateljki širom svijeta, ali i prezir vlastite porodice, kojoj je dugo trebalo da se pomiri s činjenicom da ih Hanif, naprosto upijajući svijet oko sebe kao i većina pisaca, ne štedi u svojim djelima, ponekad pretjerujući, ponekad uzimajući od njihovih ličnosti samo ono što mu je bilo potrebno za prijemčivost priče.

O tome je, između ostalog, govorio na promociji knjige Nigdje, koju je prva u svijetu u samostalnom štampanom izdanju objavila bosanskohercegovačka izdavačka kuća Buybook, ujedno i organizator festivala Bookstan, u galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, u kojoj je publika – makar onaj dio koji je uopšte uspio ugrabiti ikakvo mjesto u prostoru koji se za ovu svrhu ispostavio premalenim – stajala i sjedila čak i na podu da bi poslušala pisca čije su predstavljanje obilježili iskrenost i dobar smisao za humor, ali ne i želja za dodvoravanjem. Sa sarajevskim čitaocima Kureishi je spremno podijelio ličnu priču o tome kako ga je opljačkao vlastiti računovođa, kome je vjerovao i koji mu je bio prijatelj, lažno se predstavljajući kao sam pisac. Dramatično iskustvo ga je, kako je rekao, promijenilo, učinilo da sumnja u sebe i da krivca traži u sebi. “Jedino što me je spasilo od čitavog tog ludila bila je mogućnost da to zapišem. Pisanje je vrlo korisno terapeutsko sredstvo”, naglasio je.

Držeći se, ipak, ponajviše univerzalnih tema koje nadilaze pojedinačni trenutak u historiji, pojedinačnu ličnu priču i pojedinačnu naciju, tema poput seksualnosti, važnosti iskrenog ljudskog razgovora, kompleksnosti identiteta i pisanju čiji je smisao u zanemarivanju pristojnosti koju zajednica očekuje, Kureishi je sarajevskoj publici govorio o svojim djelima koja se uvijek na najdirektniji način dotiču stvarnosti kakvu milioni nas poznaju, ali nerado o njoj progovaraju, današnjem britanskom društvu podijeljenom na bogate i siromašne, čiju sliku najbolje dočarava nedavni požar u neboderu Grenfell, te značaju migranata za multikulturalnost Velike Britanije, koju valja očuvati pružanjem otpora novim desničarima.

Pop kultura je živa na televiziji

“U Londonu živi toliko mnogo istočnih Evropljana, iznenađen sam da ih je toliko mnogo ostalo ovdje”, pozdravio je Kureishi u svom prepoznatljivom stilu punom humora mnogobrojne prisutne na Akademiji likovnih umjetnosti. Već čuven po ljubavi koju gaji prema muzičkom stvaralaštvu Davida Bowieja, Kureishi se najprije osvrnuo na moć popularne muzike današnjice i njen utjecaj na društvo, za koji smatra da se razlikuje od onog iz njegovog vremena. “Odrastao sam uz pop muziku, u vrijeme odlične muzike, odličnog teatra, časopisa kakav je Rolling Stone i sjećam se kako sam sjedio i na radiju slušao Beatlese i njihov Going Home, bilo je to inspirativno. Za savremenu muziku nisam toliko zainteresovan. Tačnije, već dugo nisam siguran da je muzika još živa. Vrlo sam zainteresovan za kulturu, za ono što nazivamo kulturom, ono što se u njoj događa, a naročito sam zainteresovan za ono što je živo.

I danas tragam za onim što je živo, mjestom na kojem se stvari događaju i čini mi se da se ponajviše događaju na televiziji, dok pop muzika vjerovatno umire, ali ja sam stariji čovjek i nije moje da to govorim, no zainteresovan sam da vidim šta rade mladi ljudi i šta oni misle o tome. Nedavno sam odlučio da pogledam sve sezone Sopranosa, mislim da sve zajedno traju 72 sata, što je zaista puno vremena za sjediti i gledati nešto, ali sam rekao sebi: ‘Jebiga, učinit ću to.’ I bilo je sjajno, bio je to odličan uvid u Ameriku jednog vremena. Još jedna odlična serija je Transparent, koja je u posljednjoj epizodi posljednje sezona prikazala scenu u kojoj lik koji igra Angelica Houston i koji je podvrgnut mastektomiji ima seksualni odnos s muškarcem koji je odlučio postati žena. Pomislio sam: ‘Ovo je zabava, ovo je nešto što želim gledati, ovo je najljepša scena, scena kakvu nikad ranije nisam vidio.’ Tako da, uvijek je nešto negdje živo, samo ga morate pronaći.”

A ono živo u Kureishijevim knjigama je seksualnost, čijih opisa ne manjka. Kureishi kaže da je za to krivo odrastanje u pedesetim. “Odrastao sam pedesetih godina prošlog vijeka. Bilo je to vrijeme puno represije: tada niste mogli vidjeti nikakve slike seksa niti slike golog ženskog tijela i niko nije pričao o seksu. Vjerovatno sam zbog toga bio vrlo uzbuđen kad su stigle šezdesete, za mene je tema seksualnosti bila novost i još uvijek jeste. Vidim da je za današnje generacije seksualnost stvar rutine, ali za nas koji smo odrastali u pedesetima seks je, kad smo ga napokon otkrili, bio velika stvar, zato sam bio zainteresovan za načine na koje ljudi imaju seksualne odnose. Zapravo sam i danas zainteresovan za to i prilično sam iznenađen time što ljudi danas seks vide kao rutinu jer sam staromodan i mislim da je u seksu važan interes za drugu osobu, za početak da joj znate ime (smijeh). Baš sam nekidan bio sa svojim sinom u Mumbaiju i on mi je objašnjavao da je na Tinderu i da u blizini postoji 250 ljudi koji bi imali seks s njim te večeri. Rekao sam mu: ‘Pa, to je sjajna prilika (smijeh) i kao tvoj otac želim ti da živiš život i iskusiš nove stvari.’ Ali u sebi sam bio zaprepašten kao djevica iz 18. vijeka, zamišljajući kako će tog prekrasnog dečka silovati 250 Indijki (smijeh).”

Osim interesa za seksualnost, svoj interes za psihologiju kakav nije uobičajen kod savremenih pisaca Kureishi objašnjava vlastitim dugogodišnjim iskustvom odlazaka na psihoterapiju. “Idem na psihoterapiju već dvadeset godina i često se pitam je li izlječenje iza ćoška ili je cijela stvar potpuna glupost, ali nastavljam ići jer svaki put kad odem, moj psihoterapeut kaže nešto što za mene bude vrlo podsticajno i zanimljivo. I moram reći da sam siguran da bih, kad mu ne bih odlazio, u životu uradio još mnogo više glupih stvari nego što sam ih uradio. Ima nešto prekrasno u toj ideji da dvije osobe sjede jedna naspram druge dvadeset godina i jednostavno razgovaraju, potpuno slobodno, o svemu šta im pada na pamet. S druge strane, pijenje tableta protiv depresije ni na koji način neće povećati vašu samospoznaju, vaše znanje o sebi i svijetu, o depresiji. Idem na psihoterapiju jer ondje imam najzanimljivije razgovore kakve ne mogu imati ni s jednom drugom osobom.”

Bogati i siromašni u Londonu

Osvrćući se na kulturu osamdesetih u Velikoj Britaniji, u kojoj je nastala i koju je radnjom obuhvaćala njegova knjiga Moja lijepa praonica, u kojoj su likovi živjeli u skvotu, Kureishi se dotaknuo specifičnosti osamdesetih godina u svojoj zemlji, u kojima su skupljene sve proturječnosti jednog vremena. “U kulturu je stupio neoliberalizam, koji je zapravo ultra kapitalizam i nastupila je smrt kolektivnog duha, a Velika Britanija se u isto vrijeme vraćala u svoje imperijalističke dane. Nostalgija i koračanje u budućnost dešavali su se u isto vrijeme. Knjiga, a i film Moja lijepa praonica stoga progovaraju o tome kakvo je vrijeme bilo oko nas, istovremeno puno propalica i ljudi koji su ulazili u taj novi preduzetnički svijet. Želim pisati priče o stvarima koje me zanimaju, a taj sam svijet poznavao. I sam sam išao u školu s djecom koja su bila skinheadi, koja su se smijala i onda išla da tuku Pakistance. Bio sam rascijepljen: odrastao sam s fašistima, a oni su bili moji prijatelji koji su mi dolazili kući.”

Novi Kureishijev naslov Nigdje osvjetljava život imigranata današnjice kroz priču žene koja čisti kuće bogatih Londonaca, potpuno prazne kuće u kojima niko ne živi, u gradu koji je postao nalik na muzej, uz to što je legalna praonica međunarodnog novca. Stvarnost izbjeglica i tražilaca azila u Londonu nerijetko znači život od nekoliko funti dnevno i cjelodnevno pješačenje po Londonu u nastojanju da dođu do advokata koji bi im pomogli da svoju djecu dovedu iz neke afričke zemlje u Evropu. “Za većinu nas ti ljudi su potpuno anonimni. U Londonu danas žive većinom bogataši i sluge, jer srednja klasa više ne može priuštiti život u gradu. Prije nekoliko sedmica u Londonu se desio ogroman, stravičan požar u blizini moje kuće, u kojem je poginulo stotinjak ljudi. Neboder koji je gorio nalazi se u jednom od najbogatijih dijelova Londona, ali je izgrađen veoma loše, od materijala koje vatra zahvaća vrlo brzo, a u njemu su živjeli siromašni, anonimni, imigranti, tražitelji azila, izbjeglice. To je podstaklo veliku debatu o nejednakosti, o pitanju kako žive bogati, a kako siromašni u Londonu. Grad je prepun luksuznih, praznih zgrada, dok stotine hiljada ljudi u gradu nema gdje da živi ili živi u nesigurnim uslovima”, ispričao je Kureishi.

Oduprijeti se desnici

Reakcija na sve veću nejednakost u društvu Velike Britanije i polarizaciju zemlje nakon Brexita se, prema Kureishijevim riječima, vidjela i u rezultatima nedavno održanih izbora, na kojim su svi predviđali veliku pobjedu Torijevaca, dok je zapravo laburista Jeremy Corbyn dobio snažnu podršku javnosti. “Mladi, ljudi mlađi od trideset godina, okreću se idejama ljevice. Ta bitka zaista jeste na mladima, da se uključe u kulturu, u politiku, da se bore protiv novih desničara”, naglasio je, dodajući da je zastrašujuće što se retorika britanske desnice zasniva na borbi protiv muslimana i imigranata. “To je naročito bio slučaj tokom Brexita. O muslimanima se govorilo na užasan, srednjevjekovni način, da dolaze u vašu zemlju da vam uzmu djecu, žene i da pregaze vašu kulturu. Protiv toga se treba boriti svim sredstvima, kroz kulturu, televiziju, novinarstvo, politiku.“

London je, podsjetio je Kureishi, veliki grad prepun ljudi iz svih dijelova svijeta, čija je multikulturalnost divna i opovrgava nazadnu ideju o imigrantima koji predstavljaju prijetnju domaćem stanovništvu. Dijelom je to tako i zbog pripadnosti Velike Britanije Evropskoj uniji, što će se uskoro, uslijed Brexita, promijeniti. “Bit će šokantno napustiti jedinstveno evropsko tržište, evropsko tržište radne snage. Zamislite da u jednom trenutku svi koji nisu iz Londona budu isisani iz grada: ko bi ostao u njemu? Ostalo bi troje ljudi, uključujući Theresu May i Borisa Johnsona. (smijeh) Zbog toga moramo sačuvati taj Babilon i oduprijeti se desnici”, rekao je Kureishi, uz poruku Bosancima i Hercegovcima da je pametnije biti unutar nego izvan Evropske unije. “Znam da ste vi u Bosni i Hercegovini oduševljeni idejom da vaša zemlja uđe u Evropsku uniju, dok smo mi u Velikoj Britaniji oduševljeni idejom izlaska iz Evropske unije. Preporučio bih vam da radije uđete u Evropsku uniju nego da ostanete izvan nje. Izlazak iz Evropske unije vjerovatno nije dobra ideja.”

Kureishi se osvrnuo i na način na koji je njegov otac, rođen u dobrostojećoj porodici na prostoru koji danas pripada Pakistanu, također zainteresovan za pisanu riječ, gledao na riječ imigrant nakon što se doselio u London poslije Drugog svjetskog rata da bi studirao pravo. “Moj otac je mrzio riječ imigrant, jer je rođen i odrastao u Britanskom carstvu. On je bio Indijac, ali je također bio i Britanac. Kod kuće je govorio engleski, Englesku je smatrao svojom zemljom. Za njega ona nije bila strana zemlja: osjećao je da dolazi kući. A u to vrijeme u Velikoj Britaniji je bijelac bio paradigma onoga kako normalan čovjek treba izgledati, dok je biti Indijac značilo inferiornost. Sjećam se odrastanja u toj atmosferi, za crnce ili Indijce jednostavno se smatralo da su prirodno inferiorni, jer je sva moć bila koncentrisana u rukama bijelaca. To isto se danas primjenjuje na muslimane. Mi danas moramo ponovo izgraditi ideju identiteta i patriotizma, jer, znate, moji su sinovi budućnost Velike Britanije, a koža im je smeđa i prezivaju se Kureishi.”

Iznevjeriti vlastitu porodicu

Kureishi je očeva djela pronašao tek nakon njegove smrti, otkrivajući tek tada u njima očev smisao za humor i ranjivost koju za njegovog života nije prepoznavao, jer se otac trudio odati dojam snažnog, stabilnog čovjeka. Dotičući se teme očekivanja porodice od pisca, što ga je i samog dovelo do neugodne situacije u kojoj ga je vlastita sestra optuživala da je iskoristio porodicu za potrebe svojih knjiga te, na kraju krajeva, za profit, Kureishi je spomenuo velikog američkog pisca Philipa Rotha, koji je ostavio značajan trag i na njegovo vlastito stvaralaštvo, a također je bio optužen da je osramotio vlastitu jevrejsku porodicu jer je pisao o Jevrejima na način na koji se niko u to vrijeme nije usuđivao, predstavljajući ih kao najobičniju porodicu. Zahvaljujući Rothu, Kureishi je dobio najvažniji savjet o pisanju.

“Philip Roth je optužen za izdaju. Na isti način ja sam pisao o muslimanskoj, pakistanskoj porodici, svojoj vlastitoj porodici i svi su mi govorili da niko neće htjeti čitati o pakistanskoj porodici u kojoj ima i gay osoba, dilera drogom, u kojoj se masturbira i u kojoj se varaju supruge. Upozoravali su me da će me cijela pakistanska zajednica napasti. I tako sam postao pravi predstavnik izdajnika porodice, izdajnika svoje majke, izdajnika koji je ‘pljunuo u lice svom ocu’ jer je predstavio Pakistance koji dolaze u Veliku Britaniju kao ‘užasne ljude’. Puno sam o toj temi pričao s Philipom Rothom, jer je on i sam prošao kroz to. I on mi je rekao: ‘Ko ih jebe. Iznevjeri ih koliko god možeš, jer je tvoja zadaća kao umjetnika predstaviti istinu onakvom kakvom je vidiš, čak i ako to iziskuje izdaju vlastite porodice i poniženje vlastitog oca.’

To me je uvjerilo, a njegovu mudrost sam nastavio prenositi svakom ko se bavi pisanjem. S vremena na vrijeme predajem kreativno pisanje i od svojih studenata i studentica tražim da mi ispričaju priču, da mi ispričaju odličnu priču koju vole pričati. I kad god ispričaju sjajnu priču, dodaju da bi njihova majka poludjela da čuje tu priču. Kažu: ‘Moja majka bi umrla da pročita tu priču.’ A ja im kažem: ‘Najbolji savjet koji vam mogu dati jeste da napišete priču zbog koje bi vaša majka umrla da je pročita. Morate poniziti svoju majku koliko god možete, bit će to najbolji znak da je priča puna energije i života.’ Pišite ono što će vaši roditelji mrziti. Ja sam to naučio od Philipa Rotha i znam da je potrebna velika hrabrost za takvo nešto.”