Piše: Elma Hodžić
Foto: Zlatan Menković
Izložba “Dva umjetnika-jedna ljubav” Rikarda Druškića i Hanne Dujmović, predstavljena u Vijećnici, počiva na dva principa. Prvi, na krajnje individualnom nivou podrazumijava samorazumijevanje: put kojeg umjetnik prolazi u pokušaju da kroz likovne elemente razumije pojavnu stvarnost. Drugi je sporazumijevanje. To je zapravo korištenje umjetnosti u poduhvatu uvezivanja različitih senzibiliteta, u stvaranju dijaloga – povezivanju ljudi, procesa i svjetova. Rijetka je pojava da se na jednoj izložbi okupi toliko različitosti, kao što je bilo na otvorenju prve zajedničke postavke Rikarda Druškića i Hanne Dujmović. Vijećnica je bila puna.
Umjetnost je život osmišljen mišlju – pisao je Thomas Mann. Druškić i Dujmović imaju različite misli kojim boje i oblikuju slike. Različiti su im likovni rukopisi i senzibiliteti. Ipak, u njihovom radu se prožima sveprisutnost prirode i (posve drugačije) realnosti – svaka slika djeluje kao nevjerovatan broj kombinacija odnosa. Njihova umjetnost, iako različita, ima jednu zajedničku misao: to je pokušaj da se pred posmatrača iznese neizmjerna složenost svijeta, kao i jednako neizmjerna složenost ljudskog bića i života.
O ovoj misiji je pisala kustosica postavke, Milica Zorić: “Sredstvo likovnog i ličnog izražavanja, slikarstvo je upravo ono što Hanni Dujmović i Rikardu Druškiću omogućava da se međusobno pronađu. Mehanizam kreiranja svodi se na umetnikovu ideju i potrebu za traganjem, izražavanjem, upoznavanjem – na nešto ne sasvim opipljivo i jasno određeno. Upravo iz tog razloga, tokom ovakvog poduhvata, različiti doživljaji iz detinjstva, iz same prošlosti – pa i iz neidentifikovanih utisaka prilikom maštarenja – se manifestuju poput nebrojivih lajtmotiva, u obliku fenomena. U tom jezgru se nalaze odvojeni na dve različite strane: idealizam i realizam. Fiktivni svet, kao deo umetnikovog idealizma ulazi u kontrast sa realizmom – svetom u kom živi i u kom stvara. Moć slikarstva leži upravo u tome: to je most koji sklapa nespojivo i konkretizuje nevidljivo.”
O principu prema kojem je napravljena struktura izložbe Rikardo Druškić kaže: “Umjetnik – njegov ciklus – njegova ideja i poruka prezentovani su kroz seriju radova. Hanna i ja se bavimo različitim temama – ali kroz prezentaciju radova i zajedničkom izložbom šaljemo poruku, kako našim mlađim kolegama, tako i svim mladim ljudima u našoj državi. Moguće je biti u procesu ostvarivanja svojih snova, pa čak i u našoj državi. Hannina i moja putanja, te način na koji djelujemo su jako slični. Red, rad, disciplina. Vjera u sebe. Stvaranje sa strašću. Sve su to poruke koje bi mladim ljudima mogle pomoći. Neka vrsta putokaza. Mislim da je naša zajednička izložba prirodna u kontekstu vremena i prostora unutar kojeg stvaramo.”
Na jednoj slici su Druškić i Dujmović radili skupa, dok je na svim ostalim djelima ispoštovana individualnost i specifičnost umjetnika. Zajednički kreativni proces je prožet brojnim izazovima. Ovako je, prema riječima Hanne Dujmović, izgledao zajednički stvaralački proces: “Izložba je u meni pokrenula buru emocija i snažnu motivaciju – kao i validaciju da ono što sam do sada uradila i što planiram raditi ima svoju vrijednost – te da trebam nastaviti njegovati svoje zvanje i posao koji volim. Kao neko ko pripada umjetničkoj sceni koja u našoj državi i nije toliko popularna i ne nosi pokretačku snagu, znam doći u situaciju gdje vrlo često preispitujem ono što radim. Sebi postavljam bezbroj pitanja, tražim cilj i trudim se istrajati, ali nekada prosto dođu dani kada nije sve tako optimistično. Smatram da je ova izložba odgovorila na mnoga pitanja i da mi je dala snagu i motivaciju da još bolje i jače djelujem u domenu mog posla. Uvjerila sam se da ljudi kod nas ipak imaju sluh kada je riječ o kulturi, samo treba naći pravi način da ih se animira i angažuje da budu dio kulturnih događaja. Jednom kada je njihovo biće prisutno bivaju uvučeni u magiju momenta i njihovo interesovanje ne manjka. Moj profesionalni razvoj nakon noći svečanog otvorenja izložbe podigao se za nekoliko nivoa i oformio jednu novu dozu zrelosti, volje i želje za daljnjim radom. Izložba slavi umjetnost, život, prijateljstvo… Obilježava i zaokružuje dio jednog kreativnog ciklusa i opusa slika Rikarda i mene. Dokazuje i pokazuje da je u zajedništvu moć i da smo zajedno zaista jači. Pobjeđuje ego i otvara put ka jedinstvenoj suradnji koja će ostati zapamćena i zabilježena, nadamo se, te eventualno u budućnosti postati primjerom o kojem će učiti nadolazeće generacije. Izložba je poklon našem gradu, našoj državi, dokaz da umjetnost pod jednim krovom može da spoji masu različitih kvalitetnih ljudi i da stvori magičnu pozitivnu energiju, koja nas je duhovno obogatila i koja nam je otvorila vrata ka vedrijoj budućnosti. To upravo i treba da je cilj umjetnosti (muzičke, filmske, teatarske, likovne), da naše biće oplemeni, da nas nauči određenim lekcijama, te da bude alat kojim ćemo ovu politički zatrovanu sredinu osloboditi okova i slaviti slobodu društva koje misli, voli, emaptizuje i poštuje. Zahvaljujem se publici koja je prepoznala i podržala našu inicijativu, te pokazala da možemo imati našu, a svjetsku scenu.”
Hanna Dujmović i Rikardo Druškić
Druškićev ciklus se bavi pitanjem umjetne inteligencije. Kroz različite likovne prizore u kojima citira velike majstore slikarstva, Druškić stvara prostor dijaloga. Iako se kroz ciklus pojavljuju prizori iz antologijskih slika, Druškićev prostor je najviše “bošovski”. Postavljajući različite scene u isti, zajednički prostor poput čuvenog slikara Hieronymusa Boscha, Druškić čak uspjeva stvoriti atmosferu misterije koja mnogo pokazuje i malo otkriva – ali i privlačnost kojom zrače slike nizozemskog majstora. Bez potrebe da negativno kritikuje ili glorificira savremenost, on nam pokazuje kako čovjek nije izolovano biće – već jedno od brojnih stvorenja u kovitlacu života. Prema tome, ukazuje nam na prirodu svijeta koji je vječito kretanje. Svijet traje – ima ga svugdje i nigdje. Jesu li roboti čovjekov pokušaj da u vječnosti života stvori potlačenu vrstu? Jesu li roboti zapravo robovi? Ili su pokušaj olakšavanja svakodnevnice? Otjelovljenje čovjekovog pokušaja da se približi tajni stvaranja univerzuma? U svjetovima koji se preklapaju, prožimaju i projiciraju jedan u drugi, Drškić daje paralelne stvarnosti u kojima obitava simpatična duhovitost i duboka duhovnost nastala kao rezultat Drškićevog kontinuiranog istraživanja i propitivanja.
Ovako Rikardo Druškić pobjašnjava temu svog ciklusa: “Ovim pitanjem su se bavili i bave mnogi umjetnici. To je neprestana inspiracija za ljudski kreativni potencijal. Neki od mojih najdražih filmova su upravo oni koji su se bavili ovom temom. Ono što sam ja htio da izbjegnem je zamka demonizacije algoritama i robota kao njihove metafore. Umjetna inteligencija je već duže vrijeme dio naše civilizacije. Njene upotrebe su ogromne i od velikog značaja. Ja kroz svoja djela ne nudim konačne odgovore. A i kako bih?! Niko sa sigurnošću ne može reći šta će se desiti. Ja više dajem upozorenje. Ne mislim da je tehnologija dobra ili loša. Mislim da mi upotrebom diktiramo taj tempo. Kakav će biti prvi robot koji je dobio svijest? Šta je ono što nama ljudima daje svijest? Sve su to pitanja, između ostalih, kojima se bavim u ovom ciklusu.”
Slike Hanne Dujmović su nastajale neposredno pred izložbu. Za razliku od svjetova u otvorenom (mitskom) prostoru Rikarda Druškića, slike Hanne Dujmović smještene su zatvoreni (intimni) prostor. O radovima Dujmović kaže: “Slike su rađene na srednjem i većem formatu platna u vibrantnom koloritu sa narativom koji u fokus stavlja ženu kao dominantnu figuru kompozicije. Sve slike nose mnoštvo detalja i paterna koji su karakteristični za moj umjetnički rukopis – ali u ovom ciklusu u naraciju dodajem i idejno antropomorfološki riješenu figuru muškarca. Figura muškarca sa glavom životinje indirektno muškarcima daje osobinu predatora. Smještanjem tih figura u sekundarni plan dajem im bespomoćnu ulogu u kompoziciji, dok sa druge strane slavim postojanje i slobodu žene. Posmatrači moje slike vide kao razigrane, vesele, na njima pronalaze predmete i motive iz svakodnevnice stilizovane kroz moj umjetnički rukopis, bez da se zapravo zapitaju koju poruku djela nose. Pa evo neka ovo bude kratko obrazloženje. Svaka slika ima svoju simboliku i nosi fragmente moje duše koji su putem kista utkani u teksturu platna.”
Izložba “Dva umjetnika-jedna ljubav” spada u događaje koji će po efektu i posjećenosti zasigurno obilježiti 2022. godinu. Na nivou kulturnog događaja je izložba ljekovita i oslobađajuća, a nivou likovnosti važna jer podsjeća na zapostavljenu sposobnost da poimamo (s)tvari čulima i opažajima. Iz ove sposobnosti nastaju prave slike. I razvija se prava ljubav.
