Američka pjesnikinja i aktivistkinja Heather Derr-Smith česta je gošća Sarajeva. Grad je to, kaže, koji njeno srce osjeća domom. Nastojanje da shvati kompleksna iskustva ljudi iz različitih kultura i dijelova svijeta odvelo ju je u ratovima zahvaćena područja i u izbjegličke kampove. Baš na taj način upoznala je i Bosnu i Hercegovinu.

Piše: Tamara Zablocki

Prvu svoju knjigu Each End of the World posvetila je ratu u Bosni i Hercegovini u devedesetima. Poezija je za Heather prostor upoznavanja drugih, mjesto susreta izmještenih ljudi, Arapa u Evropi, Amerikanaca na Bliskom istoku, balkanskih izbjeglica, romske siročadi, Palestinaca. Toposi kojih se dotiče svojom poezijom su, pored različitih gradova u rodnoj joj Americi, Sarajevo, Irak, Zapadna obala, Alžir, Pariz. U svakom od njih pronalazi one koje treba upoznati i saslušati. Poezija Heather Derr-Smith uzbudljivo je putovanje svijetom kroz višeslojne identitete označene mjestom rođenja, vjerom, majčinstvom, proživljenim.

U Sarajevo ste ovog puta došli da radite na svojoj petoj knjizi. Sarajevo je, kako volite reći, dom Vašeg srca. Zašto Sarajevo, od svih mjesta pod Suncem?

Prvi put sam se zaljubila u Sarajevo pri susretu s izbjeglicama iz Sarajeva u Washingtonu i izbjegličkom kampu Gašinci. Bila sam studentica kad je počeo rat u Bosni i bila sam užasnuta činjenicom da nam se nasilje i nepravda takvih razmjera mogu događati pred očima i da američki lideri ne odgovaraju na pozive upomoć, a Amerikanci ne mare za to. Bilo mi je sasvim jasno da mediji i političari ne govore istinu o ratu i da nacionalistička politika iz Srbije i Hrvatske nastoji podijeliti zemlju. Odrasla sam vjerujući u liberalizam i demokratiju, vjerujući da će Amerika učiniti pravu stvar u situaciji u kojoj postoji jasan napadač i jasna žrtva. Bile su mi 22 godine i bila sam naivna, pretpostavljam, ali me je naivnost natjerala da učinim nešto. Smetala mi je nepravda i nisam mogla samo mirno sjediti i posmatrati je.

Najprije sam počela volontirati u Washingtonu, a potom sam otišla u izbjeglički kamp u Gašincima i ondje upoznala Bosance i Hercegovce. Dostojanstvo i otpornost koje su utjelovljavali pogodili su me. Žene u izbjegličkom kampu nosile su biserne ogrlice, šminkale se i namještale kosu, odbijajući odustati od svojih navika iz vremena kad je sve bilo normalno. Stariji su pjevali sevdalinke, a mladi su im se pridruživali u pjesmi. Ponos ove zajednice me je opčinio. Gdje god sam išla, ljudi su me nudili kafom i halvom, bilo čime što su imali da ponude. Njihova velikodušnost bila je nadahnjujuća. Zaljubila sam se u te ljude.

Odlučila sam se obavezati na cjeloživotnu pomoć tim ljudima. Ali, nisam željela biti “dobročiniteljka” iz Amerike koja je došla i otišla. Nisam željela biti ratna turistkinja. Htjela sam biti s ljudima kojima sam se toliko divila zbog njihove hrabrosti, izgraditi odnose s njima i s njihovom zemljom, kojoj će trebati dugo da se oporavi. Htjela sam ih podržati, a ono što sam dobila zauzvrat pomoglo mi je u trenutku kad sam se i sama morala suprotstaviti autoritarnosti i nacionalizmu širom svijeta i danas u Sjedinjenim Američkim Državama.

U Sarajevu volim biti u stanu i osjećati se kao stanovnica, a ne prolaznica. Volim šetati po gradu. U junu volim miris lipa u cvatu. U jesen volim zlatno lišće koje pada na dvorište Gazi Husrev-begove džamije. Zimi volim pahulje i miris loženja vatre u kućama. Volim kroz prozor gledati oktobarsku kišu kako pada i slušati zvuk crkvenih zvona i ezana. Volim Baščaršiju u zoru, kad svjetla na minaretima još gore i kad se osjećam sigurnom sama iako su ulice potpuno puste.

Volim ići gledati balet, Čehova u pozorištu, volim satima sjediti s prijateljima u Cordobi ili Kući sevdaha, jesti u Ćevabdžinici Hodžić #2, ići na falafel ili na iftar s prijateljima. U martu sam sa sobom u Sarajevo povela sina, kome je šesnaest godina, i uživala u njegovom otkrivanju grada. Penjali smo se na Alifakovac i mazili sve mačke koje smo sreli na putu. Volim i sarajevske pse. Volim najljepše dijelove Sarajeva i one zanemarene. Volim duh iza svega toga, duh insistiranja na ljepoti, humanosti i otporu.

Veze među ljudima su suština poezije

Put Vas je kasnije odveo u Siriju, u palestinske izbjegličke kampove, u Ukrajinu, do susreta s iračkim izbjeglicama poslije američke invazije na Irak. Šta Vas je natjeralo na to da se iz svoje američke udobnosti pokrenete i odete na ova mjesta? Šta ste iz razgovora s ljudima naučili? 

Uvijek mi se činilo da su Amerikanci previše okrenuti samima sebi i da je jedan od načina na koje možemo iskoristiti privilegije koje nam omogućuje naše relativno bogatstvo i pristup ostatku svijeta, poput slobode da putujemo, odlazak na mjesta na kojima se historija događa i na kojima odluke američkih vođa utiču na milione ljudi, svjedočiti i pripovijedati drugima o viđenom. Novinari, istina, rade upravo to, ali i novinari su ponekad onemogućeni korporativnim interesima ili pristranošću. Uvijek sam mislila da, ako mogu otići negdje, nešto ću već moći uraditi.

Pjesnici i pjesnikinje su vrlo cijenjeni u mnogim dijelovima svijeta, naročito na Bliskom istoku. Kao pjesnikinja, tu sam da se povežem s ljudima, a ne da dokumentujem ili posmatram sa strane. Vjerujem da su veze među ljudima suština poezije. Život izbjeglica je toliko skučen i ograničen, ljudi mogu proživjeti decenije, a da ne izađu iz vrlo ograničenog geografskog područja. Čuti njihove priče, čitati njihove omiljene pjesnike, podijeliti s njima vlastite omiljene pjesnike, napisati nešto zajedničkim snagama, razotkriti se jedno drugome u toj razmjeni zaista je sjajno iskustvo.

Poslije vremena provedenog na mjestima poput Sirije ili Ukrajine mogu se vratiti kući i jasno vidjeti kada mediji ili političari pristrano izvrću priču, motivisani određenim interesima, umjesto da ispričaju istinu. Svojim prijateljima i saradnicima potom mogu reći da to nije ono što sam vidjela. Da to nije istina. Kad su Sjedinjene Države zabranile ulazak sirijskih izbjeglica u zemlju, najrazličitiji političari su opisivali Sirijce na nečastan način, a ja sam bila u stanju usprotiviti se tom narativu u vlastitom društvu i boriti se protiv nepravde i mržnje.

Nepravda i mržnja bujaju u današnjem svijetu, u kojem se vlade utrkuju u brzini podizanja zidova i bodljikavih žičanih ograda između “nas” i “njih”. Teme izgnanstva i drugosti zaokupljaju Vas kao pjesnikinju i aktivistkinju. Šta je drugost za Vas?

Vjerujem da je sve drugost. Svi smo Drugi. Ne postoji niko poput Vas ili poput mene. Svi veliki proroci i učenjaci znali su da ćemo umrijeti sami. Žudimo za vezom s bogom ili s univerzumom, ili jednih s drugima, a te veze potom podmećemo kao prijateljstva, kulturu i porodicu, krv. Ipak, povezuje nas više od nacije, krvi i religije. Svi smo ljudi, svi znamo šta je patnja i šta je ljubav. Stvarati veze koje prevazilaze razlike i koje slave razlike donosi istinsku radost. Lično nisam praktična vjernica bilo koje vjere, ali volim čuti ezan, volim osjetiti miris tamjana u pravoslavnoj crkvi i volim božićne proslave i pjesme. Volim jevrejske blagoslove i zvuk učenja Kur'ana. Sve te stvari su pojavnosti uzvišenog, koje osjećamo i u umjetnosti, muzici, književnosti, poeziji. Sve su to prelijepi izričaji ako se ne zloupotrebljavaju. Sve se da iskvariti, čak i najplemenitija zanimanja, poput poezije. Koliko je pjesnika bilo među fašistima ili ratnim zločincima? Na ljudima dobrog srca je da sačuvaju njihovu prvobitnu, plemenitu svrhu. Moramo insistirati na tome.

Vjerujem da izmještenost omogućuje posebnu tačku gledišta, s koje je lakše vidjeti kroz maglu propagande. Možete stajati pomalo postrani i posmatrati cjelinu a da vas ne podvedu pod tu cjelinu ili da se u njoj ne izgubite. Izmještenost nudi određenu slobodu da progovorite i djelujete na način koji nije uvijek dostupan istinskim predstavnicima većine. Ako ste već autsajder, manji je vaš strah da ćete biti izbačeni. Ako ste navikli na lutanja, vjerovatno ste razvili mišiće snalažljivosti. Ljudi mogu postati vrlo kruti u načinima na koje doživljavaju svoje mišljenje, kulturu, hranu, običaje, pravila i promjene ih mogu slomiti, baš kao što nalet jakog vjetra lomi krhko, staro stablo. U tradiciji, kulturi, vjeri i sjećanju na pretke mogu se kriti velika mudrost i snaga, ali treba poznavati svoje korijene, a ne okorjeti. Oni koji su bili primorani na izgnanstvo naučili su da crpe snagu iz tradicije koju nose sa sobom, ali i iz novosti i promjena. Privržena sam toj mješavini prošlosti i otvorenosti ka novome.

U jednoj od pjesama Vaš pjesnički subjekt kaže da je nasilju u odraslom dobu prethodilo nasilje u djetinjstvu, a tome je prethodila čitava historija krvoprolića kao naslijeđa. Sami ste imali teško djetinjstvo. Kako ste se oporavili od preživljenog nasilja? Koliko je Vaše lično iskustvo uticalo na Vaš današnji pogled na svijet i saosjećanje koje gajite prema ljudima?

Odrasla sam u kući punoj nasilja i moje lično iskustvo trpljenja jeste oblikovalo način na koji vidim svijet. Ali, ne odraste svako sa sličnim iskustvom u osobu s više empatije i osjetljivosti na patnju. Ranjeni ljudi ponekad postanu oni koji ranjavaju druge. U mladosti sam bila osjetljiva i brižna prema drugima, ali sam na mnogo načina bila slomljena. Mučila sam se. Ponekad sam razmišljala o samoubistvu. Nisam uvijek pravila najzdravije odluke, nisam uvijek znala iskomunicirati svoje osjećaje na primjeren način.

Srećom, pjesnička scena u Sjedinjenim Državama čvrsto je isprepletena sa zajednicama aktivnim u pomoći pri izlječenju i oporavku. Naprimjer, feministička zajednica čini puno da bi osnažila žene da razmišljaju na drugačiji način o svom tijelu, da češće kažu ne, da isprave posljedice indoktrinacije koje su mnoge žene prošle u svojim životima i koje su im poručivale da “budu fine” i da se dopadnu. Naravno, svako želi biti fin i dopasti se, ali naglašavanje toga u odgoju djevojčica može voditi do najrazličitijih problema za žene kasnije u životu.

Još jedan primjer je LGBTI zajednica, u kojoj ljudi podsjećaju jedni druge da su vrijedni poštovanja i ljubavi onakvi kakvi su. U Americi imamo veliki problem sa seksualnim napadima i silovanjima. Vrlo su, vrlo česti: jedna od tri žene doživi seksualni napad tokom života. Ja sam ga preživjela i radim s drugim preživjelima. Grupe podrške i mnogo aktivista i aktivistkinja rade veliki posao s ciljem destigmatizacije. Mentalno zdravlje je još jedno područje gdje je aktivizam zaslužan za velike pomake u promjeni kulture stigme. Zahvaljujući svim tim predivnim aktivistkinjama i aktivistima koji su utrli put prije mene, uspjela sam razumjeti načine na koje djeluju trauma i PTSP, kao i izliječiti se od preživljenog. Prošla sam kroz puno terapije!

Svi smo pozvani da radimo težak posao bivanja čovjekom

Kad već spominjemo žene i poruke koje im društvo šalje od rođenja, zanimljivo je da je jedna od Vaših tema, vjerovatno i najkontroverznija u zapadnjačkim društvima, majčinstvo koje ne prate nužno osjećaji ispunjenosti i sreće. Zašto je ovo još uvijek tabu? Ponekad se čini da je razumijevanje potreba žena posljednje bojno polje našeg vijeka: pada mi na pamet Irska, u kojoj su istospolni brakovi postali stvarnost, ali žene još uvijek umiru uslijed zakonske zabrane sigurnog abortusa. 

Da, ne znam zašto je to tako teško prevazići. Možda jednostavno zato što je riječ o najstarijem i najutvrđenijem Drugom. Možda se žene u rigidnom umu punom straha još doživljavaju kao opasne. Zasigurno je da je to duboko usađeno u mnogim kulturama i religijama, s rijetkim iznimkama. Uništavanje mizoginije u društvu i kulturi zahtijeva puno rada jer mizoginiju obično ne primjećujemo, podrazumijevamo, smatramo prirodnim stanjem stvari, a čak je ohrabruju i održavaju i druge žene. Tom teškom radu sam predana.

Odgajana sam u patrijarhalnoj, seksističkoj porodici u kojoj nisam mogla saznati za Ženski pokret, nisam imala prilike čitati o tome, a feminizam sam znala kao nešto loše. Odgajana sam tako i morala sam otkrivati feminizam od početka, kao da su prvi put te ideje ikad izgovorene. Mislim da često historiju društvenih pokreta posmatramo kao Martin Luther King Jr. je došao i savladao rasizam, feministički pokret nam je u sedamdesetima donio ravnopravnost, a LGBTI pokret nam je u osamdesetima obezbijedio istospolni brak, ali to je pojednostavljivanje. Oni su otvorili neka vrata, ali u svakom društvu, u svakoj zajednici, u svakoj porodici ponekad moramo početi iz početka, sa svakom generacijom. U Sjedinjenim Državama danas imamo uspon nacizma. Nacisti! Generacija naših djedova i baka išla je u rat da bi se borila protiv nacista, a danas postoje Amerikanci koji veličaju nacističku ideologiju. Umobolno je da moramo krenuti od početka i ponovo uvjeravati ljude da su nacisti loši. Ali tako je s mnogo tema. Svi smo pozvani da radimo težak posao bivanja čovjekom, da razvijamo zajednicu i čovječanstvo. Svi moramo dati svoj doprinos i budno reagovati na mržnju.

Vaš aktivizam se jasno ogleda u Vašoj poeziji, te kao pjesnikinja publici omogućujete razumijevanje različitih manjina i nevidljivih osoba. Reklo bi se da je Vaša poezija neraskidivo vezana za realnost koju te manjine žive. Kako sami vidite svoj rad, kako Vam se teme nameću?

Moja poezija je mješavina ličnog, političkog i kulturnog koji se vremenom stapaju. U privatnom životu možda prolazim kroz neku vrstu gubitka, naprimjer, moj otac se bori s Parkinsonovom bolešću i svjedočim pogoršanju njegovog stanja. U isto vrijeme smo na izborima izabrali Donalda Trumpa, pa na političkom planu posmatram eroziju demokratije, plašeći se budućnosti. Čitam Hannahu Arendt, Vladimira Nabokova i Czeslawa Milosza, te mi se sve te teme gubitka, izgnanstva i katastrofe kovitlaju u glavi. Uprkos svemu tome, tragam za ljepotom jer me to usrećuje i jer sada tako moramo živjeti ako želimo preživjeti. Sve to pronalazi svoj put do moje poezije. Većinu svog vremena provodim s marginalizovanim ljudima. Moji prijatelji su iz LGBTI zajednice, volontiram s preživjelima silovanja i nasilja nad ženama, preživjelima u napadima vatrenim oružjem, izbjeglicama. Radim s djecom s poteškoćama,  naročito djecom koja imaju autizam i Downov sindrom. To su moji prijatelji i kao takvi prirodno nalaze put do mojih djela. Nisam zainteresovana za bilo kakve elite ili bogataše. Od njih umirem od dosade. Baviti se njima za mene bi bio pakao.

Trumpa smo morale spomenuti, jer, kako ga ne spomenuti? Je li aktivizam u današnjim Sjedinjenim Državama još i važniji nego prethodnih godina? Kako se poezija snalazi u tome?

Aktivizam u Sjedinjenim Državama je u velikoj mjeri dobio na značaju u ovom historijskom trenutku. Godinama smo imali snažne aktivističke pokrete koji su djelovali na lokalnom i nacionalnom nivou, ali su od Trumpovog dolaska na vlast oni postali još i jači. Na pjesničkoj sceni svjedočimo eksploziji aktivizma. Svaki pjesnik i pjesnikinja koje poznajem aktivisti su u nekom smislu. To, svakako, ne znači da ljudi samo pišu ono što se ponekad naziva “političkom poezijom”, premda imamo pjesnike koji su izričito i otvoreni politički i bave se policijskim ubistvima Afroamerikanaca, seksualnim napadima, Trumpom. Tu su i pjesnici koji vjeruju da je sva poezija politička ako se bavi razmišljanjem i ljepotom u vrijeme laži i ružnoće. Sviđa mi se sve to. Sama obično kombinujem navedeno. Pjesnička zajednica sad je iznimno motivisana za aktivizam, bez obzira na to je li riječ o otvoreno političkoj poeziji ili ne. Na ulicama su. Daju svoje knjige kako bi skupili novac za izbjeglice, imigrante, pravo na abortus, zaštitu ljudskih prava LGBTI osoba. Pjesnici novac od prodaje knjiga daju za puštanje na slobodu pritvorenih imigranata, operacije transrodnih prijatelja, smještaj LGBTI mladih beskućnika, a knjige se prodaju! Ljudi su gladni poezije. Pjesme završavaju online i na televizijskim emisijama. Pjesničke zbirke postale su bestseleri, što je nečuveno! Poezija se čita na protestima.

Ljudi nas pitaju da li sav taj aktivizam daje rezultate. Iskusila sam to iz prve ruke i mogu nedvosmisleno reći: da. Može izgledati da ne djeluje, ali ako pobliže osmotrite, vidjet ćete da svi mali pokreti vode do stvarne promjene. Dat ću vam primjer. Aktivna sam u pokretu protiv oružanog nasilja. Moja organizacija je mala u poređenju s moći koju ima Nacionalno udruženje za vatreno oružje (NRA), teško više milijardi dolara. NRA je godinama kupovala političare i sastavila najgore, najretrogradnije zakone koji se tiču posjedovanja vatrenog oružja, a koje su potom ti korumpirani političari usvojili. Radili su to duže od decenije i niko im se nije suprotstavljao. Ipak, nakon masakra u školi Sandy Hook jedna od majki je u znak protesta pokrenula Facebook stranicu, koja je u trenu privukla stotine hiljada članova i članica. Sve je krenulo od majki koje su se u svojim zajednicama odlučile suprotstaviti zakonima koji dozvoljavaju nesmetano posjedovanje oružja, a danas je to dobro finansirana organizacija naziva “Mame zahtijevaju akciju”. I pobjeđuju! Ako gledate nivo oružanog nasilja u ovom trenutku, jeste, vrlo je obeshrabrujući i situacija se može činiti beznadnom. Ali stvari se mijenjaju na lokalnom nivou i to počinje imati posljedice na nacionalnom nivou. Američki Predstavnički dom upravo je usvojio zakon koji će značiti da sve savezne države moraju dozvoliti svim vlasnicima oružja da s njim prelaze granice i slobodno putuju, što se može činiti porazom onih koji su protestovali protiv slobodnog posjedovanja oružja. Ali, zakon je prošao s 33 glasa, u poređenju sa 118 glasova godinu dana ranije. To je velika promjena. Stvari se mijenjaju. To je težak rad na duge staze, ali ćemo jednog dana pobijediti. Naše je geslo: “Nastavi dalje.”

Obično ne pitam ljude o njihovim porodičnim životima, ali u ovom slučaju ću napraviti iznimku i pitati o Vašem iskustvu majke transrodnog djeteta, jer mislim da je važno u patrijarhalnom, tradicionalnom bosanskohercegovačkom društvu čuti ovu priču. Želite li je ispričati?

Rado ću s vama podijeliti to svoje iskustvo. Nikad to nisam očekivala, a nisam ni znala puno o transrodnim osobama. Moje prvorođeno dijete bila je prekrasna djevojčica, kojoj smo dali ime Abigail, što znači “vrelo radosti”. Bili smo očarani njome. Za mene je to bilo prekrasno, ljekovito iskustvo jer sam bila u stanju svom djetetu pružiti ljubav i zaštitu u zdravoj i stabilnoj porodici. Odijevala sam je u slatke male haljinice i stavljala joj mašnice u kosu. Istovremeno sam, ipak, bila feministkinja i znala sam podsticati njenu snagu i inteligenciju, njenu duhovitost i pamet.

Bila sam spremna za trenutak da se neko od moje djece outuje kao gay ili lezbejka. Već sam imala toliko gayeva i lezbejki među prijateljima, to nije bila neka novost za mene. Ali kad je Abby bilo 15 godina, rekla mi je da misli da je transrodna. Osjećala se da je njen identitet muški i željela se izražavati u muškom rodu. Rekla mi je da to osjeća još od svoje osme godine i da mi je pokušala reći, ali da nisam slušala. I da mi je pokušala reći kad joj je bilo 11 i da nisam slušala. Ali sada želi da slušam jer je vrlo ozbiljna. Nisam se sjećala tih njenih ranijih pokušaja da mi kaže, ali kad sam ponovo razmišljala o njenom odrastanju, počela sam se prisjećati stvari koje su se sada činile jasnijima, poput naklonjenosti igri koja nije bila rodno određena, kao i interesu za tradicionalne dječačke stvari, a najjasnije sam se sjećala njene mašte, u kojoj je uvijek bila dječak. Mnogo priča je započinjala time da je dječak, igrala se pretvarajući se da je dječak.

Čak i ovog, trećeg puta sam odbacila to što je rekla, ne na okrutan način, ali sam jednostavno mislila da je riječ o tinejdžerskim hirovima ili o osjećaju nepripadanja. No, odvela sam je na terapiju i nastavila je ići na terapiju narednih mjeseci. Uvidjela sam njenu odlučnost i znala sam da imam izbor da je podržim i volim bez obzira na sve, ili da izgubim svoje dijete zauvijek. Iznimno sam odana svojoj porodici i ljudima koje volim i nikad ne bih okrenula leđa svom djetetu. Abigail se do kraja te godine outovala kao Elliot, “ona” je postala “on”. U školi je među vršnjacima i profesorima prihvaćen, jer su već imali sličan proces u prethodnoj godini, pa su znali šta da rade. Bila je to tranzicija bez poteškoća, bez ikakve mržnje, odbacivanja ili diskriminacije. Naša crkva ga je u potpunosti prihvatila. Svećenik je rekao: “Bog te voli onakvog kakav jesi”, a potom ga je i krstio kao Elliota. Bio je sretan i slobodan. Zahvaljujući odličnim rezultatima u školi, dobio je punu stipendiju za studij na Univerzitetu Iowa. Vrlo sam ponosna na njega i zahvalna za konačan ishod.

Nakon što je Trump izabran, Elliot se prvi put susreo s mržnjom. U njegovom studentskom kampusu Trumpove pristalice su ispisivale svastike na vratima studentskih soba u kojima su bili smješteni studenti Jevreji, kao i na sinagogi, te uvrede protiv LGBTI osoba na LGBTI studentskom centru. Afroamerički studenti također su bili meta rasističkih ispada. Ali to Elliota nije spriječilo da ostane sretna, dobra i hrabra osoba kakva jeste.

Zahvalna sam za čitavo to iskustvo. Na početku sam bila tužna, kao da sam žalila uslijed gubitka svoje kćerke, ali sam onda shvatila da svaki roditelj prolazi kroz gubitak. Mala djevojčica koju ste odijevali u haljinice i mašnice odrasta i odlazi, postaje samostalna osoba sa svojim vlastitim životom, mislima i snovima. Kroz taj bih gubitak, dakle, ionako prošla. Sad sam dobila prekrasno ljudsko biće koje je prema meni dobro i nježno. Znam da će me uvijek voljeti i da ću ja uvijek voljeti njega.